Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1962/13 (S. F.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Regres
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1962/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1962/13, rješavajući apelaciju Smaila Fejzića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Smaila Fejzića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041032 12 Rev od 5. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041032 09 Rsz od 26. novembra 2010.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041032 04 P od 7. jula 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Smail Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 9. maja 2013. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041032 12 Rev od 5. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 041032 09 Rsz od 26. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 041032 04 P od 7. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Kantona Sarajevo, koje zastupa Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 22. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 30. septembra 2014. godine, također, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. februara 2012. godine, Općinski sud, također, 12. februara 2012. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. oktobra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041032 04 P od 7. jula 2008. godine odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom da mu se isplati regres za godišnji odmor za 2003. godinu i 2004. godinu u iznosu od po 2.907,92 KM i jubilarna nagrada u iznosu od 4.297,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. decembra 2004. godine pa do isplate i da mu se naknade troškovi postupka. Također, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. Po ocjeni Općinskog suda, u pogledu tužbenog zahtjeva na ime regresa za godišnji odmor za 2003. godinu osnovan je prigovor zastarjelosti kojeg ističe tuženi, s obzirom na to da je članom 106. Zakona o radu („Službene novine FBiHˮ, broj 43/99; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, što znači da je apsolutna zastara u pogledu navedenog tužbenog zahtjeva nastupila još u 2006. godini, a navedeni tužbeni zahtjev je istaknut u preciziranoj tužbi od 1. aprila 2008. godine, te s obzirom na istaknuti prigovor zastarjelosti od strane tužene, sud je postupio shodno odredbama člana 360. ZOO-a.

7. Općinski sud navodi da je apelantu mandat tužioca prestao sa 14. decembrom 2003. godine, jer je članom 81. stav 2. Zakona o VSTVFBiH propisano da tužilac koji ne bude ponovo imenovan od strane VSTV ima pravo na otpremninu u toku prijelaznog perioda od šest mjeseci u visini njegove posljednje isplaćene plaće uključujući za PIO i zdravstveno osiguranje za navedeni period. To znači da iako je apelantu prestao mandat tužioca u Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo 14. decembra 2003. godine, isti je ostvarivao sva prava kao i u toku mandata i u narednih šest mjeseci. Međutim, naknada za korištenje godišnjeg odmora tj. regresa je predviđena isključivo radi korištenja godišnjeg odmora, a kojeg apelant nije mogao koristiti jer mu je već prestao mandat 14. decembra 2003. godine tako da isti nije dostavio sudu podatke o korištenju godišnjeg odmora za 2004. godinu niti o visini plate za obračunski period prije donošenja rješenja o korištenju godišnjeg odmora, a što je na osnovu provedenih dokaza jasno da iste nije mogao ni priložiti. Stoga, Općinski sud je mišljenja da je apelantu u 2004. godini moglo pripadati samo pravo na novčane iznose u visini njegove posljednje isplaćene plaće uključujući i naknadu za PIO i zdravstveno za navedeni period, ali ne i naknade za korištenje godišnjeg odmora.

8. Apelant je pored naknada za regres u 2003. i 2004. godini u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom i u pogledu jubilarne nagrade. Iako se apelant protivio provođenju dokaza uvidom u rješenje „Unioninvestaˮ od 23. januara 1995. godine i rješenja o ratnom rasporedu obveznika radne obaveze od 4. jula 1995. godine, a koje je na ročištu za glavnu raspravu predložio tuženi, Općinski sud je usvojio prigovor tuženog da je tuženi pretpostavljao da će apelant priložiti dokaze da je proveo neprekidnih 10 godina u Tužilaštvu, pa kako to nije učinio tuženi je predložio navedene dokaze, jer je sud mišljenja da su ispunjeni uvjeti iz člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) tj. učinili su vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu mogli iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 041032 09 Rsz od 26. novembra 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Kantonalni sud je zaključio da je pravo na regres akcesorne prirode i ovisi o korištenju godišnjeg odmora, a apelantu je mandat tužioca prestao 14. decembra 2003. godine, te nije ni bilo osnova da apelant u 2004. godini koristi godišnji odmor, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe iz člana 81. stav 2. Zakona o VSTVFBiH, odbio zahtjev za isplatu regresa za 2004. godinu. Tačno je da propisi koji su regulirali plaće i naknade sudija i tužilaca nisu regulirali pitanje zastarjelosti navedenih novčanih potraživanja, pa se u tom slučaju primjenjuje opće pravilo o zastarjelosti potraživanja iz radnog odnosa koje je sadržano u odredbi iz člana 106. Zakona o radu. Stoga je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio i zahtjev za isplatu regresa za 2003. godinu.

11. Okolnost da apelant, postavljajući zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, u tužbi nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdila činjenica da je kod tuženog proveo 10 godina neprekidne službe, jer je smatrao da je ova činjenica nesporna, ne oslobađa ga obaveze da u skladu sa odredbom iz člana 123. stav 1. ZPP-a, dokaže činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev. Pri tome, bez utjecaja je činjenica da se apelant protivio da se na glavnoj raspravi izvedu dokazi čitanjem rješenja „Unioninvesta“ od 23. januara 1995. godine i rješenja o ratnom rasporedu od 4. jula 1995. godine jer prema odredbi iz člana 81. stav 4. ZPP-a, sud u daljem toku parnice nije vezan za rješenje kojim, u skladu sa stavom 1. istog člana, odlučuje koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, te prema odredbi iz člana 102. stav 2. ZPP-a, može dozvoliti da se na glavnoj raspravi izvedu i novi dokazi ako stranka učini vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije bila u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu, koji uvjet je prvostepeni sud našao ispunjenim. Pored toga, po ocjeni Kantonalnog suda, sve i da tuženi na glavnoj raspravi nije izveo naprijed navedene dokaze, ne bi se moglo smatrati da je navedena činjenica i utvrđena, jer prema zauzetom stavu sudske prakse, ako se stranka ne izjasni o činjenici koju je iznijela protivna stranka, to se ne smatra priznanjem te činjenice u smislu odredbe iz člana 125. stav 1. ZPP-a.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 041032 12 Rev od 5. marta 2013. godine revizija apelanta je odbijena.

13. Kako je utvrdio Vrhovni sud, u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude prvostepeni sud je nespornim utvrdio da je apelantu mandat zamjenika Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo prestao 31. decembra 2003. godine, da je rješenjem glavnog tužioca od 3. marta 2004. godine utvrđeno pravo apelanta na isplatu plaća sa naknadama za penzijsko invalidsko osiguranje u narednih šest mjeseci od 14. decembra 2003. godine, kao i da je apelant pred prvostepenim sudom vodio postupak za isplatu naknada plaća. Na osnovu tako utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza prvostepeni sud zaključuje da je potraživanje regresa za 2003. godinu zastarjelo još 2006. godine jer je zahtjev upravljen da je ovo novčano potraživanje tužilac postavio 1. aprila 2008. godine, da apelantu ne pripada pravo na regres za 2004. godinu jer funkcije zamjenika tužioca nije te godine obavljao, a nije dokazao da je u organima Kantona Sarajevo na radu proveo neprekidno deset godina. Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud je zaključio da zahtjev apelanta nije osnovan, pa s pozivom na odredbu člana 360. važećeg ZOO-a u vezi sa članom 81. stav 2. Zakona o VSTVFBiH, odbija zahtjev tužioca u cijelosti. Prihvatajući u potpunosti takve činjenične i pravne razloge prvostepenog suda, drugostepeni sud žalbu tužioca odbija i potvrđuje prvostepenu presudu.

14. Vrhovni sud smatra da je paušalan, a time i neosnovan prigovor u reviziji da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP-a jer apelant ne obrazlaže koju od odredaba paričnog postupka pri žalbenom odlučivanju taj sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio, pa ne stoji razlog iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a.

15. Po mišljenju Vrhovnog suda, i materijalno pravo je u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno, pa ne stoji osnovanim ni revizijski razlog iz člana 240. stav l. tačka 2. ZPP-a. U podnesenoj reviziji apelant ne nudi ništa novo, već ponavlja prigovore već isticane u prvostepenom i žalbenom postupku u smislu da sud nije pravilno razriješio prigovor zastarjelosti potraživanja regresa iz 2003. godine, a koji ovaj sud cijeni neosnovanim. Ovo iz razloga što je zahtjev za isplatu ovog potraživanja podnesen 1. aprila 2008. godine, kako to pravilno nalaze i nižestepeni sudovi, dakle protekom roka od tri godine predviđenog odredbom člana 106. ZOR-a. Nadalje, Vrhovni sud smatra da apelantu ne pripada pravo na regres za 2004. godinu. Ovo iz razloga što je regres za godišnji odmor akcesorno pravo i kao takvo je vezano za plaću, odnosno za radni odnos. Kako apelant u 2004. godini nije obavljao dužnost zamjenika kantonalnog tužioca Tužilaštva Kantona Sarajevo, to je i potraživanje regresa za 2004. godinu, lišeno valjanog pravnog osnova. I na koncu, pravilno je postupio drugostepeni sud kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio stav prvostepenog suda koji je primjenom pravila tereta dokazivanja, odbio zahtjev tužioca za isplatu jubilame nagrade za deset godina rada, jer relevantne činjenice (vrijeme provedeno na radu kod tužene) apelant nije dokazao (član 126. ZPP-a).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant smatra da je sud zaboravio nespornu činjenicu, da je apelant i nakon prekida mandata 14. decembra 2003. godine i dalje ostao u radnom odnosu kod tuženog u trajanju od šest mjeseci odnosno do 15. jula 2004. godine sa svim pravima iz radnog odnosa, pravo na plaću u visini posljednje isplaćene plaće koja je prethodila prekidu mandata, pravo na regres i pravo na jubilarnu nagradu, kao i na sva druga prava koja je imao do prekida mandata. Ovo dakle sve govori da apelant ima pravo na regres za 2004. godinu, jer je bio neprekidno u radnom odnosu kod tuženog sve do 15. jula 2004. godine.

18. U pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu jubilarne nagrade, apelant smatra da nije pravilno utvrđeno da nema pravo i da nije dokazao da je u Tužilaštvu proveo deset godina rada, te da to čini tužbeni zahtjev neosnovanim u ovom dijelu tužbe. Naime, sud je zanemario činjenicu da je apelant u tužbi od 9. decembra 2004. godine predložio dokaze na ove okolnosti i to: priznanje tuženog i vještačenje po vještaku finansijske struke.

19. Stoga, apelant smatra da ima pravo na regres za 2003. godinu. Međutim, ako bi se u ovom konkretnom sporu mogao primijeniti član 106. ZOR-a, onda bi se moglo govoriti da je ovo potraživanje zastarjelo, s obzirom na to da je tuženi to prigovorio. Apelant smatra da se u ovom konkretnom sporu ne bi mogao primijeniti ZOR, a niti neki drugi propis, osim Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i Uredbe o naknadama nosilaca sudijske i tužilačke funkcije Kantona Sarajevo. Apelant smatra da ima pravo i na regres za 2004. godinu. Ovo pravo apelant ima prema navedenim propisima jer potraživanje nije zastarjelo i prema članu 106. ZOR-a. Apelant ima pravo na jubilarnu nagradu za 5 i 10 godina rada kod tuženog.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud navodi da je postupao u skladu sa važećim zakonskim propisima i predvidivim rokovima, da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva.

21. Kantonalni sud navodi da je u potpunosti prihvatio razloge prvostepenog suda da apelant ne ispunjava uvjete za isplatu regresa i jubilarne nagrade, pa zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanta.

22. Vrhovni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiHˮ, br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 041032 12 Rev od 5. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 15. aprila 2013. godine, a apelacija podnesena 9. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio isplatu regresa i jubilarne nagrade. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

31. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli razloge zašto smatraju da ne stoje tužbeni, zatim žalbeni te revizijski navodi da je apelantu neosnovano uskraćeno poravo na regres te pravo na jubilarnu nagradu. Suština svega je da je apelantov zahtjev zastario u smislu člana 106. ZOR-a kao i da nije dokazao svoje pravo na jubilarnu nagradu. Ustavni sud smatra da u podnesenoj apelaciji apelant ne nudi ništa novo, već ponavlja navode isticane u prvostepenom, žalbenom i revizijskom postupku koje su redovni sudovi već cijenili na način kako je to detaljno obrazloženo u osporenim presudama.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je on isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i provođenju dokaznog postupka, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1962/13 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio