Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-834/16 (H. H.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-834/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20.aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-834/16, rješavajući zahtjev Halida Hadžalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Halida Hadžalića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Halid Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Dženana Hadžiomerović advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002500 od 4. oktobra 2010. godine. Apelant je takođe 21. marta 2016. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 277 2028 12 I od 24. februara 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Stavom 1 presude Općinskog suda broj P-1161/01 od 22. maja 2006. godine koja je ispravljena rješenjem istog suda broj P-1161/01 od 5. juna 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Muharema Mušovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 6. januara 1992. godine u Novoj Varoši sa prodavcem „Argopromet“ Nova Varoš (u daljnjem tekstu: prodavac) stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru koj se nalazi u Sarajevu a čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni prostor). Stavom 2 presude utvrđeno je da je kupoprodajni ugovor ovjeren pod brojem 5328/98 od 18. augusta 1998. godine, kojeg su 17. augusta 1998. godine zaključili Mate Filipović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant ništavan te se obavezuje apelant da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor. Stavom 3 presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog prostora u odnosu na prvotuženog kao neosnovan. Stavom 4 odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je prodavac, kao vlasnik predmetnog prostora, zaključio ugovor sa tužiteljem od 6. januara 1992. godine kojim je prodao tužitelju predmetni prostor za kupoprodajnu cijenu od 45.000,00 KM u dinarskoj protuvrijednosti, uz obavezu tužitelja da odmah po potpisivanju tog ugovora na ime kapare uplatio iznos od 5.000,00 KM u dinarskoj protuvrijednosti, a ostatak cijene najkasnije do 31.marta 1992. godine, što je tužitelj i učinio ali da zbog ratnih dejstava nikada nije ušao u posjed predmetnog prostora. Nadalje je utvrđeno da je i prvotuženi zaključio kupoprodajni ugovor sa prodavcem vezan za isti predmetni prostor 15. januara 1992. godine za koji je uplatio avans u iznosu od 5.000,00 DEM a 17. augusta 1998. godine, iako je rok za plaćanje bio 25. juni 1992. godine, i ostatak kupoprodajne cijene od 40.000,00 DEM u dinarskoj protiuvrijednosti te je nakon toga ušao u posjed predmetnog prostora. Utvrđeno je i da je protiv ovlaštenog lica pravnog sljednika prodavca koji je primio uplatu prvotuženog na ime ostatka kupoprodajne cijene predmetnog prostora podignuta optužnica zbog zloupotrebe službenog položaja i to iz razloga što je svojeručno potpisao potvrdu prvotuženom i ovjerio je pečatom pravnog sljednika prodavca, te je primljeni iznos konvertovao na uličnom tržištu, iznos od 100.000,00 dinara predao na blagajnu pravnog sljednika prodavca a ostatak zadržao za sebe. Navedeno je da je nakon toga, prvotuženi istog dana 17. augusta 1998. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa apelantom kojim mu je prodao predmetni prostor, da je ugovor ovjeren u sudu i na ugovor stavljen pečat poreske uprave o plaćenom porezu.
3. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je nesporno da je jači u pravu tužitelj obzirom da je prvi isplatio kompletnu kupoprodajnu cijenu i time stekao uvjete da se uknjiži kao njegov vlasnik dok prvotuženi, prema mišljenju tog suda, nije stekao pravo vlasništva. Kako je obrazložio prvostepeni sud, prodajom ovoga prostora prvotuženi je prodao apelantu više prava nego što ga sam ima, jer je kao nesavjestan kupac ušao u posjed poslovnog prostora bez valjanog pravnog osnova i jer ga je u posjed tog prostora uveo bespravni korisnik tog prostora poimenično naveden u presudi, znajući da je taj poslovni prostor ranije prodat tužitelju. Prema mišljenju tog suda, ponašanje prvotuženog je bilo nesavjesno i prevarno jer je, iako je znao za ranije zaključeni ugovor tužitelja i sam izvršio plaćanje ostatka kupoprodajne cijene predmetnog prostora te odmah nakon toga predmetni prostor prodao apelantu, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, taj ugovor koji je zaključio sa apelantom ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je pri tom istakao da je navedeni ugovor koji je zaključen između prvotuženog i apelanta formalno pravno valjan jer je zaključen u pismenoj formi i potpisi ugovarača su ovjereni ali da se taj sud ne ograničava samo na objašnjenje riječi i izraza navedenih u ugovoru nego je ispitivao i zajedničku namjeru stranaka i to na način da se ugovor mora razumjeti tako kako odgovara poštenju i savjesnosti u pravnom saobraćaju. Prema obrazloženju Općinskog suda prvotuženi je upravo želeći da onemogući tužitelja da ostvari svoje pravo, zaključio sporni ugovor sa apelantom a apelant je za to morao znati zbog čega je po ocjeni tog suda ugovor ništav. Navedno je i da je u toku postupku sud kao nesporno utvrdio da je apelant u posjedu predmethog prostora te da ga je iz tog razloga predmetnom presudom i obavezao da tužitelju preda u posjed tužitelju.
4. Protiv navedene presude apelant, tužitelj i prvotuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-06-002500 od 4. oktobra 2010. godine, između ostalog, žalbu tužitelja uvažio i prvostpenu presudu preinačio u stavu 1 izreke na način da je utvrdio da je tužitelj na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 6. januara 1992. godine sa prodavcem na predmetnom prostoru stekao vlasništvo sa dijelom 1/1. Presudom su žalbe apelanta i prvotuženog odbijene i prvostepena presuda potvrđena u st. 2 do 4. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da je taj sud dovodeći u vezu žalbene navode sa činjenicama i propisima zaključio da je žalba tužitelja osnovana a žalbe apelanta i prvotuženog neosnovane. Navedeno je da je taj sud na sjednici vijeća ponovno cijenio posredno provedene dokaze precizirane u presudi te utvrdio da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu predmetnog prostora čime je stekao pravni osnov da se upiše kao njegov vlasnik a da navedeno nije učinjeno zbog ratnih dejstava zbog kojih nije ušao ni u posjed predmetnog prostora. Nadalje navedeno da je nesporno da je prvotuženi, koji je zaključio ugovor 15. januara 1992. godine sa prodavcem, znao kome može naknadno ponuditi ispunjenje ugovora kao što je znao i da ga u posjed predmetnog prostora ne može legalno uvesti bepravni korisnik tog prostora niti da može steći pravo vlasništva ali je ipak platio kupoprodajnu cijenu i predmetni prostor prodao trećem licu-apelantu. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvosetpeni sud zaključio da je tužitelj jači u pravu ali ne samo stoga što je isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku nego i iz razloga to je tom isplatom stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva u smislu člana 38. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Navedeno je i da je pri tom taj sud imao u vidu i da prvotuženi nije uveden u posjed predmetnog prostora od strane prodavca nego od strane dotadašnjeg bepravnog korisnika poimenično navedenog u presudi. Kantonalni sud je istakao da je zbog navedenog i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1 izreke a u preostalom dijelu je potvrdio i odbio žalbe apelanta i prvotuženog.
5. Protiv navedne presude apelant i prvotuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine revizije odbio kao neosnovana. Presudom je dobije i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova revizionog postupka, dok je dopuna revizije prvotuženog odbačena. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav Kantonalnog suda te navedeno da je po mišljenju tog suda drugostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana a da su revizioni navodi apelanta i prvotuženog neosnovani. Navedeno je, između ostalog, da je drugostepeni sud ispitao sve provedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu pravilno utvrdio da je tužitelj jači u pravu iz razloga koje je i naveo drugostepeni sud.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 272028 12 I od 24. februara 2015. godine dozvoljeno je izvršenje u konkretnom predmetu. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio prigovor koju je Općinski sud rješenjem od 17. septembra 2015. godine odbio kao neosnovan i ostavio na snazi rješenje o izvršenju u cjelosti uz obrazloženje da činjenica da je u međuvremenu izjavljena revizija ne utiče na tok izvršnog postupka kao i da je neosnovan navod da je supruga tužitelja, koji je u međuvremenu umro, neovlašteno lice za traženje izvršenja jer je utvrđeno da je ona zakonska nasljednica tužitelja. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji do dana donošenja ove odluke nije o donio odluku žalbi.
7. Nakon toga Općinski sud je donio zaključak od 9. decembra 2015. godine kojim je naložio službi sudskih izvršitelja da pristupe provođenju predmetnog rješenja o izvršenju na način da će izvršeniku-apelantu naložiti da preda u posjed tražiteljici izvršenja-tužiteljevoj supruzi, predmetni prostor slobodan od ljudi i stvari.
8. Općinski sud je donio i zaključak od 18. februara 2016. godine kojom je naložio tržiteljici izvršenja da pruži sudu potrebne informacije o identitetu i lokaciju nepokretnosti čiju predaju u posjed traži s obzirom da sudski izvršitelji nisu mogli postupiti po nalogu za izvršenje jer nisu mogli utvrditi o kojoj se nepokretnosti radi. Nakon toga tražiteljica izvršenja je dostavila informaciju sudu da se predmetni prostor nalazi na lokaciji preciziranoj u rješenju te da se u tom prostoru trenutno s jedne strane nalazi stomatološka ordinacija a s druge strane hemijska čistiona.
9. Nakon toga Općinski sud je donio i zaključak od 7. marta 2016. godine kojim je naloženo tražitelju izvršenja da u roku od 15 dana uplati iznos preciziran u rješenju na ime utvrđivanja identiteta predmetnog prostora odnosno nekretnine.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Smatra da su sudovi pogriješili kada su utvrdili da je tužitelj imao jače pravo jer je nesporno da je apelant legalno kupio predmetni prostor i stekao uvjete da se uknjiži kao njegov vlasnik. Navodi da niti iz jedne činejnice predmeta ne proizlazi prevarno ponašanje prvotuženog. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje navedenog rješenja jer bi njegovim izvršenjem apelant, koji je u teškom zdravstvenom stanju i koji koristi sredstva dobijena od predmetnog prostora za vraćanje kredita za malu privredu za koji je kuću u kojoj živi stavio pod hiopteku, došao o tešku situaciju čije posljedice ne bi bilo moguće ničim otkloniti.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
15. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
16. U konkretnom slučaju apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje rješenja kojom je dozvoljeno izvršenje pravosnažne sudske odluke. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP- 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
17. Apelant u konkrentom slučaju kao razlog za donošenje privremene mjere navodi svoje teško zdravstveno stanje i činjenicu da bi mu predajom predmetnog prostora od kojeg dobija novac koji koristi za vraćanje kredita, za njega i njegovu porodicu nastupile nesagledive i nepopravljive štetne posljedice koje bi ugrozile egzistenciju negove porodice. Međutim, Ustavni sud smatra da navodi apelanta na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri a koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman