Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5576/15 (A. K.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5576/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5576/15, rješavajući apelaciju Adema Kekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1). i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Kekića, podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši u predmetu broj 23 0 P 006910 14 I.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adem Kekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Male Kladuše podnio je 21. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 23 0 P 006910 14 I.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 28. decembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 7. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 10. juna 2014. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu sudske nagodbe Općinskog suda broj 23 0 P 006910 10 P od 7. juna 2013. godine, a radi isplate glavnog duga u iznosu od 14.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. juna 2014. godine i troškova postupka, i to na pokretnim stvarima izvršenika. Istim prijedlogom je predložio da se izvršenje provede na nekretnini izvršenika određenoj kao k. č. broj 1351/4 Glavica, upisanoj u z. k. ul. broj 1080 k. o. Velika Kladuša, i to pljenidbom, procjenom i prodajom nekretnine.

6. Prema navodima Općinskog suda, od apelanta je zaključcima od 24. juna i 13. augusta 2014. godine, te 17. marta 2015. godine zatraženo da ispravi i dopuni prijedlog za izvršenje, da predloži sredstva izvršenja, da se izjasni da li traži izvršenje na cjelokupnoj nekretnini ili suvlasničkom dijelu.

7. Nakon konačnog ispravljenog prijedloga za izvršenje, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 23 0 P 006910 14 I od 8. septembra 2015. godine kojim je sud odredio izvršenje radi naplate glavnog duga u iznosu od 14.500,00 KM sa zateznom kamatom od 8. juna 2014. godine i troškova postupka, zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, dok je apelantov prijedlog za provođenje izvršenja na nekretninama izvršenika odbijen kao neosnovan.

8. Izvršenik je protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor koji je 9. novembra 2011. godine dostavljen apelantu na odgovor.

9. Ročište za odlučivanje o prigovoru je održano 17. decembra 2015. godine, na kojem je apelant povukao prijedlog za izvršenje na iznos od 4.000,00 KM i ostao je pri prijedlogu za izvršenje u odnosu na glavni dug u iznosu od 10.500,00 KM, kao i zahtjevu za kamate i troškove izvršnog postupka, pa je povučen i prigovor protiv rješenja o izvršenju jer je prigovor podnesen zbog visine potraživanja.

10. Na ročištu od 17. decembra 2015. godine obustavljen je izvršni postupak u odnosu na iznos od 4.000,00 KM i doneseno je rješenje da će se postupak provesti za preostali iznos od 10.500,00 KM, zakonske zatezne kamate i troškove izvršnog postupka.

11. Zaključkom od 17. decembra 2015. godine naloženo je apelantu da uplati predujam troškova izvršenja u iznosu od 15,00 KM, što je apelant i uradio 24. decembra 2015. godine.

12. Prema stanju spisa, predmetni postupak je u toku pred Općinskim sudom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant je u apelaciji ukratko naveo tok njegovog postupka pred Općinskim sudom, te zatražio od Ustavnog suda da: „Pritiskom i svojim autoritetom izvrši pritisak na Općinski sud da sprovede izvršenje u njegovom predmetu.“ Iako apelant nije izričito naveo prava za koja smatra da su mu povrijeđena, Ustavni sud iz apelacije zaključuje da se apelant žali na povredu prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b)Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok postupka koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke. Također, Općinski sud je naveo i to da je postupajuća sutkinja na godišnjem odmoru do 11. januara 2016. godine, kada će vjerovatno i nastaviti postupak. Kao razlog za dugo trajanje izvršnog postupka u apelantovom predmetu, Općinski sud smatra činjenicu da je postupajuća sutkinja u apelantovom predmetu ujedno bila i predsjednica suda koja je preminula 29. septembra 2014. godine. Taj sud je tek 15. novembra 2015. godine imenovao drugog sudiju tako da u periodu od preko godinu dana nije imao jednog sudiju, a predmet je nakon smrti predsjednice zadužila druga sutkinja koja je u svom referatu imala veliki broj predmeta, uslijed čega nije bilo moguće okončati postupak u apelantovom predmetu.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu sudske nagodbe, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

20. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).

23. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njegovog prijedloga za izvršenje od 10. juna 2014. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka došlo do povrede njegovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju sudske nagodbe kojom je apelantu dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 14.500,00 KM, odnosno 10.500,00 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvaća „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20).

27. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.

28. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju s ciljem izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može pokrenuti pitanje odgovornosti države u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dostatni da osiguraju ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela, s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju, adekvatne i dostatne.

29. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.

30. Dovodeći navedena načela u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduju pravomoćnu sudsku odluku čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu.

31. Postupak je u konkretnom predmetu pokrenut 10. juna 2014. godine i, prema stanju spisa, još uvijek traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od gotovo dvije godine.

32. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu sudske nagodbe. Prema stanju spisa i odgovoru Općinskog suda, proizlazi da predmet ne sadrži elemente koji ga čine naročito složenim za rješavanje.

33. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud apelantu tri puta slao zaključke kojima je od njega traženo da dopuni i ispravi prijedlog za izvršenje prije nego što je taj sud i donio svoje rješenje o izvršenju, pa se stoga može zaključiti da je i apelant, podnošenjem nepotpunog i neurednog prijedloga za izvršenje, na određeni način svojim ponašanjem, odnosno odsustvom aktivnosti u tom periodu doprinio dužini trajanja postupka.

34. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud ističe da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina).

35. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom predmetu postupao ažurno, naročito u početku kada je, odmah nakon podnošenja apelantovog prijedloga za izvršenje apelantu zaključcima od 24. juna i 13. augusta 2014, te 17. marta 2015. godine naložio da dopuni i ispravi prijedlog za izvršenje, a nakon što je apelant dostavio konačni ispravljeni prijedlog, Općinski sud je rješenje o izvršenju donio 8. septembra 2015. godine. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru podnesenom protiv rješenja o izvršenju, Općinski sud je zakazao ročište za 17. decembar 2015. godine na kojem je, između ostalog, apelant povukao prijedlog za izvršenje u odnosu na iznos od 4.000,00 KM, u kojem je izvršenik izmirio svoj dug prema apelantu, pa je shodno tome i izvršenik povukao svoj prigovor. Izvršenje za preostali dio u iznosu od 10.500,00 KM će biti nastavljeno po redovnom postupku.

36. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio aktivan gotovo u cijelom postupku, izuzev perioda od augusta 2014. godine do marta 2015. godine za koji je Općinski sud naveo da je razlog smrt postupajućeg sudije. Iako je Općinski sud bio dužan da ovu objektivnu okolnost prevaziđe tako da predmet dodijeli u rad nekom drugom sudiji, nesporno je da period koji je protekao između ostalih procesnih radnji nije nerazumno dug, pa je tako Općinski sud već u martu 2015. godine apelantu naložio da ispravi i dopuni prijedlog za izvršenje. Nakon što je apelant sudu dostavio konačni prijedlog za izvršenje, taj sud je nastavio postupati vrlo ažurno i u redovnim intervalima, pa Ustavni sud nema razloga sumnjati da će tako i nastaviti.

37. Imajući u vidu i apelantov doprinos cjelokupnoj dužini izvršnog postupka, te aktivnost Općinskog suda i napore koje je pokazao na samom početku postupka, ali i u posljednjih nekoliko mjeseci, evidentno je da je u ponašanju Općinskog suda nema naznaka koje bi ukazivale na pretjerano i nerazumno odugovlačenje u postupanje. Naprotiv, iz priloženih dokumenata i odgovora na apelaciju jasno se vide napori Općinskog suda usmjereni ka okončanju ovog izvršnog postupka.

38. Stoga, iako navedeni postupak traje gotovo dvije godine, te iako se po domaćem zakonu radi o postupku hitne prirode, Ustavni sud smatra da još uvijek nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neblagovremenog izvršenja pravomoćne sudske odluke.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud, zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmenta prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Općinski sud u toku cijelog postupka provodio procesne radnje u redovnim intervalima i nije imao duže periode neaktivnosti, niti postoje drugi elementi koji upućuju da je postupak vodio nerazumno dugo.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5576/15 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio