Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-659/15 (EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-659/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-659/15, rješavajući apelacije EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 014532 14 Gži od 2.
februara 2015. godine;
Ružica Burić protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 125882 15 Rsži 2 od 25. februara 2016. godine;
Šemsudin Oglić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900266 14 Gži 3 od 2. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-659/15 EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 014532 14 Gži od 2. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 22. septembra 2014. godine kojim je odlučeno da se izvršni postupak obustavlja i ukidaju se sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnom izvršnom postupku (apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika Lj.M. i A.R. kao izvršenika, radi izvršenja v.sp. 3.238,30 KM) 4. septembra 2014. godine održano drugo ročište za javnu prodaju pokretnina izvršenika (A.R.) koje je proglašeno neuspješnim. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je, u skladu sa odredbom člana 131. stav 5. Zakona o izvršnom postupku, nakon neuspjele prodaje stvari izvršenika na drugom javnom nadmetanju obustavio izvršni postupak. Naime, pravilno prvostepeni sud navodi da je apelant mogao kupiti pokretne stvari izvršenika (A.R.) procijenjene na iznos od 6.350,00 KM (koji iznos premašuje iznos glavnog duga i pripadajućih kamata), te se iz vrijednosti istih namiriti u cijelosti svoje potraživanje, međutim kako se ni na drugom ročištu za javnu dradžbu popisane pokretnine nisu uspjele prodati to je obustavljen predmetni izvršni postupak. Kantonalni sud je istakao da, suprotno žalbenim navodima apelanta, predmetno izvršenje nije postalo nemoguće ili se iz drugih razloga nije moglo provesti da bi se obustavilo u skladu sa članom 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, već je obustavljeno zbog toga što se stvari nisu mogle prodati na drugom javnom nadmetanju. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
2. AP-1622/16 Ružica Burić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 7. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 125882 15 Rsži 2 od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelantice) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 18. septembra 2015. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin prijedlog za izvršenje od 24. oktobra 2014. godine. U toku postupka je utvrđeno da je presudom Općinskog suda od 22. oktobra 2013. godine obavezan izvršenik (Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru) da apelanticu vrati na posao i isplati joj plaće za mart, april i maj 2013. godine sa pripadajućim doprinosima i troškovima postupka, pa kako izvršenik nije dobrovoljno postupio po izvršnoj ispravi apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje u skladu sa izvršnom ispravom (povrat na posao i isplata plaća za mart, april i maj 2013. godine sa troškovima postupka). Dalje se navodi da je apelantica u toku trajanja izvršnog postupka, 24. oktobra 2014. godine, podnijela dopunjeni prijedlog za izvršenje kojim pored plaća utvrđenih izvršnom ispravom potražuje i naknadu plaća za period od 1. juna 2013. godine do 1. marta 2014. godine. S obzirom da je izvršna isprava postala pravosnažna 4. septembra 2014. godine, a kako apelantica traži isplatu iznosa za periode prije pravosnažnosti izvršne isprave tj. od 1. juna 2013. godine do 1. marta 2014. godine, to je pravilno prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 217. Zakona o izvršnom postupku odbio kao neosnovan prijedlog apelantice od 24. oktobra 2014. godine, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
3. AP-1636/16 Šemsudin Oglić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Irena Pehar advokatica iz Mostara, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900266 14 Gži 3 od 2. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 28. oktobra 2013. godine, a kojim je odobren prijedlog tražioca izvršenja (S.Č. kojim je tražio da apelant iseli i preda mu u posjed porodičnu kuću) podnesen na osnovu izvršne isprave (presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2008. godine). Kantonalni sud je naveo da na osnovu strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u postupku izvršenja izvršni sud je vezan za izvršu presudu onako kako ona glasi, te da je uloga izvršnog suda da kontrolira zakonitost i da prisilno provodi zakonitost (izvršni postupak), te da se kreće u skladu sa kvalificiranom izvršnom ispravom koju ne može preispitivati. Dalje se navodi da izvršni sud donosi rješenje o izvršenju na osnovu izvršne isprave, jer je na osnovu formalnog legaliteta vezan sadržajem izvršne isprave o postojanju potraživanja tražitelja izvršenja, a kako u konkretnom slučaju izvršna isprava (presuda Kantonalnog suda od 23. oktobra 2008. godine na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju) nije ukunuta, preinačena ili na bilo koji način izgubila svoju djelotvornost, to nije otpao pravni osnov za donošenje rješenja o izvršenju. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 23. stav 1. i 27. Zakona o izvršnom postupku) kada je odbio kao neosnovan prigovor apelanta, te da apelant ni u podnesenoj žalbi nije dokazao da je ispunjen jedan od uslova za prigovor (taksativno navedeni u odredbi člana 47. Zakona o izvršnom postupku), zbog čega je odlučeno kao u izreci osporenog rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-659/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman