Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/13 (H. O. i drugi)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-613/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine u predmetu broj AP-613/13, rješavajući apelaciju Hasana Omičevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Omičevića, Fatime Alić, Sevlete Čatić, Safeta Omičevića, Devlete Jakupović, Rabije Mehić i Ganija Omičevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25-0-P-001929 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25-0-P-001929 10 Gž od 21. decembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Omičević, Fatima Alić, Sevleta Čatić, Safet Omičević, Devleta Jakupović, Rabija Mehić i Ganija Omičević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Odžaka, koje zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnijeli su 12. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25-0-P-001929 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25-0-P- 001929 10 Gž od 21. decembra 2010. godine.

2. Apelanti su 24. januara 2007. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Huseina Omičevića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog 22. decembra 2003. godine između Ifete Omičević kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja. Apelanti su svoj tužbeni zahtjev temeljili na odredbama člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda umrle Ifete Omičević, zainteresovani da se ugovor poništi iz razloga što smatraju da je prilikom zaključenja ugovora Ifeta Omičević bila ograničeno poslovno sposobna odnosno da je bilo mana u pogledu njene volje.

3. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25-0-P-001929 07 P od 5. oktobra 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i poništen ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između Ifete Omičević, kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod Općinskog suda u Odžaku pod brojem R.89/03 od 22. decembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te je naloženo Upravnom odjelu za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Odžak da uspostavi katastarsko-knjižno stanje, kako je bilo prije provedbe predmetnog ugovora, a tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 6.816,32 KM, dok je zahtjev apelanata za naknadu preostalih troškova postupka odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da su Ifeta Omičević, kao primalac izdržavanja i tuženi kao davalac izdržavanja, 22. decembra 2003. godine zaključili predmetni ugovor, kojim je Ifeta Omičević svu svoju imovinu ostavila tuženom, dok se tuženi obavezao da će se brinuti o Ifeti Omičević - obezbjediti joj smještaj, odjeću, obuću, ishranu, po potrebi liječničku pomoć, smještaj u zdravstvenoj ustanovi, a nakon smrti je sahraniti po mjesnim i vjerskim običajima uz podizanje nadgrobnog spomenika, te da su predmetni ugovor potpisale ugovorne strane i isti ovjeren od strane sudije. Također je utvrđeno da je Ifeta Omičević umrla 23. januara 2004. godine. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u odnosu na sporne okolnosti da li je Ifeta Omičević prilikom zaključenja predmetnog ugovora bila sposobna za rasuđivanje i donošenje svojih odluka, proveo dokaz vještačenja po vještaku neuropsihijatru dr. Kasimu Brigiću koji je u svom nalazu i pojašnjenju istog na glavnoj raspravi konstatovao da je Ifeta Omičević bila oboljela od „psihoorganskog sindroma i početne demencije“ i s tim u vezi izveo zaključak da ista zbog navedenog oboljenja nije bila sposobna da izrazi svoju volju u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju od 22. decembra 2003. godine. Naime, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je zdravstveno stanje Ifete Omičević u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo takvo da ona nije mogla donositi svoje svjesne odluke jer nije mogla normalno rasuđivati zbog čega je u momentu zaključenja ugovora bila bitno smanjena njena poslovna sposobnost, a što je razlog za poništenje predmetnog ugovora kao rušljivog ugovora (član 111. ZOO). Stoga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan, te je poništio predmetni ugovor primjenom odredaba člana 111. ZOO. Općinski sud je također zaključio da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana

117. ZOO, jer se po mišljenju Općinskog suda, „u skladu sa sudskom praksom broj Rev 433/81od 21. januara 1981. godine rokovi iz člana 117. ZOO odnose samo na ugovorene strane, ali ne i na tužioce (apelante) kao treća lica“.

5. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 25-0-P-001929 10 Gž od 21. decembra 2010. godine kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženom solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3 420,00 KM. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka, zaključio da je žalba tuženog osnovana. Naime, Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je rušljiv, shodno odredbama člana 111. ZOO jer je prema zaključku Općinskog suda predmetni ugovor zaključen zbog mana volje na strani Ifete Omičević kao primaoca izdržavanja budući da ista u vrijeme zaključenja ugovora nije mogla normalno rasuđivati i donositi svoje odluke zbog bitno smanjene poslovne sposobnosti, što član 111. ZOO predviđa kao razlog pobojnosti rušljivih ugovora. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 111. ZOO propisano da „ugovor je rušljiv, kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna i kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje stranaka“. Potom Kantonalni sud je ukazao i na odredbu člana 117. ZOO kojom je propisano da „pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine, od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude. To pravo, u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora“. Imajući u vidu, da su apelanti 24. januara 2007. godine podnijeli tužbu za poništenje predmetnog ugovora zbog mana volje (član 111. ZOO), a koji je zaključen 22. decembra 2003. godine, Kantonalni sud je istakao da je tužba podnesena po proteku apsolutnog roka od 3 godine, od zaključenja ugovora, čime je, i prestalo pravo apelanata da zahtijevaju poništenje rušljivog ugovora shodno odredbama člana 117. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je trogodišnji rok za poništenje rušljivog ugovora prekluzivan, jer se njime obezbijeđuje pravna sigurnost prometa zbog čega po mišljenju Kantonalnog suda ne stoji zaključak prvostepenog suda da se „u skladu sa sudskom praksom Rev 433/81 od 21. januara 1982. godine, rokovi iz člana 117. ZOO odnose samo na ugovorne strane, a ne i na treća lica“. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz presude broj Rev 433/81 od 21. januara 1982. godine proizlazi stav da treća lica mogu pobijati rušljiv ugovor van rokova propisanih odredbom člana 117 ZOO ukoliko tvrde da na stvari koja je bila predmet ugovora, imaju pravo vlasništva, u kom slučaju njihovo pravo za utvrđenje vlasništva ne zastrjeva i tada se navedena prekluzija na njih ne odnosi“. Također, Kantonalni sud je istakao da „treća lica, pa makar imala i određeni interes za poništenje rušljivog ugovora, ne mogu ukazivati na postojanje razloga za poništenje ugovora, odnosno tražiti njegovo poništenje u smislu odredbe člana 117. ZOO“. S tim u vezi, Kantonalni je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da i pored toga što su apelanti podnijeli tužbu nakon proteka apsolutnog roka od 3 godine od zaključenja ugovora, shodno odredbi člana 117. ZOO, apelanti kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda iza umrle Ifete Omičević nisu aktivno legitimisani da traže poništenje predmetnog ugovora koji je rušljiv zbog mana volje Ifete Omičević kao ugovorača predmetnog ugovora. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a.

6. Odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda od 21. okrtobra 2012. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 25 0 P 001929 11 Rev od 23. novembra 2012. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i tužbenog zahtjeva apelanata zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o rušljivom ugovoru budući da je zaključen između tuženog i Ifete Omičević, koja u momentu zaključenja ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje i izražavanje svoje volje što i jeste razlog za poništenje rušljivog ugovora u smislu odredbe člana 117. ZOO. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da „prema odredbi člana 117. ZOO tužba za poništenje rušljivog ugovora može se podnijeti samo u zakonom propisanom roku i to u roku od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti i to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od zaključenja ugovora, koji rokovi su prekluzivni i na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ne po prigovoru, kako po mišljenju Vrhovnog suda pogrešno smatraju apelanti. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni ugovor zaključen 22. decembra 2003. godine, a tužba podnesena 24. januara 2007. godine, te je s tim u vezi zaključio da je u konkretnom slučaju tužba podnesena po isteku apsolutnog roka od tri godine od zaključenja ugovora, shodno odredbi člana 117. ZOO. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da se rokovi iz člana 117. ZOO ne odnose samo na ugovorene strane već i na treća lica iz razloga kako je obrazloženo u drugostepenoj presudi, a koje obrazloženje, kako je naveo Vrhovni sud, u cijelosti prihvata i taj sud. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegvine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelanti vide zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer kako navode „u toku postupka pred Općinskim sudom u Orašju nije se raspravljalo o vremenu sačinjavanja spornog ugovora i vremenu saznanja apelanata za postojanje spornog ugovora“. Apelanti smatraju da su bili spriječeni da o tome raspravljaju pred prvostepenim sudom, na način propisan odredbama ZPP-a, kako bi dokazali činjenicu zloupotrebe prava od strane tuženog. Također smatraju da je namjera tuženog „da osujeti“ apelante u ostvarivanju njihovog prava na naslijeđe, dokazana nespornom činjenicom da je tuženi iskoristio zdravstveno stanje ostaviteljice i zaključio predmetni ugovor.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo i odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava (ZOO), a takva obrazloženja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom, u tužbi koju su podnijeli 24. januara 2007. godine, tražili poništenje predmetnog ugovora zbog mana volje, pozivajući se na odredbe člana 111. ZOO, a koji se može pobijati u roku od jedne odnosno tri godine, kako je propisano odredbama člana 117. ZOO, te da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata zbog proteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe (član 117. ZOO). U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoj pravni stav u pogledu primjenjivosti relevantnih odredbi ZOO u konkretnom slučaju, pa Ustavni sud s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe ZOO na kojim su utemeljene osporene odluke, ponuđena obrazloženja u datim okolnostima ne smatra proizvoljnim, niti smatra da je izostala pravilna primjena materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljani ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/13 (H. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio