Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1819/15 (S.L. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1819/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1819/15, rješavajući apelacije S.L. i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.L. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 020700 14 Gž od 9. februara 2015. godine;
Milena Grbavac protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 023087 15 Gži od 2. marta 2016. godine;
Refik Jusić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 004939 15 Gž 4 od 5. februara 2016. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.L. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 020700 14 Gž od 9. februara 2015. godine;
Milena Grbavac protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 023087 15 Gži od 2. marta 2016. godine;
Refik Jusić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 004939 15 Gž 4 od 5. februara 2016. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1819/15 S.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran advokat iz Posušja, podnio je 14. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 020700 14 Gž od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje o dosudi kojim je odlučeno da se nekretnine, pobliže označene u dispozitivu rješenja, dosadašnje vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1 dosuđuju tražitelju izvršenja (R.M.), da se predmetne nekretnine predaju ražitelju izvršenja-kupcu (koji je predmetne nekretnine kupio na drgom ročištu za javnu prodaju) čime se smatra da je tražitelj izvršenja u cijelosti namiren u svom potraživanju, te da će se nakon pravosnažnosti rješenja izvršiti promjena prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnim nepokretnostima. U toku postupka je utvrđeno da, suprotno žalbenim navodima apelanta i M.L., Sporazum o izmirenju duga koje su stranke (tražitelj izvršenja i apelant i M.L.) zaključile 11. jula 2008. godine pred notarom Rasimom Trnkom iz Ilidže, u skladu sa odredbom člana 23. stav 1. Tačka 3. Zakona o izvršnom postupku, predstavlja izvršnu ispravu. Dalje se navodi da je u članu 4. Sporazuma navedeno da se dužnici (apelant i M.L.) podvrgavaju neposrednom izvršenju na cjelokupnoj svojoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, pa činjenica što u navedenom Sporazumu nije zasnovana hipoteka na nekretnini apelanta nije zapreka da se izvršenje provede na bilo kojoj imovini dužnika, kako na pokretnoj tako i na nepokretnoj. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeno rješenje o dosudi pravilno i zakonito, te da je neosnovan i žalbeni navod nedostatka reciprociteta za sticanje vlasništva na nekretninama građana BiH u odnosu na državljane Italije i Crne Gore, s obzirom da iz uvjerenja Federalnog ministarstva pravde proizilazi suprotno odnosno, da tražitelj izvršenja koji ima državljanstvo Italije i Crne Gore može stjecati vlasništvo na nekretninama u Bosni i Hercegovini.
2. AP-1240/16 Milena Grbavac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 19. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 023087 15 Gži od 2. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelantice) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelantice izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 18. septembra 2014. godine, a kojim je odobren prijedlog tražioca izvršenja („Konfekcija Vitina“ d.o.o. Ljubuški) podnesen radi naplate novčanih potraživanja (od plate izvršenika-apelantice u skladu sa rješenjem Općinskog suda od 16. jula 2013. godine). U toku postupka je utvrđeno da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, u skladu sa odredbama člana 47. Zakona o izvršnom postupku, te da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje a naročito iz razloga koji su taksativno pobrojani. Kantonalni sud navodi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio prigovor apelantice u konkretnom slučaju, iz razloga što apelantica nije navela niti jedan razlog koji bi u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku srječavao izvršenje, jer činjenica da apelantica ima utvrđeno potraživanje prema tražitelju izvršenja nije razlog za sprječavanje izvršenja. Naime, prigovor prijeboja/kompenzacije je prigovor koji se sa uspjehom može isticati u parničnom a ne u izvršnom postupku. Posebno nije razlog koji sprječava izvršenje činjenica da je u toku parnica u kojoj je apelantica tužiteljica a tražitelj izvršenja tuženi, gdje je neizvjesno kako će i u čiju korist predmetni postupak biti pravosnažno okončan, zbog čega nema mjesta prekidu izvršnog postupka, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
3. AP-1632/16 Refik Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjodora-Općina Bužim, kojeg zastupa Safeta Alijagić advokatica iz Bihaća, podnio je 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 004939 15 Gž 4 od 5. februara 2016. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi obustavio predmeni izvršni postupak (I-2183/06) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je obustavljeno izvršenje u dijelu naplate popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta radi namirenja novčanog potraživanja tražitelja izvršenja (Dž.J., S.J., F.K., S.K., S.J. i M.J.), dok je usvojen prijedlog tražitelja izvršenja i izmijenjeno rješenje o izvršenju od 22. maja 2007. godine u odnosu na predmet i sredstvo izvršenja, na način da je određeno izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom nekretnine apelanta pobliže opisane u dispozitivu rješenja. U toku postupka je utvrđeno da su tražitelji izvršenja predložili izvršenje na pokretnim stvarima apelanta-izvršenika, da je apelant sam izjavio, prilikom izlaska sudskog izvršitelja na lice mjesta, da su popisane stvari dijelom neophodne za život, a dijelom da se radi o stvarima trećih osoba, te je podneskom predložio da se izvršenje na pokretnim stvarima obustavi, dok su prije podneska apelanta tražitelji izvršenja podnijeli zahtjev za promjenu predmeta izvršenja. Kantonalni sud navodi da je, s obzirom na navedeno, pravilno prvostepeni sud primijenio odredbe člana 117. stav 1. tačka 1. i člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku kada je izvršenje na pokretnim stvarima obustavio, te je odredio izvršenje na nekretninama apelanta. Dalje se navodi da žalbeni navodi apelanta, da se ne radi o stvarima koje su neophodne izvršeniku, i da, prilikom podnošenja prijedloga da se izvršni postupak obustavi, apelant nije znao za prijedlog tražitelja izvršenja za određivanje izvršenja na novom predmetu izvršenja, nisu od uticaja na zakonitost pobijane odluke. Ovo iz razloga što je izvršenje na pokretnim stvarima obustavljeno na osnovu navoda samog izvršenika-apelanta da se radi o stvarima koje ne mogu biti predmet izvršenja, pa ne može sada apelant na osnovu drugačijeg iskaza ostvarivati eventualne pogodnosti za sebe. Također, na pravilnu odluku prvostepenog suda nije od uticaja ni eventualno činjenica da apelant nije znao za prijedlog tražitelja izvršenja za određivanje izvršenja na novom predmetu, s obzirom da je apelant pri izlasku sudskog izvršitelja na lice mjesta izjavio da popisane stvari ne mogu biti predmet izvršenja, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1819/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje S obzirom da apelanti osporavaju rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata podnesene u postupku izvršenja pravosnažnih odluka na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama u odnosu na osporena rješenjâ redovnih sudova, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav
4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u predmetu AP-1632/16.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman