Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-507/15 („Klub 2003“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Komunalna taksa
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-507/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-507/15, rješavajući apelaciju „Klub 2003“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Klub 2003“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 006634 12 Uvp od 28. novembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Klub 2003“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 006634 12 Uvp od 28. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli od 28. avgusta 2012. godine, kojom je odbijena tužba izjavljena na rješenje Federalnog ministarstva finansija od 8. decembra 2010. godine kojim je odbijena žalba na rješenje Porezne uprave – Kantonalni porezni ured Tuzla (Komisija za rješavanje žalbi) od 14. maja 2010. godine izjavljena protiv rješenja Porezne uprave – Kantonalni porezni ured Tuzla kojim je odbijen zahtjev apelanta kao poreznog obveznika za izdavanje rješenja o utvrđivanju više-pogrešno uplaćenih javnih prihoda u postupku povrata pogrešno uplaćene općinske komunalne takse za držanje automata za igre na sreću u određenom novčanom iznosu i više uplaćenog poreza na dobit u određenom novčanom iznosu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu uredno dostavljen izdati nalog za plaćanje komunalne takse, a da navedenu obavezu nije izmirio u određenom roku. Također, konstatovano je da nakon donošenja rješenja o pokretanju postupka prinudne naplate koje je postalo izvršno (jer se apelant nije žalio i zaključio je sporazum o izmirenju duga), obaveze općinske komunalne takse za držanje automata za igre na sreću za period od2005. do 2009. godine nisu plaćene u većem iznosu nego što je utvrđeno konačnim i izvršnim poreznim prijavama, odnosno da porez nije naplaćen u većem iznosu. Nadalje je zaključeno da su neosnovani prigovori apelanta da se u konkretnom slučaju nije smjela primjeniti Odluka o općinskim komunalnim taksama Općine Tuzla, za koju apelant tvrdi da je nezakonita i neustavna. U vezi s tim, konstatovano je da je za utvrđivanje da li je općinska odluka u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jedino nadležan Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, a ne upravni organi niti redovni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine, te se ne može odbiti primjena propisa donijetih od strane Općinskog vijeća, odnosno propisa koji nisu proglašeni neustavnim, a koji su važili u trenutku donošenja odluke organa uprave i prvostepenog suda. Isto tako, konstatovano je da se odluka Ustavnog suda na koju se poziva apelant odnosi na utvrđenu neustavnost pojedinih odredaba Odluke o općinskim komunalnim taksama Općinskog vijeća Bihać, a ne na predmetnu Odluku Općinskog vijeća Tuzla, za koju nije utvrđeno da je neustavna. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman