Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3907/13 (J. P. i K. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3907/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3907/13, rješavajući apelaciju Josipa Pavlovića i Krste Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Pavlovića i Krste Pavlovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 001004 12 Rev od 14. avgusta 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josip Pavlović i Krsto Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bratunca podnijeli su 16. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 001004 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika tužene Republike Srpske - Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo su 14. aprila 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 001004 09 P od 25. avgusta 2011. godine obavezana je tužena da apelantima, zbog bespravnog korišćenja njihovih nepokretnosti upisanih u z.k. ul. broj 34 k.o. Šiljkovići, površine 7100 m , koje nepokretnosti tužena koristi za izbjegličko naselje „Kravica“ u Kravici, opština Bratunac, za period od 1. oktobra 2007. do 30. maja 2011. godine isplati novčanu naknadu u iznosu od 29.737,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti u predmetnoj tužbi i tokom postupka ukazali da je tužena u junu 1994. godine, bez njihovog odobrenja i saglasnosti, uzurpirala njihovo zemljište i na tom zemljištu izgradila izbjeglički kamp. Takođe, apelanti su ukazali da su od tužene tražili da im isplati naknadu za bespravno zauzeto zemljište, da su dobili obavještenje da je pokrenut postupak eksproprijacije njihovog zemljišta i da će im naknada biti isplaćena, te da je u tom smislu Skupština opštine Bratunac donijela rješenje od 13. juna 1994. godine kojim je utvrđeno da je od opšteg interesa izgradnja izbjegličkog kampa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je rješenjem Skupštine opštine Bratunac od 13. juna 1994. godine „utvrđen opšti interes na predmetnoj nekretnini“, na kojoj je kao vlasnik i posjednik bio upisan Milorad Pavlović tj. otac apelanata, te da su apelanti predmetnu nepokretnost stekli nasljeđivanjem iza njihovog oca i da su u z.k. ul. broj 34 k.o. Šiljkovići upisani kao suvlasnici te nepokretnosti sa dijelovima ½. Osnovni sud je naveo da je, takođe, utvrdio da je pokrenut postupak eksproprijacije predmetne nepokretnosti radi izgradnje izbjegličkog naselja, ali da taj postupak nije okončan, te da samim tim apelantima nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište. Osnovni sud je dalje naveo da je vještak geodetske struke identifikovao predmetnu parcelu na licu mjesta, da je predmetna parcela u pretežnom dijelu pod izgrađenim stambenim jedinicama, putu i komunalnoj infrastrukturi, s tim da manji dio parcele površine od 2729 m služi stanovnicima izbjegličkog naselja za smještaj ogrjeva, za bašte i da je pod usjevom kukuruza. Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza apelanata, iskaza svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, utvrdio da je apelantima, zbog nemogućnosti korišćenja predmetne parcele, za period od 1. oktobra 2007. do 30. maja 2011. godine pričinjena šteta, i to u ukupnom iznosu od 29.737,76 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je, dakle, Skupština opštine Bratunac, uz saglasnost Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, donijela odluku o utvrđivanju opšteg interesa za eksproprijaciju zemljišta na tom području, te da je na taj način prouzrokovala apelantima štetu koja je nastala višegodišnjim nekorišćenjem predmetnog zemljišta. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama čl. 154 i 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 82 0 P 001004 11 Gž od 22. decembra 2011. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je Skupština opštine Bratunac, uz saglasnost Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, donijela odluku o utvrđivanju opšteg interesa za eksproprijaciju zemljišta na tom području, te da je zauzimanjem predmetne parcele prouzrokovala apelantima štetu, tako da su neosnovani žalbeni navodi tužene o tome da nije mogla biti pasivno legitimisana u predmetnom postupku. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, kao što su uviđaj na licu mjesta i iskazi svjedoka nesporno utvrdio da je na parceli koja pripada apelantima izgrađeno izbjegličko naselje. Budući da su izgradnjom izbjegličkog naselja apelanti onemogućeni da koriste predmetnu parcelu, Okružni sud je zaključio da apelantima pripada pravo na naknadu štete u visini izgubljene dobiti koju bi ostvarili prema redovnom toku stvari. Pri tome, Okružni sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, koji je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da visina pričinjene štete iznosi 29.737,76 KM.
8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 82 0 P 001004 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je iznos od 29.737,76 KM, koji je dosuđen na ime glavnog potraživanja, snižen na iznos od 18.437,16 KM, kao i iznos koji je dosuđen na ime troškova parničkog postupka, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom postupku zahtjev apelanata da im tužena naknadi štetu u iznosu od 29.737,76 KM, koja se ogleda u izmakloj koristi za period od 1. oktobra 2007. do 30. maja 2011. godine, koju bi ostvarili da tužena nije na njihovom zemljištu izgradila izbjegličko naselje. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da kod nesporne činjenice da apelanti nisu u mogućnosti da predmetnu parcelu, čiji su vlasnici, koriste za uzgajanje voća i povrća, kako su to činili dok tužena nije djelimično zauzela tu parcelu izgradnjom stambenih jedinica za potrebe izbjegličkog naselja, sasvim je izvjesno da apelanti trpe štetu u vidu izmakle koristi u smislu odredaba čl. 155. i 189. ZOO-a. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja koje, saglasno odredbama člana 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku, proizlazi da je tužena za postavljanje izbjegličkog naselja zauzela dio parcele o kojoj je riječ u predmetnom postupku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka na osnovu uviđaja na licu mjesta i nalaza vještaka geometra utvrđeno da dio predmetne parcele, u površini od 2729 m , nije pod objektima, što znači da taj dio parcele tužena nije koristila za postavljanje stambenih jedinica radi smještaja izbjeglica. Vrhovni sud je naveo da slijedom toga tužena ne može odgovarati za štetu prouzrokovanu nekorišćenjem tog dijela predmetne parcele (član 154 stav 1 ZOO). Vrhovni sud ukazao da taj dio parcele u stvari koriste treća lica (izbjeglice) za koje se ne tvrdi niti dokazuje da su u posjed toga dijela ušli posredstvom tužene, niti tužena po bilo kom zakonskom osnovu odgovara za njihove postupke. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da tužena, koja ne sprečava apelante da koriste taj dio sporne parcele (dakle, nema njene krivice), ne može odgovarati za štetu izazvanu nekorišćenjem dijela parcele u površini od 2729 m , koji u odnosu na cijelu parcelu (7100 m ) predstavlja 38% njene površine. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je reviziju tužene djelimično usvojio, nižestepene presude u tom dijelu preinačio (član 250 stav 1 ZPP-a) i dosuđenu naknadu smanjio za navedeni procenat.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelanti navode da je Vrhovni sud propustio da ih pozove da se pred tim sudom izjasne u pogledu izjavljene revizije. U vezi s tim, apelanti navode da bi oni, u slučaju da im je Vrhovni sud omogućio da učestvuju u postupku, neposredno na zapisnik pred tim sudom iznijeli sve činjenice za koje je taj sud smatrao da su sporne. Apelanti dalje navode da je Vrhovni sud previdio činjenicu da izbjeglice koriste cijelu njihovu parcelu (jer je u toku postupka utvrđeno da se na jednom dijelu zemljišta nalaze kampovi za smještaj izbjeglica, dok drugi dio zemljišta izbjeglice koriste za svoje potrebe), kao i činjenicu da je upravnim aktom nadležnog organa utvrđen opšti interes za eksproprijaciju cjelokupne površine predmetnog zemljišta i da je to zemljište zauzeto za potrebe izbjeglica. Apelanti navode da su netačne tvrdnje Vrhovnog suda da tužena nije sprečavala apelante da koriste sporni dio parcele, budući da izbjeglice još od 1996. godine koriste cijelu parcelu za svoje stanovanje i egzistenciju, a da tužena nikada nije vratila predmetno zemljište apelantima, tj. nije donijela pravni akt na osnovu kojeg bi apelanti bili ponovo uvedeni u posjed svog zemljišta.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene presude tog suda. Vrhovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, te da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku i da su u toj odluci sadržani odgovori na pitanja koje su postavili apelanti. Takođe, Vrhovni sud je naveo da odredbama ZPP-a nije propisana mogućnost da stranke prisustvuju odlučivanju o reviziji kao vanrednom pravnom lijeku. Stoga, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Pravobranilaštvo je navelo da Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, nije bio u obavezi da poziva apelante da se pred tim sudom izjasne o svim navodima iz podnesene revizije, jer je odredbama člana 246 ZPP-a propisano da o reviziji odlučuje revizioni sud bez rasprave. Pravobranilaštvo smatra da je Vrhovni sud pravilno ocijenio stanje spisa i da je donio zakonitu odluku. Takođe, Pravobranilaštvo je navelo da je u međuvremenu Osnovni sud donio Presudu broj 82 0 P 010346 3 P od 11. maja 2015. godine, te da su Opština Bratunac i tužena postupile po toj presudi tako što su uklonile kamp kućice sa zemljišta apelanata i izvršile sanaciju postojećih šahti.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 189. stav 1.
(1) Oštećenik ima pravo na kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 245. st. 1, 2. i 3.
Primjerak blagovremene i potpune revizije prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci.
U roku od osam dana od dana dostavljanja revizije protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju.
Po prijemu odgovora na reviziju ili po proteku roka za odgovor, prvostepeni sud će dostaviti reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnijet, sa svim spisima, revizijskom sudu.
Član 246.
O reviziji, revizijski sud odlučuje bez rasprave.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 001004 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. avgusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete u vidu izmakle koristi, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
23. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud propustio da ih pozove da se neposredno pred tim sudom izjasne u pogledu izjavljene revizije, te da je, pri donošenju svoje odluke, previdio činjenicu da je upravnim aktom nadležnog organa utvrđen opšti interes za eksproprijaciju njihovog zemljišta i da cijelu površinu zemljišta koriste izbjeglice za svoje potrebe, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene obje nižestepene presude tako što je iznos od 29.737,67 KM, koji je dosuđen apelantima na ime naknade štete zbog bespravnog korišćenja njihovih nepokretnosti, snižen na iznos od 18.437,16 KM. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je tužena izjavila reviziju protiv drugostepene presude, te da apelanti nisu odgovorili na reviziju, kako to proizlazi iz osporene presude Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 245 ZPP-a propisana obaveza prvostepenog suda da primjerak revizije dostavi suprotnoj stranci, te da po prijemu odgovora na reviziju ili po proteku roka za odgovor dostavi reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnijet, sa svim spisima revizijskom sudu. Međutim, apelanti u konkretnom slučaju i ne tvrde da im nije dostavljen primjerak revizije koji je izjavila tužena, već smatraju da je Vrhovni sud bio dužan da ih pozove da se neposredno pred tim sudom izjasne u pogledu izjavljene revizije. Imajući u vidu da je odredbama člana 246 ZPP-a propisano da revizioni sud o reviziji odlučuje bez rasprave, Ustavni sud smatra da se navodi apelanata koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neosnovani, ali koji su, s obzirom da je u pitanju primjena odredaba procesnog prava, ipak zahtijevali da se Ustavni suda prvo izjasni u pogledu tih navoda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da dio predmetne parcele, površine od 2729 m , nije koristila tužena za postavljanje stambenih jedinica radi smještaja izbjeglica. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su taj dio koristila treća lica (izbjeglice), za čije postupke ne može odgovarati tužena, slijedom čega tužena ne može odgovarati ni za štetu koja je prouzrokovana apelantima zbog nemogućnosti korišćenja tog dijela parcela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivali na tome da je tužena, bez njihovog odobrenja i saglasnosti, uzurpirala njihovo zemljište i na tom zemljištu izgradila izbjeglički kamp, te da su slijedom toga tražili da se tužena obaveže da im „zbog bespravnog korišćenja njihovih nekretnina“ isplati odgovarajuću novčanu naknadu. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da navodi apelanata kojima ukazuje da Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, nije uzeo u obzir činjenicu da je upravnim aktom nadležnog organa utvrđen opšti interes za eksproprijaciju njihovog zemljišta, dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje u postupku pred Vrhovnim sudom.
25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
27. U pogledu navoda apelanata da su im osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman