Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2641/13 („Interprodukt - Commerce Hilal“ d.j.l. Kiseljak, H. Z. iz Sarajeva i „Interprodukt - Commerce Hilal“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2641/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2641/13, rješavajući apelaciju „Interprodukt - Commerce Hilala“ d.j.l. Kiseljak, Halila Zejnelagića i „Interprodukt - Commerce Hilala“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Interprodukt - Commerce Hilala“ d.j.l. Kiseljak, Halila Zejnelagića i „Interprodukt - Commerce Hilala“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014962 12 Rev od 19. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014962 09 Pž od 8.
februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 014962 04 Ps od 19. januara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Interprodukt - Commerce Hilal“ d.j.l. Kiseljak, Halil Zejnelagić iz Sarajeva i „Interprodukt
- Commerce Hilal“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014962 12 Rev od 19. marta 2013 godine, Presude Kantonalnog u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014962 09 Pž od 8. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 014962 04 Ps od 19. januara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženih „Mobilexa“ d.j.l. Sarajevo i „Ogrijevtransa“ d.d. Sarajevo zatraženo je 6. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. novembra 2015. godine, Kantonalni sud 16. novembra 2015. godine, Općinski sud 12. novembra 2015. godine, dok tuženi „Mobilex“ d.j.l. Sarajevo i „Ogrijevtrans“ d.d. Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Iz činjenica predmeta proizlazi da su prvoapelant, drugoapelant i prvotuženi „Mobilex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) 15. decembra 1997. godine zaključili ugovor o adaptaciji i rekonstrukciji (u daljnjem tekstu: ugovor o adaptaciji), kojim su regulisali pitanje ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju objekta i opreme benzinske pumpe, koja se nalazi u Sarajevu, pobliže definisane tačkom 1. izreke prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), tada vlasništvo drugotuženog „Ogrijevtransa“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Navedenim ugovorom prvoapelant i drugoapelant su prvotuženom priznali 50% ulaganja novčanih sredstava u adaptaciju i rekonstrukciju predmetne nekretnine, te su ugovorili da će se, nakon okončanja postupka privatizacije predmetne nekretnine, prvotuženi u zemljišnim knjigama uknjižiti kao suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu od 50%, prvoapelant u dijelu od 20%, a drugoapelant sa 30%.
6. Nakon toga, prvoapelant i drugoapelant su sa prvotuženim zaključili Ugovor o ortakluku 16. maja 2000. godine, a potom su drugoapelant i trećeapelant sa prvotuženim istog datuma zaključili Ugovor o zajedničkom učešću na aukciji (u daljnjem tekstu: Ugovor o zajedničkom učešću), kojim su regulisali zajedničke aktivnosti u postupku privatizacije predmetne nekretnine.
7. Potom su drugotuženi kao prodavac predmetne nekretnine, s jedne strane, sa drugoapelantom, trećeapelantom i prvotuženim kao kupcima, s druge strane, u postupku privatizacije provedenom od Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine 1. juna 2002. godine koji je zaveden pod brojem 21-4/2-19-610-7-A/31 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kupoprodaji).
Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Apelanti su 13. maja 2004. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih („Mobilexa“ kao prvotuženog i „Ogrijevtransa“ kao drugotuženog) zbog duga, nakon čega su 19. decembra 2008. godine konačno opredijelili tužbeni zahtjev.
9. Iz tužbenog zahtjeva apelanata slijedi da on sadrži pet tačaka postavljenog osnovnog tužbenog zahtjeva i tri tačke alternativnog tužbenog zahtjeva. Tačkom 1. osnovnog tužbenog zahtjeva apelanti su tražili: da se proglasi ništavim Ugovor o adaptaciji od 15. decembra 1997. godine jer je protivan prinudnim propisima i moralu društva prema članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da sud utvrdi da su prvoapelant, drugoapelant u postupku privatizacije predmetne nekretnine, shodno Ugovoru o ortakluku i Ugovoru o zajedničkom učešću na aukciji, isplatili prodavcu cjelokupan iznos kupoprodajne cijene navedene nekretnine (100% iznos od 687.194,21 KM), te da se stoga izvrši brisanje suvlasničkog dijela prvotuženog od 50%, te da su saglasni da se na temelju ove presude njihovo suvlasničko pravo na toj nekretnini upiše na trećetuženog, što su prvotuženi i drugotuženi dužni da trpe (tačka 2. osnovnog tužbenog zahtjeva). U vezi s tim, apelanti su također zatražili da se Zemljišnoknjižnom uredu u Sarajevu naloži da izvrši brisanje prava vlasništva prvotuženog na predmetnoj nekretnini stečeno u postupku privatizacije od 50% i da prvotuženi i dalje ostane upisan na preostalih 50% suvlasničkih prava koje je ostvario u postupku prinudne naplate poreza provedenog od Federalne porezne uprave Kantonalnog ureda u Sarajevu i Kantonalnog ureda u Travniku (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) kupovinom suvlasničkih dijelova prvoapelanta od 20% i drugoapelanta od 30% (tačka 3), te da se naloži prvotuženom da apelantima isplati iznos kupoprodajne cijene predmetne nekretnine u visini od 486.197,38 KM, što predstavlja 50% njegovog suvlasničkog dijela koji je on bio dužan uplatiti u postupku privatizacije, a na ime pričinjene štete i izgubljene dobiti zbog nasilnog onemogućavanja korištenja njihovog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini od prvotuženog u periodu od 13. maja 2004. godine do 4. decembra 2008. godine iznos od 972.394,76 KM (tačka 4). Tačkom 5. osnovnog tužbenog zahtjeva apelanti su zatražili da se prvotuženom naloži da im naknadi troškove parničnog postupka prouzrokovane njegovom krivicom.
10. Alternativnim tužbenim zahtjevom apelanti su zatražili da Općinski sud na temelju ove presude naloži prvotuženom da prvoapelantu, drugoapelantu ili samo trećeapelantu na ime pričinjene štete isplati novčanu naknadu u iznosu od 1.500.000,00 KM, uvećanu za zateznu kamatu, jer smatraju da se prvotuženi bez ikakvog pravnog osnova i bez plaćenog svog suvlasničkog dijela u postupku privatizacije predmetne nekretnine upisao kao njen suvlasnik u dijelu od 50%, dok su tačkom 2. također zatražili da se naloži prvotuženom da prvoapelantu, drugoapelantu ili samo trećeapelantu isplati iznos od 486.197,38 KM, što predstavlja 50% njegovog suvlasničkog dijela na navedenoj nekretnini a na ime pričinjene štete i izgubljene dobiti zbog nasilnog onemogućavanja korištenja njihovog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini od prvotuženog u periodu od 13. maja 2004. godine do 4. decembra 2008. godine iznos od 972.394,76 KM. Tačkom 3. alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva apelanti su dalje zatražili da se obaveže prvotuženi da im naknadi troškove parničnog postupka prouzrokovane njegovom krivicom.
11. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 014962 04 Ps od 19. januara 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se utvrdi da su na temelju Ugovora o ortakluku, Ugovora o zajedničkom učešću na aukciji, nakon što su u postupku privatizacije isplatili cjelokupni iznos (100%) kupoprodajne cijene predmetne nekretnine u iznosu od 687.194,21 KM, na temelju čega su stekli pravo da se upišu na 50% suvlasničkog dijela prvotuženog i da su prvoapelant i drugoapelant saglasni da ta svoja prava ustupe trećeapelantu, što su prvotuženi i drugotuženi dužni da trpe. Istom presudom naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu tog suda da se na temelju ove presude izvrši brisanje suvlasničkog dijela prvotuženog stečenog u postupku privatizacije u dijelu od 50%, a da i dalje ostane upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu od 50%, koje pravo je stekao po osnovu kupovine suvlasničkih dijelova prvoapelanta i drugoapelanta u postupku prinudne prodaje provedene od Porezne uprave, dok je u preostalom dijelu osnovni i alternativni tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Istom presudom Općinski sud je obavezao prvotuženog da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 4.901,00 KM.
12. Na pripremnom ročištu održanom 19. januara 2007. godine Općinski sud je u prisustvu parničnih stranaka, te uvidom u brojne materijalne dokaze, precizno navedene na strani od 4 do 7 obrazloženja presude, posebno ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, utvrdio da su apelanti dokazali odlučnu pravno relevantnu činjenicu da prvotuženi nije ispunio svoju obavezu iz obligacionopravnog odnosa, Ugovora o kupoprodaji uplatom 50% kupoprodajne cijene predmetne nekretnine, koju su platili prvoapelant i drugoapelant, te na temelju čega je taj sud zaključio da su prvoapelant i drugoapelant, u smislu članu 454. ZOO i člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo pretpostavljenog vlasnika na kupljenoj stvari, na 50% suvlasničkog dijela prvotuženog na predmetnoj nekretnini. U vezi s tim, Općinski sud je naložio Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši brisanje suvlasničkog dijela prvotuženog na predmetnoj nekretnini ostvarenog u postupku privatizacije s tim da i dalje ostane upisan kao njen suvlasnik, i to na suvlasničkom dijelu ostvarenom u postupku prinudne naplate poreza provedenog od Porezne uprave, koje činjenice bitne za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanata kao stavu 1. izreke presude je Općinski sud rasvijetlio na temelju nalaza vještaka finansijske struke. Općinski sud je također istakao „da se dio kupljene stvari od 50% prodate na javnoj dražbi radi plaćanja poreza ne može dovesti u pitanje, zbog čega se nije upuštao u raspravljanje te činjenice, odnosno jer to nije bio ni predmet ove tužbe, i jer nije ni ovlašten to raspravljati“. Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se utvrdi kao ništav ugovor od 15. decembra 1997. godine, ocijenivši da nisu dokazali da je navedeni pravni posao na osnovu koga je prvotuženi stekao pravo vlasništva ništav prema odredbama tog ugovora, kao ni da je apelantima šteta uzrokovana radnjama prvotuženog, odnosno jer apelanti nisu dokazali da direktor i vlasnik prvotuženog namjerno ili na prevaren način nije ispunio preuzetu obavezu iz navedenog ugovora i da stoga nije izvršio uplatu od 50% ugovorene kupoprodajne cijene predmetne nekretnine. Vezano za potraživanje naknade izgubljene dobiti iskazane u tački 4. osnovnog zahtjeva i tački 2. alternativnog zahtjeva, Općinski sud je o njemu odlučio primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključivši da apelanti nisu dokazali da su pretrpjeli štetu u vidu izgubljene dobiti u visini koju potražuju tužbenim zahtjevom u ovom dijelu, „jer izvjesnost dobiti tužitelj nije dokazao, niti je na te okolnosti izveo relevantne dokaze“, pa je konstatovao da je nalaz vještaka ekonomske struke u tom dijelu neprihvatljiv s obzirom da je procjenu izmakle dobiti „dao na pretpostavkama“. Što se tiče alternativnog dijela tužbenih zahtjeva apelanata, Općinski sud je zaključio da njihovo postojanje ovisi od toga da li za alternativne obaveze tuženih postoji uvjet u materijalnom pravu a da u okolnostima konkretnog slučaja, prema čl. 403. do 408. ZOO, takve pretpostavke u ovom predmetu nisu stvorene, jer su alternativne obaveze one koje imaju dva ili više zahtjeva, a da je dužnik dužan da ispuni samo jedan od tih zahtjeva da bi se oslobodio obaveze. Vezano za izjavu drugoapelanta da je pod prijetnjom zaključio Ugovor o adaptaciji iz 1997. godine, po ocjeni Općinskog suda, „nije činjenica bitna za primjenu člana 103. ZOO, nego člana 111. citiranog zakona. Naime, za razliku od ništavosti ugovora prema čl. 103 -110. ZOO, rušljivi ugovori su oni koji ne proizvode pravno djejstvo, ali koji mogu biti poništeni u predviđenom roku na zahtjev određen zakonom, pa ocjenjujući prema tužbenim navodima da je „prinuda“ izvršena 1997. godine, a da je tužba za poništaj tog pravnog posla podnesena 2004. godine, to je, prema članu 117. stav 2. ZOO, pravo za poništenje ugovora prestalo, zbog čega se taj sud nije upuštao u ocjenu imenovanog o izvršenoj prinudi za zaključenje tog ugovora, koja je prema citiranoj odredbi zakona i u okolnostima konkretnog slučaja irelevantna.
13. Rješavajući po žalbama apelanata i prvotuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 PS 014962 09 Pž od 8. februara 2012. godine žalbu prvotuženog uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kao u st. 1. i 2. izreke presude tog suda. Žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen.
14. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim prigovor prvotuženog u dijelu da je prvostepeni sud propustio da ocijeni sadržaj Ugovora o adaptaciji od 15. decembra 1997. godine. U tom kontekstu je istakao da je prvostepeni sud na temelju nalaza vještaka finansijske struke, koji je saslušan na glavnoj raspravi, utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant izvršili uplatu u punom iznosu kupoprodajne cijene predmetne nekretnine prema Ugovoru o kupoprodaju kako uplatom gotovinskog dijela, tako i uplatom dijela u certifikatima. Međutim, Kantonalni sud je istakao da prvotuženi pravilno ukazuje da Općinski sud nije ocijenio sadržaj Ugovora o adaptaciji, koje odredbe ugovora je taj sud trebao imati u vidu prilikom donošenja odluke, s obzirom da su njime regulisani međusobni odnosi ugovornih strana u vezi sa ulaganjem u adaptaciju i rekonstrukciju predmetne nekretnine koja je tada bila u vlasništvu drugotuženog, tj. omjeri novčanih ulaganja ugovornih strana u adaptaciju i rekonstrukciju predmetne nekretnine, a koji su predstavljali osnov za uknjižbu suvlasničkih dijelova ugovornih strana u zemljišnim knjigama.
15. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao, da su se odredbom 2. navedenog ugovora, ugovorne strane saglasile da je su u adaptaciju i rekonstrukciju predmetne nekretnine „uložena sredstva u iznosu od 427.618,21 KM, i to zajednički, u omjeru“ 50%, prvotuženi, 20% prvoapelant i drugoapelant 30%, koja ulaganja će „služiti u navedenom omjeru kod izmirivanja kupoprodajne cijene prilikom buduće kupovine benzinske pumpe u postupku privatizacije“. Također je istaknuto da je odredbom člana 4. navedenog ugovora regulisano „da će se sredstva koja su uložena u adaptaciju i rekonstrukciju biti fakturisana vlasniku pumpe od strane prvotužitelja [prvoapelanta], radi prijeboja međusobnih potraživanja prilikom buduće kupovine“. Po ocjeni Kantonalnog suda iz citirane odredbe ugovora slijedi, da su ugovorne strane jedna drugoj priznale izvršena ulaganja kao i pojedinačne udjele svakog od njih u tom ulaganju, a drugoapelant i prvotuženi su ovlastili prvoapelanta „da fakturiše utvrđeni iznos ukupno uloženih sredstava vlasniku nekretnine radi prijeboja potraživanja prilikom buduće kupovine“. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud trebao cijeniti utvrđenu činjenicu da je obaveza plaćanja iz ugovora o kupoprodaji „izmirena prebijanjem međusobnih potraživanja, da je plaćanje ugovorene cijene predmetne nekretnine izvršeno upravo na ugovoreni način stavljanjem u prijeboj potraživanja [prvoapelanta] iz fakture 26/02 od 1.6.2000 godine“. Osim toga, Kantonalni sud je nakon izvršenog uvida u potvrdu Agencije za privatizaciju od 27. novembra 2000. godine, utvrdio, da kada se navedena činjenica dovede u vezu sa odredbama ugovora od 15. decembra 1997. godine, slijedi da su ugovorne strane na ime kupovine predmetne nekretnine „izmirile obaveze svih kupaca“, što također proizilazi iz zapisnika o primopredaji predmetne nekretnine od 14. marta 2001. godine potpisanim od strane Agencije za privatizaciju. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio, da je prvoapelant „prilikom plaćanja u postupku privatizacije postupao u ime i za račun svih kupaca, jer je na to bio ovlašten ugovorom“ pa bez obzira na činjenicu što je u prvostepenom postupku vještačenjem utvrđeno da su uplatu izvršili prvoapelant i drugoapelant shodno odredbama Ugovoru o ortakluku i Ugovora o zajedničkom učešću, Kantonalni sud nalazi da iz navedenog proizilazi „da oni to nisu učinili isključivo za svoj račun“. Dakle, prema utvrđenju Kantonalnog suda svi kupci su stekli prava iz Ugovora o kupoprodaji, na osnovu prethodno zaključenih Ugovora o adaptaciji, Ugovora o ortakluku i Ugovora o zajedničkom učešću čime su postali vlasnici predmetne nekretnine u ugovorenim omjerima, zbog čega smatra da se ne može prihvatiti kao dokazana tvrdnja apelanata, da se prvotuženi u zemljišnim knjigama upisao na nezakonit, nesavjestan i prevaren način.
16. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da je Ugovor od 15. decembra 1997. godine ništav jer je protivan prinudnim propisima i moralu društva, kao i zbog mana volje na strani apelanata prema članu 103. ZOO. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao, da navedeni ugovor sadrži elemente rušljivog ugovora shodno članu 111. ZOO zbog mane volje samo jedne ugovorne strane (koju su apelanti isticali i tokom trajanja postupka), a koji ugovor kao takav u svakom slučaju prestaje istekom rokova propisanih članom 117. citiranog zakona. Dalje, uvidom u odredbe citiranog ugovora Kantonalni sud je zaključio, da isti nije zaključen protivno prinudnim propisima ili moralu društva shodno članu 103. ZOO, jer iz istoj jasno slijedi da se radilo o slobodnom uređenju međusobnih odnosa ugovornih strana, a što proizilazi iz činjenice da su nakon tog ugovora, ugovorne strane zaključile Ugovor o ortakluku a potom i Ugovor o kupovini predmetne nekretnine, te koje odredbe ugovora nisu u suprotnosti sa ugovorom iz 1997. godine, niti je naknadno zaključenim ugovorima ugovor iz 1997. godine stavljen van snage. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da prvotuženi nije stekao pravo svojine na 50% suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u postupku privatizacije te nekretnine, jer isto nesporno slijedi iz Ugovora od 15. decembra 1997. godine kao i naknadno zaključenih ugovora. Također je zaključio da apelanti nisu dokazali osnov ovog dijela svog tužbenog zahtjeva iz kojeg bi proizilazila obaveza prvotuženog da im nadoknadi pričinjenu štetu, zbog čega je Kantonalni sud odlučio kao u izreci presude.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014962 12 Rev od 19. marta 2013. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.
18. Vrhovni sud je prvenstveno istakao da je da prijedlog apelanata za zakazivanje i održavanje rasprave pred Vrhovnim sudom nije zasnovan na odredbama ZPP-a budući da je članom 246. ZPP-a propisano da „o reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave“. Nadalje je navedeno da je suprotno revizionim navodima prvostepeni sud ocjenu svih provedenih dokaza izvršio u skladu sa članom 8. ZPP-a cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni navodi revizije kojim apelanti pobijaju činjenična utvrđenja budući da oni u smislu člana 240. stav
2. ZPP-a u revizijskom postupku nisu relevantni. Također je istaknuto da obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju ispunjava uvjete iz člana 191. ZPP-a, te da je drugostepeni sud postupajući u smislu odredbe člana 231. ZPP-a ocijenio sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značaja u predmetnom slučaju.
19. Vrhovni sud je dalje suprotno navodima revidenata, zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanata kojim su tražili da se oglasi ništavim Ugovor o adaptaciji zaključen 15. decembra 1997. godine, jer je članom 4. navedenog ugovora, jasno regulisano da će sredstva koja je prvotuženi uložio u adaptaciju predmetne nekretnine biti iskorištena u postupku preboja međusobnih potraživanja ugovornih strana, i na temelju kojih ulaganja su se prvotuženi, prvoapelant i drugoapelant kao kupci predmetne nekretnine u postupku privatizacije uknjižili kao suvlasnici iste, i to prvotuženi sa dijelom od 50/%, prvoapelant sa dijelom od 20% i drugoapelant sa dijelom od 30%. Vrhovni sud također smatra da iako apelanti svoj zahtjev za ništavost tog ugovora, argumentiraju manom volje na njihovoj strani, zbog navodno „upotrebe fizičke sile i prijetnje od strane prvotuženog prilikom zaključenja ugovora iz 1997. godine“, cijeni pravilnim stav drugostepenog suda, da su razlozi koje apelanti navode sadrže sve elemente za rušljivosti a ne ništavost navedenog ugovora prema članu 111. ZOO. Vrhovni sud također smatra da apelanti tokom trajanja postupka nisu dokazali nemoralnost prvotuženog prema odredbi člana 103. ZOO, te da isti ugovor nije zaključen protivno prinudnim propisima ni moralu društva, jer iz odredbi tog ugovora jasno proizilazi da su ugovorne strane međusobno priznale izvršena ulaganja i učešće svakog od njih kao suvlasnika predmetne nekretnine, ostvarene u postupku privatizacije iste. Na takav zaključak po ocjeni tog suda ukazuje i potvrda Kantonalne agencije za privatizaciju od 27. novembra 2000. godine, iz koje slijedi da su prvoapelant i drugoapelant u postupku isplate kupoprodajne cijene predmetne nekretnine u postupku privatizacije postupali u ime i za račun svih kupaca, na što su bili ovlašteni ugovorom od 15. decembra 1997. godine zbog čega smatra neprihvatljivom tvrdnju apelanata da se prvotuženi u zemljišne knjige upisao na nezakonit način.
20. Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim navode apelanata koji upućuju na povredu člana 217. stav 2. ZPP), prema kojoj odredbi zakona drugostepeni sud je dužan zakazati javnu raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred tim sudom utvrditi nove činjenice ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. U vezi s tim je istaknuto da je drugostepeni sud pravilo postupio primjenom odredbe člana 229. tačka 2. ZPP-a, jer je samo drugačijom ocjenom „ugovora iz 1997. godine (isprave) u sjednici vijeća utvrdio drugačije činjenično stanje nego ono u prvostepenoj presudi, nakon čega je donio zakonitu odluku“. Dakle, drugostepeni sud nije utvrđivao nove činjenice, niti izvodio nove dokaze, niti je imao potrebu da ponovo izvede dokaz čitanjem predmetnog ugovora, budući da je odlučivao na temelju činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, cijeneći da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo potrebe za izvođenje novih dokaza, odnosno da za tim nema potrebe. Također Vrhovni sud je istakao, da suprotno shvatanju apelanata, u konkretnom predmetu nisu postojali razlozi za izuzeće sudija (vijeća drugostepenog suda) prema članu 357. tačka 4. ZPP-u, koji su učestvovali u donošenju osporene presude, jer predsjednik vijeća kao ni članovi vijeća nisu učestvovali u donošenju pobijane presude, a okolnost da su ove sudije, kao sudije općinskog suda učestvovale u donošenju odluke u drugom predmetu koji se vodio među istim parničnim strankama, nije razlog za njihovo izuzeće u postupanju u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je postupajući prema odredbi člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu od nediskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske kovencije. U veoma opširnoj apelaciji, apelanti kao ključne navode ističu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe 103. ZOO, kojima je regulisan institut ništavosti ugovora, tvrdeći da su sudovi osporene presude donijeli cijeneći na apsurdan i nezakonit način ugovor iz 1997. godine, ukazujući da isti „navodno“ smislu člana 103 ZOO nije ništav, na koji način su kako tvrde odbijanjem njihovih zahtjeva sudovi odlučili na njihovu štetu. S tim u vezi apelanti tvrde, da je shodno citiranoj odredbi ZOO navedeni ugovor ništav, prvenstveno zbog postojanja nedostatka izražane volje od strane apelanata u momentu zaključenja tog ugovora, jer ugovor nije zaključen pod normalnim okolnostima, pa smatraju da njihov tužbeni zahtjev u tom dijelu nije mogao biti odbijen pozivom na odredbu čl. 111. i čl. 117. ZOO. Osim toga apelanti ukazuju da se nedostatak volje na njihovoj strani ogleda i u činjenici „što je predmetni ugovor potpisan upotrebom fizičke sile i ozbiljnom prijetnjom po život, što predstavlja najteži element ništavosti ugovora“. Apelanti također ističu da je vještak finansijske struke, postupajući u skladu sa datim nalogom suda jasno naveo da prvotuženi nije platio 50% kupoprodajne cijene predmetne nekretnine u postupku privatizacije iste, da su drugoapelant i trećeapelant u cijelosti platili kupoprodajnu cijenu navedene nekretnine, zbog čega smatraju proizvoljnim stav Vrhovnog suda koji je potvrdio odluku Kantonalnog suda, odnosno koji pravo je prvotuženi po njihovom mišljenju stekao na nezakonit način i bez pravnog osnova, te se u zemljišnim knjigama tog suda upisao kao suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu od 50% iste.
22. Apelanti dalje ukazuju na propust Vrhovnog suda koji kako navode nije uvažio njihov zahtjev da održi javnu raspravu shodno članu 249. stav 1. i 250. stav 2. ZPP-u, a što je kako ističu bio dužan radi otklanjanja nedostataka počinjenih u drugostepenom postupka, na način što je njihov zahtjev odbio pozivajući se na odredbu člana 246. ZPP -u. Također smatraju da je nezakonito odbijen njihov zahtjev za izuzeće sudskog vijeća drugostepenog suda (Fatima Begić predsjednik vijeća, Dženana Krivić i Fatima Mrdović članovi vijeća), iz razloga propisanih članom 357. stav 1. tačka 4. ZPP-u, jer smatraju da su se isti i sami trebali izuzeti zbog principa iz Kodeksa sudijske etike, i to zbog pricipa profesionalizma, stručnog pravnog znanja, uastavnosti, zakonitosti, nemoralnosti i drugog. Navedeno iz razloga, što su kako navode članovi navedenog vijeća sudili u usko povezanim parnicama, među istim parničnim strankama.
23. U pogledu presude Kantonalnog suda, apelanti također smatraju da je i presuda tog suda donesena na temelju proizvoljne primjene materijalnog prava. Kao prvo ukazuju da je taj sud odlučivao bez da je održao javnu raspravu radi utvrđivanja novih činjenica i izvođenja novih dokaza, zbog čega smatraju da je počinio bitne povrede odredaba ZPP-u, jer je taj sud bio dužan da održi javnu raspravu iz razloga složenog činjeničnog stanja, kao i vrijednosti predmetog spora. Apelanti također tvrde da je taj sud proizvoljno primjenio materijalno pravo, jer je odbio njihove navode u pogledu ocjene nalaza vještak finansijske struke, koji je kako ističu postupajući u skladu sa datim nalogom suda utvrdio da prvotuženi nije platio 50% kupoprodajne cijene predmetne nekretnine u postupku privatizacije iste, da su drugoapelant i trećeapelant u cijelosti platili cijenu navedene nekretnine, i nezakonito odbio njihov tužbeni zahtjev u dijelu kojim su tražili da se uknjiže kao vlasnici na suvlasničkom dijelu prvotuženog od 50%, koji se kako navode nezakonito i bez pravnog osnova upisao kao suvlasnik iste sa dijelom od 50%. Također apelanti tvrde da su sudovi osporenim presudama proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe člana
103. ZOO odbili kao neosnovan njihov zahtjev da se ugovor od 15. decembra 1997. godine, proglasi ništavim, jer ističu da je na njihovoj strani postojala mana volje za zaključenje navedenog ugovora, jer je zaključen protivno prinudnim propisima i moralu društva i „uz prijetnju po život“. Dakle, drugostepeni sud je zanemarujući navedenu činjenicu koje su isticali tokom postupka, primjenom člana 111. ZOO, odbio njihov zahtjev, ne cijeneći njihove razloge ,, da je tako zaključen ugovor ništav, a ne rušljiv kako je to zaključio taj sud“. Apelanti dalje ukazuju na činjenicu „zar je upotreba sile i ozbiljna prijetnja za život, u skladu sa moralom društva i Ustavom FBiH i BiH“. Slijedom navedenog također smatraju nezakonitim postupak drugostepenog suda koji je odbio kao neosnovan njihov zahtjev za naknadu štete i izgubljene dobiti pogrešno primjenjujući relevantne odredbe ZOO, a što je prihvatio i Vrhovni sud kao pravilno postupanje tog suda
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalni sud je također naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju presude od 8. februara 2012. godine.
26. Općinski sud je naveo da je sve iskazao u presudi tog suda od 19. januara 2009. godine.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 103. stav 1.
1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 109.
Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 117.
1. Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno, od prestanka prinude.
2. To pravo, u svakom slučaju, prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 229. tačka 2.
Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
VI. Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014962 12 Rev od 19. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelanti su primili 19. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu od nediskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske kovencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su apelanti predmetni parnični postupak pokrenuli, između ostalog radi utvrđivanja ništavosti ugovora, utvrđivanja prava vlasništva i radi isplate, iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata, što upućuje na zaključak da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Apelanti smatraju da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, zbog čega im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi u pogledu zahtjeva apelanata postavljenog na glavnoj raspravi održanoj 19. decembra 2008 godine, u dijelu kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor od 15. decembra 1997. godine ništav, pri tome dovodeći u vezu njihov zahtjev sa odredbom člana 103. ZOO, u obrazloženjima svojih odluka na sve tri instanc jasno ukazali, da se navedeni ugovor nemože smatrati ništavim zbog mane volje na strani apelanata, na temelju čega su njihov zahtjev odbili kao neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža, da su sudovi dali detaljne jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto navodi drugoapelanta da je postojala mana volje na strani apelanata, jer je Ugovor o adaptaciji (1997. godine) zaključen pod prijetnjom nije mogao voditi drugačijem odlučenju konkretne pravne stvari. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi apelanta u cjelosti ukazuju nelogičnim budući da su iste parničneugovorne strane nastavile sa zaključivanjem međusobnih ugovora, jer su nakon ovog „spornog“ ugovora zaključile još tri nova ugovora, Ugovor o ortakluku, Ugovor o zajedničkom učešću na aukciji i Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, što logičkim rezonovanjem apelanti sigurno ne bi učinili ako su, kako tvrde, bili prijetnjom natjerani da zaključe Ugovor o adaptaciji. Ustavni sud također nalazi da su, sudovi su u vezi s tim jasno i argumentirano obrazložili da odredbe ugovora iz 1997. godine nisu u suprotnosti sa naknadno zaključenim ugovorima, odnosno jer tim ugovorima nisu stavljene van snage odredbe ugovora iz 1997. godine, iz čega slijedi da navedeni ugovor u smislu člana 103. nije ništav, jer nije protivan prinudnim propisima. Dakle, redovni sudovi su cijeneći sadržaj ugovora iz 1997. godine u svjetlu člana 103. ZOO te dovodeći isti u vezu sa navodima apelanata, da je postojala mana volje na njihovoj strani, na potpuno jasan i zadovoljavajući način obrazložili svoj stav, da kada postoji mana volje na jednoj od ugovornih strana, da takav ugovor sadrži elemente rušljivog ugovora prema članu
111. ZOO, na temelju čega su zaključili da je prigovor apelanata usmjeren u tom pravcu ostao bez racionalnog utemeljenja, jer su prema članu 117. navedenog zakona protekli svi rokovi propisani za poništenje istog.
40. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud također zapaža da je nesporno da je prvotuženi na temelju ugovora iz 1997. godine, a u vezi sa ugovorima koji su ugovorne strane nakon toga zaključile, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, uplatom svog suvlasnikog dijela u iznosu od 50% vrijednosti predmetne nekretnine (u postupku adaptacije i rekonstrukcije navedene nekretnine), zbog čega je odbijen kao neosnovan njihov zahtjev u dijelu kojim su tražili da briše suvlasnički dio prvotuženog ostvaren u postupku privatizacije predmetne nekretnine. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza nespornim utvrdili da je prvoapelant prilikom plaćanja u postupku privatizacije predmetne nekretnine postupao u ime i za račun svih kupaca, pa dakle i prvotuženog, jer je na to bio ovlašten odredbama Ugovora o adaptaciji (član 4.). Stoga, suprotno apelacionim navodima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su svi kupci stekli prava iz Ugovora o kupoprodaji, na osnovu prethodno zaključenog tri ugovora ( o adaptaciji, o ortakluku i o zajedničkom učešću) i da su time postali vlasnici predmetne nekretnine u omjerima koje su ugovorili međusobno zaključenim pravnim poslovima. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u zaključku redovnih sudova, da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da se prvotuženi u zemljišnim knjigama upisao na nezakonit, nesavjestan i prevaran način. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi s tim u vezi dali jasno i argumentirano obrazloženje da je prvotuženi nesporno stekao pravo vlasništva na dijelu predmetne nekretnine u postupku privatizacije u dijelu od 50%, i jer apelanti nisu dokazali osnov tužbenog zahtjeva iz kojeg bi proizilazila obaveza prvotuženog da im nadoknadi pričinjenu štetu, koju su navodno pretrpili njegovom krivicom, zbog čega smatra da nije bilo osnova za udovoljavanje tužbenog zahtjeva apelanata u tom dijelu.
41. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao jasno i argumetirao obrazloženje kojim se rukovodio pri izvođenju zaključka o zakonitosti presude Kantonalnog suda, koji je primjenom člana 229. tačka 2. ZPP-u prvostepenu presudu preinačio bez otvaranja javne rasprave, obrazlažući svoje odlučenje činjenicom da taj sud nije izvodi nove činjenice niti dokaze, već da je drugačijom ocjenom Ugovora o adaptaciji iz 1997. godine na sjednici vijeća utvrdio drugačije činjenično stanje. Dovodeći u vezu obrazloženje odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda sa navedenom odredbom ZPP-u i sa obrazloženjima koje su data u vezi s tim, Ustavni sud u tom pogledu ne nalazi bili kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ustavni sud takođe ukazuje da je i Vrhovni sud razmotrio zahtjev apelanata za održavanje javne rasprave pred tim sudom te dao razloge zašto je isti neosnovan. S obzirom na eksplicitnu odredbu člana 246. ZPP-a, na kojoj je Vrhovni sud u tom dijelu zasnovao svoje odlučenje, a prema kojoj o reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave i koja, s obzirom na sadržaj, ne ostavlja nikakve dileme u pogledu tumačenja, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije istaknute u tom pogledu.
42. Što se tiče navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je drugostepeni sud sudio u vijeću za koje smatraju da je trebalo biti izuzeto, jer su iste sudije (Fatima Begić predsjednik vijeća, Dženana Krivić i Fatima Mrdović, članovi vijeća) sudile u usko povezanim parnicama, među istim parničnim strankama, što je kod apelanata izazvalo sumnju u njihovu nepristrasnost, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.
43. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelanta i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizilazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti navedenih sudija. U vezi s eventualnom objektivnom nepristrasnošću, Ustavni sud primjećuje da su navedene sudije učestvovale kao sudije općinskog suda u donošenju odluka u drugom predmetu među istim strankama, a koje okolnosti ne pokreću pitanje nepristrasnosti tih sudija u konkretnom predmetu.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Zabrana od nediskriminacije
45. Prema praksi Evropskog suda, zabrana od nediskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
46. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisani, međutim iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Dakle kako apelanti, osim paušalnih navoda da su diskriminisani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu budući da nema ništa što ukazuje da su apelanti drugačije tretirani u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na zabranu od nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje ovog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navode o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su apelanti u skladu sa relevantnim odredbama procesnog prava imali mogućnost izjavljivanja žalbe, budući da djelimično nisu bili zadovoljni ishodom prvostepenog postupka kao i da su imali mogućnost da ospore navode tuženih odgovorom na žalbu tuženih, i da izjave reviziju protiv presude drugostepenog suda. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnog lijeka, niti na bilo koji način pokreće pitanje iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
48. U vezi sa prigovorom apelanata koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud također zapaža da njihovo pozivanje ne kršenje navedenog prava isti dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovanim
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog niti procesnog prava, odredaba Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, jer su sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište dali jasne i logične razloge, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Ustavni sud također zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na zabranu od nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, bez razumnog opravdanja.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava apelanata na djelotvoran pravi lijek iz člana
13. Evropske konvencije a u vezi s pravom na pravično suđenje kada su apelanti imali mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom i koje su koristili.
52. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman