Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/15 (S. G. i S. Š.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2544/15

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2544/15, rješavajući apelaciju S. G. i S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije S. G. i S. Š. podnesene zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnih postupaka koji su se vodili pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetima br. 65 0 I 406533 14 I i 65 0 I 357376 13 I, a koji su okončani provođenjem izvršnih radnji u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. G. i S. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. maja 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 I 406533 14 I od 24. januara 2014. godine i 65 0 I 357376 13 I od 5. juna 2013. godine. Apelanti su podnescima od 8. i 29. januara 2016. godine dopunili apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2544/15 i AP 2546/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2544/15.

3. Ustavni sud je, u skladu s odredbom člana 23. stav (6) Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da se radi o istom/sličnom pitanju, u obzir uzeo odgovor od 29. oktobra 2015. godine koji je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dostavila Ustavnom sudu u predmetu broj AP 1666/15.

4. Također, Ustavni sud je uzeo u obzir i odgovor na apelaciju od Općinskog suda, dobiven povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 2243/15 (obuhvaćenog Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2230/15 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudama Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 Rs 042981 08 Rs od 19. decembra 2011. godine (djelimično preinačena Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 042981 12 Rsž od 16. maja 2013. godine) i 58 0 Rs 042972 08 Rs od 2. juna 2011. godine (potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 042972 11 Rsž od 31 . januara 2013. godine) obavezana je tužena Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose pobliže navedene u izrekama presuda, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.

7. Apelanti su 31. maja i 26. decembra 2013. godine podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje na osnovu pravomoćnih presuda Općinskog suda u Mostaru protiv tužene kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika kod UniCredit Banke d.d. Mostar.

8. Općinski sud je, postupajući po prijedlozima apelanata za izvršenje, donio Rješenja br. 65 0 I 406533 14 I od 24. januara 2014. godine i 65 0 I 357376 13 I od 5. juna 2013. godine kojima je odredio predložena izvršenja.

9. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud (u predmetu AP 2544/15), rješenjem od 17. oktobra 2014. godine, odbio kao neosnovan prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju od 24. januara 2014. godine u cijelosti održao na snazi.

10. Apelanti su podnescima od 8. i 29. januara 2016. godine obavijestili Ustavni sud da je izvršenik [29. decembra 2015. godine i 20. januara 2016. godine] „u cijelosti postupio po odluci Općinskog suda, te na transakcijski račun punomoćnika apelanta prenio novčana sredstva shodno rješenju o izvršenju navedenog suda“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti su u apelaciji detaljno opisali tok izvršnog postupka pred Općinskim sudom i naveli da smatraju da im je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predložili su da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te naloži nadležnim organima da prestanu s kršenjem njihovih ustavnih prava, te da im isplate dugovane novčane iznose. Apelanti su istakli i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnih postupaka.

12. Apelanti su podnescima od 8. i 29. januara 2016. godine, dopunili apelaciju tako što su obavijestili Ustavni sud da je izvršenik „u cijelosti postupio po odluci Općinskog suda, te na transakcijski račun punomoćnika apelanta prenio novčana sredstva shodno rješenju o izvršenju navedenog suda“. Osim toga, apelanti su istakli da u cijelosti ostaju kod podnesenih apelacija.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju broj AP 1666/15 od 29. oktobra 2015. godine, Vlada FBiH je istakla da Ministarstvo vodi evidenciju izvršnih sudskih odluka, te da je na 6. sjednici Vlade FBiH, održanoj 22. maja 2015. godine, usvojena informacija o obavezama po osnovu sudskih odluka s prijedlogom mjera. Dalje se navodi da je Ministarstvo zaduženo da što hitnije pristupi realizaciji izvršnih sudskih rješenja (u skladu sa članom 167. stav 1. ZIP-a) kako bi se izbjeglo gomilanje obaveza po osnovu kamata, protivzakonito i neustavno ponašanje, te da realizaciju izvršnih sudskih rješenja vrši shodno raspoloživim sredstvima predviđenim na određenoj budžetskoj poziciji, a što je u skladu sa odredbama ZIP-a i Zakona o izvršavanju budžeta. Dalje, rebalansom budžeta za 2015. godinu naloženo je povećanje iznosa planiranih sredstava na ekonomskom kodu 614800 - drugi tekući rashodi - izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju - 17.000.000 KM i ekonomskom kodu 614900 - ugovorene i druge posebne usluge - kamate zatezne na sudska rješenja i troškove spora - 800.000 KM (u dopisu stoji 8.00.000 KM), kontinuirano (za svaku budžetsku godinu) planiranje sredstava na ekonomskom kodu 614800 - drugi tekući rashodi - izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju - ekonomskom kodu 614900 - ugovorene i druge posebne usluge - kamate zatezne na sudska rješenja i troškove spora, te u nedostatku sredstava u tekućoj godini planiranje sredstava za narednu godinu i na taj način vršenje sukcesivne isplate po osnovu izvršnih sudskih rješenja. U skladu sa Zaključkom Vlade FBiH broj 876/2015 od 2. jula 2015. godine, a radi implementacije odluka Ustavnog suda BiH koje se tiču realizacije pravomoćnih sudskih odluka, Ministarstvo je uputilo poslovnim bankama tabelarne preglede do kojeg iznosa sredstava mogu vršiti realizaciju rješenja o izvršenju, u skladu sa članom 138. stav 3. ZIP-a, gdje je saglasnost bankama data na ime glavnice u iznosu od 2.779.167,20 KM i sudskih troškova u iznosu od 524.595,39 KM, dok obračun kamata vrši banka na dan isplate po stopi od 12% godišnje u skladu sa Zakonom o visini stope zakonske kamate. Vlada FBiH je istakla i to da je Ministarstvo dalo saglasnost poslovnim bankama da realiziraju sudske izvršne odluke koje su zaprimljene u Ministarstvo tokom 2014. godine.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Budući da navodi iz apelacija ukazuju na to da apelanti pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje neizvršavanja pravomoćnih rješenja, kojima je određeno izvršenje na osnovu pravomoćnih sudskih odluka, Ustavni sud apelacije tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnim postupcima, na osnovu pravomoćnih sudskih odluka, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili tražena izvršenja.

23. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnih postupaka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). a)Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da su apelanti pred Općinskim sudom pokrenuli izvršne postupke 31. maja i 26. decembra 2013. godine i da su ti postupci dovršeni provođenjem izvršnih radnji krajem 2015. godine i početkom 2016. godine. Dakle, relevantni periodi koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnih postupaka jesu periodi od dvije godine i tri mjeseca (AP 2544/15), odnosno dvije godine i sedam mjeseci (AP 2546/15).

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

30. U konkretnim slučajevima se radi o izvršnim postupcima koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatraju hitnim i zahtijevaju dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da predmetne izvršne postupke provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnim slučajevima (naplata potraživanja apelanata pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika) ne može govoriti o naročito složenim predmetima. Osim toga, s obzirom na činjenicu da su apelanti pokrenuli predmetne izvršne postupke radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da su postupci značajni za apelante.

31. Razmatrajući ponašanje apelanata, Ustavni sud prije svega ističe da apelanti ni na koji način nisu doprinijeli dužini trajanja predmetnih postupaka.

32. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u relativno kratkim vremenskim periodima odlučio o prijedlozima apelanata, kao i o prigovoru izvršenika (u predmetu AP 2544/15). Nadalje, Ustavni sud zapaža, a što proizlazi iz odgovora na apelaciju dobivenog povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 2243/15 (obuhvaćenog Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2230/15 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), da se u konkretnim slučajevima radi o specifičnom postupku izvršenja budući da su banke koje su apelanti označili u prijedlozima za izvršenje, kao i banke koje su apelanti naknadno označavali, svojim dopisima u više navrata obavještavale Općinski sud da su prestale biti poslovne banke izvršenika, da nedostaje sredstava na računu izvršenika, odnosno da sa pomenutih računa nije moguće izvršiti rješenje, što je objektivna okolnost koja se ne može staviti na teret Općinskom sudu. Konačno, Ustavni sud zapaža da su apelanti svojim podnescima od 8. i 29. januara 2016. godine, obavijestili Ustavni sud da je izvršenik „[29. decembra 2015. godine i 20. januara 2016. godine] u cijelosti postupio po odluci Općinskog suda, te na transakcijski račun punomoćnika apelanta prenio novčana sredstva shodno rješenju o izvršenju navedenog suda“.

33. Imajući u vidu da su postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu predmetnih postupka, kao i da su apelanti, u međuvremenu, u cijelosti namirili svoja potraživanja, odnosno da su predmetni izvršni postupci dovršeni provođenjem izvršnih radnji, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje u cilju okončanja predmetnih postupaka, a u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku FBiH, odnosno svojim radnjama nije bitnije utjecao na dužinu trajanja predmetnih postupaka. Ustavni sud zapaža da u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupaka.

34. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u ovim slučajevima nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. U odnosu na zahtjeve apelanata da im se zbog dužine trajanja postupaka isplate naknade na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnim slučajevima utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ u ovom izvršnom postupku, apelantima ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

Ostali navodi

36. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti nisu obrazložili da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda, pa budući da su se apelanti samo paušalno pozvali na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje prava na imovinu, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnih predmeta, nema povrede prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku kao segmenta prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su izvršni postupci radi izvršenja pravomoćnih sudskih odluka okončani u roku od dvije godine i tri mjeseca (AP 2544/15), odnosno dvije godine i sedam mjeseci (AP 2546/15), pri čemu je Općinski sud postupao efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/15 (S. G. i S. Š.) | Sudska praksa | Aktio