Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/15 (L. T.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-454/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-454/15, rješavajući apelacije Ljubiše Tomaša i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ljubiša Tomaš, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039234 14 Gž od 10. decembra 2014. godine;
Željko Težak, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 033043 13 Gž od 11. novembra 2014. godine;
Ibro Kurić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 037382 14 Rev od 21. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-454/15 Ljubiša Tomaš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, podnio je 28. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039234 14 Gž od 10. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je V. B. stekao pravo suvlasništva na stanu sa ½ dijela (pobliže opisan u izreci prvostepene odluke), jer je izvršen otkup stana na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova, na kojem su kao bračni partneri nosioci stanarskog prava bili V. B. i A. B., sa dijelovima od po ½, jer su u vrijeme zaključenja otkupa stana bili bračni partneri što se smatra zajedničkom imovinom, što su apelant i tuženi P. T., D. T. i P. T. dužni priznati i trpjeti i što se ima provesti u Knjizi uloženih ugovora o otkupu državnih stanova kod RUGIP-a.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su V. B. i A. B. predmetni stan stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice u jednakim dijelovima po ½, da je prilikom dodjele stana na korištenje isti dodijeljen za oba bračna druga, te stoga predstavlja njihovu zajedničku imovinu u jednakim dijelovima ½. Osim toga, konstatovano je da izjava V. B. da njegova supruga može otkupiti stan ne znači da se on odrekao prava na stan, niti se može izvesti pravni zaključak da se tom izjavom saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu bračnog druga koji je izvrši otkup. Dakle, konstatovano je da davanje saglasnosti jednog supružnika drugom da može na svoje ime otkupiti stan predstavlja mogućnost u postupku otkupa koju je propisao Zakon o privatizaciji državnih stanova, pri čemu se ne mijenja karakter ove imovine time što se ona vodi na jednom od supružnika. Nadalje, zaključeno je da su apelant i tuženi tražili nastavak prekinutog postupka (prekinut rješenjem nakon smrti V. B., koji je podnio tužbeni zahtjev 4. juna 2002. godine kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac prava svojine na predmetnom stanu sa 1/1 dijelom), iz čega proizilazi da su bili upoznati sa sadržajem tužbe i tužbenog zahtjeva koji je podnio V. B.. Isto tako, zaključeno je da je apelantu i tuženima bilo omogućeno da se izjašnjavaju o uređenoj tužbi u pogledu označavanja tužitelja i o postavljenom tužbenom zahtjevu. Također, zaključeno je da nije osnovan prigovor apelanta vezano za nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, iz razloga što je V. B. kao suprug A. B. podnio ovu tužbu, pa su shodno tome njegovi nasljednici aktivno legitimisani za postavljanje takvog zahtjeva.
2. AP-611/15 Željko Težak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Slavica Lazić, advokatica iz Prijedora, podnio je 9. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 033043 13 Gž od 11. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi S. C. preda u posjed dio parcele (pobliže opisana u izreci osporene odluke), na situacionom planu vješataka geometra Z. J., na način da će ukloniti postavljenu pletenu žicu sa drvenim stubovima i drvenu šupu. U toku postupka, utvrđeno je da je odredbom člana 131. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Nadalje, utvrđeno je da stav 2. navedene zakonske odredbe propisuje da kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ukoliko je pravni osnov ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predana. Isto tako, konstatovano je da stav 3. navedene zakonske odredbe propisuje da pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtjeva u državini tuženog. U vezi s tim, utvrđeno je, obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, da se u konkretnoj predmetnoj stvari radi o tužbi apelanta kao pretpostavljenog vlasnika, jer se zahtjev ne temelji na pravu svojine, već na pretpostavci postojanja tog prava u vrijeme oduzimanja državine. Pored toga, zaključeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra Z. J., te provedenih materijalnih dokaza, da tuženi drži u posjedu sporni dio zemljišta, da je u gruntovnici upisan sa sukorisničkim dijelom, da je pravo korištenja naslijedio iza svog oca D. C., kao i da je zemljište državna svojina na kojem se nalazi šupa tuženog ograđena pletenom žicom. Dakle, zaključeno je, na osnovu navedenih odredbi člana
131. Zakona o stvarnim pravima da u predmetnoj pravnoj stvari tuženi ima jači pravni osnov.
3. AP-723/15 Ibro Kurić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 037382 14 Rev od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj Zemljoradnička zadruga „Alija Alijagić“ Bihać, kao zakonit i savjestan posjednik na temelju valjanog Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. marta 1974. godine, ovjerenog kod Općinskog suda u Bihaću, stekao pravo vlasništva na nekretnini (pobliže opisana u izreci prvostepene odluke). U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je između apelanta kao prodavca i tužitelja kao kupca zaključen kupoprodajni ugovor 15. marta 1974. godine, da je ovjeren kod nadležnog suda, da je nekretnina predata u posjed tužitelju 1974. godine i da je isti sagradio građevinski objekat na osnovu dozvole nadležnog općinskog organa od 22. februara 1974. godine. Pored toga, konstatovano je da je odredbom člana 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisano stjecanje prava vlasništva osnovom pravnog posla, a odredbom člana 32. istog Zakona propisano je stjecanje prava po institutu dosjelosti (originarno stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari neprekidnim njezinim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme). Obzirom da tužitelj svoje pravo u unjižbe na osnovu pravnog posla nije realizovao, konstatovano je da je stekao pravo vlasništva originernim putem, odnosno dosjelošću, iz razloga što mu je predmetna nekretnina na osnovu kupoprodajnog ugovora predata u posjed, na kojoj je odmah sagradio građevinski objekat, čemu se apelant nije protivio, te je shodno tome stekao pravo vlasništva i bez upisa tog prava u zemljišnim knjigama.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-454/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman