Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-668/13 (N. D.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Internet
- Sloboda izražavanja
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-668/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 668/13, rješavajući apelaciju N. D., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija N. D.
Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 004779 12 Rev od 20. studenog 2012.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 12. veljače 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 004779 12 Rev od 20. studenog 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Z.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. ožujka 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 9. ožujka 2016. godine. Tuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 5. ožujka 2016. godine, do trenutka donošenja ove odluke nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi apelanta protiv tuženog radi isplate, Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 68 0 P 004779 08 P od 21. ožujka 2011. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 004779 11 Gž od 13. veljače 2012. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev pa je obavezao tuženog Z. K., kao odgovornog urednika „Livno Online“ portala da apelantu, na ime obeštećenja zbog klevete plati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da na „Livno Online“ portalu, u roku od 30 dana po pravomoćnosti objavi presudu. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim je tražio donošenje stalne sudske mjere zabrane daljnjeg prenošenja i izražavanja navedenih neistinitih činjenica.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u tužbi podnijetoj 14. veljače 2008. godine naveo da je 14. studenog 2007. godine na tuženom portalu na naslovnici objavljen članak pod naslovom „Skandal: Livanjska policija pokušala zataškati slučaj tuče u Shantalu“. U članku je navedeno da je Policijska uprava Livno povodom tuče u disko-klubu „Shantal“ u Livnu za vikend 3. i 4. studenog 2007. godine podnijela sa znatnim zakašnjenjem krivičnu prijavu protiv M. D. i S. A., iz čega je izveden zaključak da se radilo o klasičnom pokušaju zataškavanja navedenog događaja od strane određenih radnika Policijske uprave Livno (u daljnjem tekstu: PU Livno) zbog namjernog neobavještavanja kantonalnog tužiteljstva. U istom članku je navedeno: „Naime otac od jednog počinitelja je radio kao djelatnik PU Livno. Očigledno je isti pokušao iskoristiti svoj utjecaj da cijeli slučaj ne dođe pred Tužiteljstvo i tako spasi svog sina“. Apelant je u tužbi tvrdio da je ovim prema njemu počinjena kleveta i da se radi o neistinitim činjenicama u smislu članka 6. stavak 1. točka d) Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete).
7. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao da apelant ne ukazuje na njegovu odgovornost, da je objavom članka nanesena šteta njegovom ugledu, da je portal na kom je članak objavljen sredstvo javnog informiranja, te da su navodi neistiniti i da se odnose na njega.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Općinski sud neutemeljenim ocijenio prigovor tuženog da je tužba podnesena neblagovremeno. U vezi s tim je ukazano da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je sporni članak objavljen 10. studenog 2007. godine na portalu tuženog, da je tužilac tužbu sudu podnio 14. veljače 2008. godine, te da je apelant pročitao članak 14. studenog 2007. godine. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelant podnio tužbu unutar subjektivnog roka od tri mjeseca od dana saznanja za sporni tekst, odnosno da nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok od jedne godine.
9. Nadalje, Općinski sud je, na temelju sadržaja spornog članka, zaključio da je iznošenjem činjenica, iako nije navedeno ime apelanta, apelant prepoznatljiv kao otac navedenog počinitelja M. D., kao i da je jedini bivši uposlenik u MUP-u Livno, kada su u pitanju očevi počinitelja, ukazujući i da se radi o maloj sredini u kojoj se ljudi međusobno poznaju i lako prepoznaju. Zbog toga je neutemeljenom ocijenjena tvrdnja tuženog da apelant nije identificiran jer nije navedeno njegovo ime.
10. Nadalje, Općinski sud je istakao da na temelju provedenih dokaza nije utvrđena niti dokazana istinitost činjenica objavljenih na portalu „Livno Online“, tj. da je i na koji je način apelant pokušao utjecati na radnike policije u Livnu koji su provodili istražne radnje i da je tako nastojao zataškati slučaj da ne dođe pred tužiteljstvo.
11. Općinski sud je zaključio da sporni članak u dijelu koji se odnosio na apelanta predstavlja iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica kojima se nanosi šteta njegovom ugledu, iako njegovo ime nije jasno identificirano, ali je prepoznatljivo i nedvosmisleno odredivo. Nadalje, zaključeno je da informacije koje su objavljene nisu dokazane kao istinite, pa da je zbog takvog namjernog ili nepažnjom iznijetog izražavanja neistinitih činjenica apelantu nanesena šteta. Nadalje, zaključeno je da je tuženi, kao fizička osoba i vlasnik „Livno Online“ portala prouzrokovao štetu ugledu apelanta jer je preko internetskog portala objavio neistinite činjenice. Pri tom, ukazano je da tuženi prije objavljivanja spornog članka nije ni pokušao provjeriti sporne informacije što je bila njegova obveza, čime je oklevetao apelanta i povrijedio njegova nematerijalna dobra, čast, zbog čega je za apelanta nastala šteta. Nadalje, Općinski sud je ukazao i da je apelant u skladu sa člankom 8. Zakona o zaštiti od klevete poduzeo mjere kako bi ublažio štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice jer je podnio zahtjev tuženom za ispravku netočnih činjenica i izjava putem e-maila.
12. Nadalje, kako je kleveta iznesena na portalu „Livno Online“, a tuženi je autor i urednik istog, Općinski sud je zaključio da je, u skladu sa člankom 6. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete odgovoran za klevetu.
13. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant odbijen sa zahtjevom za donošenje stalne sudske mjere zabrane daljnjeg pronošenja izražavanja navedenih neistinitih činjenica. U vezi s tim je ukazano da navedena mjera nije predložena kao sudska mjera zaštite, nego kao dio tužbenog zahtjeva, pa s obzirom da je odlučeno o tužbenom zahtjevu ista je suvišna.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 P 004779 11 Gž od 13. veljače 2012. godine odbio prizive apelanta i tuženog i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostupanjskog suda da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na apelanta, kao bivšeg pripadnika PU Livno, a posebno na njegov ugled, što je utjecalo i na povjerenje javnosti u njega. U vezi s tim je ukazano da je prvostupanjski sud saslušao apelanta kao oštećenog i utvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica u spornom članku, da je zbog toga trpjela i njegova porodica, posebno imajući u vidu brojne komentare objavljene na predmetnom portalu, a zbog čega je nesporno da su apelantu povrijeđena nematerijalna dobra – čast i ugled koje uživa u sredini u kojoj živi, tim prije što se radi o maloj sredini u kojoj svako svakog poznaje.
15. Kantonalni sud je neutemeljenom ocijenio tvrdnju tuženog da je tužba podnijeta nakon proteka roka od tri mjeseca. U vezi s tim je ukazano da je člankom 12. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je rok za podnošenje zahtjeva-tužbe za naknadu štete tri mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili bi trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika i taj se rok ni u kojem slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne godine od dana kada je to izražavanje izneseno trećoj osobi. Po ocijeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju i kad bi se prihvatila tvrdnja da je apelant tužbu podnio nakon proteka subjektivnog roka od tri mjeseca, i dalje je imao mogućnost da je podnese u objektivnom roku od jedne godine od kada je sporno izražavanje izneseno.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 68 OP 004779 12 Rev od 20. studenog 2012. godine uvažio reviziju tuženog i presude nižestupanjskih sudova preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je jedino moguće pravilno tumačenje članka 12. Zakona o zaštiti od klevete da se rok za podnošenje tužbe za naknadu štete zbog neistinitog izražavanja iznijetog na internetskom portalu računa od dana objavljivanja informacije na internetskom portalu, kao dana kada je oštećeni trebao saznati za informaciju. Prema stavu Vrhovnog suda dan kada je oštećeni saznao za objavljeni sadržaj može se prihvatiti samo u slučaju kada je oštećeni dokazao postojanje razloga zašto nije mogao saznati za informaciju na dan kada je izražavanje objavljeno na internetskom portalu. U prilog navedenog, ukazano je da bi drugačijim tumačenjem ograničenje za podnošenje tužbe izgubilo svoju svrhu, jer sva sredstava informiranja u demokratskom društvu moraju imati slobodu izražavanja, što podrazumijeva i relaksiranost od sudskih postupaka. Također, ukazano je da bi kod elektronskih medija oštećeni mogao tvrdnjom da nije bilo pristupa internetu ili računaru (PC), odlagati računanje subjektivnog roka do isteka jedne godine, iz razloga da nije mogao ranije saznati za spornu informaciju kojom mu je nanijeta šteta. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zauzeo stav da se za računanje rokova za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u slučajevima kada je informacija stavljena na internetski portal, primjenjuje pretpostavka da je danom stavljanja informacije na portal oštećeni trebao saznati za izražavanje eventualno neistinite činjenice i za identitet štetnika, a drugačiju tvrdnju oštećeni treba dokazati, što u konkretnom slučaju apelant nije uradio.
18. Nadalje, Vrhovni sud je pogrešnim ocijenio i stav Kantonalnog suda da je apelant mogao podnijeti tužbu u daljem roku od jedne godine, jer je zakon jasno naveo da je subjektivni rok tri mjeseca od dana saznanja ili dana kada je trebao saznati, ovisno o kakvoj informaciji je riječ i apelantovoj dostupnosti toj informaciji. Rok od jedne godine je apsolutni rok kada više nije moguće podnijeti tužbu čak i u slučaju kada je nakon tog roka oklevetani saznao ili trebao saznati za informaciju, dakle nakon proteka ovog roka ni u kom slučaju se ne može podnijeti tužba za naknadu štete zbog klevete.
19. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan stav nižestupanjskih sudova prema kojem je za spornu informaciju datu na internetskom portalu trebalo računati rok za podnošenje tužbe od dana apelantovog saznanja za predmetnu informaciju (jer za ovu tvrdnju nije proveden nijedan dokaz), već je rok za podnošenje tužbe trebalo računati od dana kada je apelant trebao saznati ovu informaciju, tj. od dana objavljivanja informacije, zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru neblagovremenosti tužbe.
20. Nadalje, Vrhovni sud je utemeljenim ocijenio revizione navode tuženog da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u pogledu osnovnosti tužbenog zahtjeva. Pozivajući se na pojam klevete u smislu članka 4. stavak 1. točka d) Zakona o zaštiti od klevete, Vrhovni sud je ukazao da je jedan od temeljnih elemenata izražavanje neistinite činjenice, a što u konkretnom slučaju u postupku nije utvrđeno. S tim u vezi ukazano je da činjenica da je apelant nekad radio u MUP-u istinita pa u tom smislu izražavanje kojim se spominje ova činjenica ne predstavlja klevetu.
21. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda, izražavanje kojim se iznosi mišljenje da je otac jednog od počinitelja očigledno pokušao iskoristiti svoj utjecaj da slučaj ne dođe pred tužilaštvo i tako spasi svog sina, nije činjenica koja se u postupku može dokazati. Po ocjeni Vrhovnog suda radi se o mišljenju autora, a takvo izražavanje ne predstavlja klevetu prema Zakonu o zaštiti od klevete. U vezi s tim je ukazano da je izražavanje mišljenja jedna od sloboda izražavanja zagarantirana člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) a postojeći Zakon nije ograničio to pravo, već samo pravo na izražavanje neistinitih činjenica.
22. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da je apelant identificiran trećim osobama. U vezi s tim je ukazano da se u spornom članku ne spominje ni njegovo ime odnosno njegovi inicijali.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz članka II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije.
24. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno Zakon o zaštiti od klevete.
25. Apelant smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se početak subjektivnog roka za podnošenje tužbe u smislu članka 12. Zakona o zaštiti od klevete, u situaciji kada se radi o objavljivanju izražavanja na internetskom portalu, može jedino računati od datuma objavljivanja na internetskom portalu kao datuma kada je apelant trebao znati za sporno izražavanje. Apelant ukazuje da je sporni članak objavljen 10. studenog 2007. godine, da je za njega saznao nakon što su mu drugi ukazali na njega i pročitao ga 14. studenog 2007. godine (jer se i tad nalazio na portalu) a što je i dokazao podnošenjem isprintanog teksta od 14. studenog 2007. godine. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je člankom 12. Zakona o zaštiti od klevete određeno da se rok od tri mjeseca računa od dana kada oštećeni sazna ili kada je trebao saznati, tj. zakon ne daje prednost jednom ili drugom već jednako tretira oba ova momenta, apelant smatra da je za početak tijeka subjektivnog roka trebalo prihvatiti 14. studeni 2007. godine kao dan kada je on saznao za njega, a ne 10. studeni 2006. godine kao dan kada je članak objavljen na internetskom portalu. Po njegovom mišljenju, mogućnosti da oštećeni sazna za izražavanje na dan objave mora biti realna, a ne da se zasniva se na pretpostavkama. Također, smatra da je stav revizijskog suda da je trebao znati za izražavanje neistinite činjenice u momentu njenog objavljivanja neodrživ jer nitko, pa ni on, objektivno nije u mogućnosti, niti ima obvezu, da prati sredstva informiranja, pa i portale, kojih ima veliki broj, makar i na jednom užem području. Zbog toga, samo postojanje mogućnosti da oštećeni sazna za izražavanje na dan objave ne može biti pravno relevantna činjenica koja ima za posljedicu ostvarivanje, odnosno neostvarivanje sudske zaštite. Također, apelant smatra da je upravo svrha objektivnog roka za podnošenje tužbe od jedne godine iz članka 12. Zakona o zaštiti od klevete da ograniči korištenje sudske zaštite u nedogled.
26. Nadalje, apelant smatra da se proizvoljno tumačenje i primjena Zakona o zaštiti od klevete ogleda i u stavu Vrhovnog suda da izražavanje navedeno u spornom članku “da je otac jednog počinitelja očigledno pokušao iskoristiti svoj utjecaj da cijeli slučaj ne dođe pred tužiteljstvo i tako spasi svog sina“ nije činjenica koja se u postupku može dokazivati, već mišljenje autora koje ne predstavlja klevetu prema Zakonu o zaštiti od klevete. Prema njegovom mišljenju, radi se o izražavanju nečeg neistinitog, odnosno izjavi o neistinitoj činjenici, odnosno o nečemu što se nije dogodilo, a što je i dokazano o sudskom postupku. Također, apelant smatra i da je proizvoljan stav da se nije identificirao trećim licima jer se ne spominje njegovo ime i inicijali. U vezi s tim je ukazao da je u članku objavljeno ime njegovog sina, da je navedeno “otac jednog od počinitelja, bivši uposlenik MUP-a Livno“, kao i ime i prezime drugog počinitelja (koji je druge nacionalnosti nego tužiteljev sin) čiji otac nije nikada radio u MUP-u Livno, a što je dovoljno elemenata da u lokalnoj sredini u kojoj živi nedvosmisleno bude identificiran trećim osobama. U prilog navedenog ukazao je i na brojne komentare koji su dati na sporni članak u kojim je prepoznat.
27. Apelant tvrdi i da mu je zlouporabom slobode izražavanja iz članka 10. Europske konvencije povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz članka 8. Konvencije. Apelant tvrdi da autor članka nije ni pokušao da uzme izjavu od njega na okolnosti iznesene u spornom članku, kao i da je zbog nepoznavanja stvari o kojima piše zanemario određene činjenice koje su utjecale ili mogle utjecati na blagovremenost podnošenja krivične prijave u konkretnom slučaju. Apelant smatra da je objavljivanjem, u spornom članku, rečenice neutemeljenog sadržaja načinjena šteta njegovom ugledu, ne samo kao profesionalne i poštene osobe, već je zbog toga trpjela i njegova porodica. Obzirom da nije javna osoba, apelant smatra da je trebalo dati prednost pravu na privatni život u odnosu na pravo na slobodu izražavanja kojem, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju, nedostaje činjenična utemeljenost bez obzira na vrijednosni sud iskazan izražavanjem. U vezi s tim je ukazao i da za moguće neprofesionalno postupanje policije u predmetnom slučaju nije kriv on, da je to i dokazao na sudu, pa da nema osnove da trpi zbog predmetnog izražavanja. Stoga smatra da je Vrhovni sud propustio da obrani njegov ugled i da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na privatni život.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije istakao da pri donošenju osporene presude nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
V. Relevantni propisi
29. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;
(…)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu Okvir djelovanja zakona Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(…) Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(…) Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Član 12.
Rokovi zastarjelosti (1) Rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u smislu ovog zakona iznosi tri (3) mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika i taj se rok ni u kom slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne (1) godine od dana kada je to izražavanje izneseno trećem licu.
(…) Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
30. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(…)
VI. Dopustivost
31. U skladu sa člankom VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 004779 12 Rev od 20. studenog 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. prosinca 2012. godine a apelacija je podnesena 12. veljače 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
36. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
38. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava, osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Europskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stavak 70., ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunjske, Presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stavak 28.). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koja je garantirana člankom 10. Europske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Europskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno člankom
10. Europske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U konkretnom slučaju apelant i tvrdi da mu je zlouporabom prava na slobodu izražavanja povrijeđeno pravo iz članka 8. Europske konvencije.
40. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne osoba. Temeljna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj
– čak iako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke, Presuda od 7. veljače 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).
41. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li osoba koja je u pitanju kontaktirana radi informacija, te je li joj data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati sa aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Europski sud, Ion Carstea protiv Rumunjske, Presuda od 28. listopada 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stavak 35.). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
42. U kontekstu naprijed navedenih stavova Ustavni sud zapaža da se u okolnostima apelantovog slučaja sporni članak odnosio na postupanje organa reda u povodu tuče koja se dogodila u disko-klubu između apelantovog sina i S. A. U članku je iznijeta tvrdnja da je policija sa znatnim zakašnjenjem podnijela krivičnu prijavu nadležnom tužiteljstvu. Stoga, proizlazi da da se radilo o temi koja je od općeg interesa: postupanje nadležnih organa reda u vezi s tučom, koja je, s obzirom na podnošenje krivične prijave, prevazišla okvire samo narušavanja javnog reda, odnosno o temi koja bi se mogla smatrati doprinosom debati o suzbijanju kriminala i djelovanju organa reda s tim u vezi.
43. Međutim, u članku je navedeno da je u povodu tuče koja se dogodila u noći između 3. i 4. studenog 2007. godine, policija podnijela sa „znatnim zakašnjenjem“ krivičnu prijavu nadležnom tužiteljstvu. U samom članku se ne navodi i kada je podnesena krivična prijava ili eventualno u kom roku je to trebalo biti učinjeno. Ustavni sud zapaža da se ovaj dio članka očigledno ticao iznošenja činjeničnih tvrdnji koje su mogle biti potkrijepljene u samoj policiji ili nadležnom tužilaštvu, ali u postupku pred redovitim sudovima tuženi s tim u vezi nije ponudio niti jedan dokaz. Nadalje, ovako prenijeta činjenice poslužila je kao osnova za zaključak da se radilo o „klasičnom pokušaju zataškavanja od strane određenih radnika policije“ i „namjernom neobavještavanju tužilaštva“ a što se, prema članku, pripisuje apelantu, kao bivšem radniku policije, koji je pokušao „da iskoristi svoj uticaj i da spasi svog sina“. U ovom dijelu članka, pored nesporne činjenice da je apelant bivši radnik policije, iznijet je i vrijednosni sud autora, da se radi o „klasičnom pokušaju zataškavanja od strane određenih radnika policije“, „namjernom neobavještavanju tužilaštva“, te da je apelant „pokušao iskoristiti svoj uticaj i spasiti svog sina“.
44. Ustavni sud podsjeća da su Europski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene). Dok se postojanje činjenica može dokazivati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazivanju. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda nije moguće ispuniti i on narušava samu slobodu mišljenja koja je fundamentalni dio prava iz članka 10. Europske konvencije (vidi, već citiranu, Lingens protiv Austrije, stavak 46., i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 45/06). Međutim, i kada izražavanje predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost miješanja može zavisiti od toga da li postoji dovoljna činjenična osnova za sporne izjave, jer čak i vrijednosni sud bez ikakve činjenične osnove za podršku može biti pretjeran (vidi, Europski sud, De Haes i Gijsels v. Belgije, Presuda od 24. veljače 1997. godine, Izvještaji 1997-i, str. 236, stavak 47. i već citiranu, Jerusalem protiv Austrije, stavak 43.).
45. U konkretnom slučaju činjenična osnova koja ničim nije potkrijepljena – da je u povodu tuče u noći između 3. i 4. studenog 2007. godine policija sa zakašnjenjem podnijela krivičnu prijavu, poslužila je autoru za iznošenje vrijednosnog suda: da je apelant pokušao iskoristiti „svoj utjecaj i spasiti svog sina“. Nadalje, u konkretnom slučaju apelant je privatna osoba a ne javna osoba pa je shodno tome mogao zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život. U spornom članku apelant nije označen imenom kao ni inicijalima. Međutim, u članku je navedeno da je otac (apelant) jednog od učesnika u tuči (koji je označen punim imenom i prezimenom), bivši uposlenik policije, pokušao iskoristiti svoj utjecaj i zaštiti svog sina. Ovakvi navodi sami po sebi i nisu dovoljni da apelanta identificiraju najširoj javnosti ali su, kako su to zaključili nižestupanjski sudovi, bili dovoljni da bude prepoznat u maloj sredini u kojoj živi i u kojoj se svi manje-više poznaju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje i na brojne komentare u povodu spornog članka, objavljene na portalu, iz kojih proizlazi da je u sredini u kojoj živi bio prepoznat iako se ne spominju ni njegovo ime, ni njegovi inicijali. Nadalje, nesporna činjenica da je apelant bivši uposlenik policije, sama po sebi također nije mogla poslužiti za vrijednosni sud da je apelant zbog toga imao utjecaj i pokušao ga iskoristiti kod policije. Ovo tim prije što je u postupku pred prvostupanjskim sudom saslušan u svojstvu svjedoka policajac Š. D. koji je, pored ostalog, potvrdio da je u konkretnom slučaju provodio istražne radnje, da ga apelant u tome nije ometao nego mu je rekao: „Dečki radite što je vaš posao“. Najzad, kako proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude apelant je u tužbi, pored ostalog, naveo da u sredini u kojoj živi uživa ugled poštene i profesionalne osobe s dugogodišnjom karijerom, ovaj njegov navod ničim nije doveden u pitanje, pa izdržavanje da je apelant pokušao iskoristiti svoj utjecaj da bi spasio sina koji je učestvovao u tuči zbog koje je podnesena krivična prijava, očigledno vrijeđa ugled poštene i profesionalne osobe. Imajući u vidu iskaz svjedoka Š. D., proizlazi da navedeno izražavanje ne može imati utemeljenje ni u činjenici da se radilo o apelantovom sinu.
46. Najzad, iz obrazloženja presuda predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je tuženi u postupku predočio kako je došao do informacije da je krivična prijava podnijeta sa znatnim zakašnjenjem, da se u vezi s tim obraćao bilo nadležnoj policijskoj upravi ili nadležnom tužilašteljstvu, te najzad da je prije objavljivanja spornog članka pokušao kontaktirati apelanta. Također, proizlazi da je tuženi na portalu objavio apelantov demanti.
47. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja izraženi vrijednosni sud pretjeran pa da je na apelantovu štetu narušena ravnoteža između slobode izražavanja tuženog i apelantovog prava na zaštitu ugleda kao segmenta privatnog života.
48. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom u predmetnom postupku, došlo do kršenja apelantovog prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Ostali navodi
49. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, Zakon o zaštiti od klevete. Apelant, u suštini, smatra da stav Vrhovnog suda u vezi s početkom računanja roka za podnošenje tužbe iz članka 12. Zakona o zaštiti od klevete isključuje njegovo pravo da ostvari zaštitu svog ugleda pred sudom, odnosno da krši pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje.
50. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, Vrhovni sud, usprkos, po apelantovom mišljenju, proizvoljnom stavu u pogledu roka za podnošenje tužbe, osporenom posudom ispitao presude nižestupanjskih sudova i u pogledu same suštine tužbenog zahtjeva tj. da je u obrazloženju svoje odluke razmotrio i da li se navedeno izražavanje može smatrati klevetom čime je odlučio o meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva na način da ga je odbio jer je zaključio da sporni članak nije bio klevetnički. Stoga, proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedena u pitanje bit apelantovog prava na pristup sudu tj. da zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud, budući da proizlazi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo eksplicitne razloge zašto je u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev „radi naknade zbog klevete“ zaključivši da predmetno izražavanje ne predstavlja klevetu.
51. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode u djelu koji se tiču povrede prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije jer redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Europskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i članka 10. Europske konvencije.
53. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman