Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1920/13 (M. H.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uporedive situacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Radni spor
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1920/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1920/13, rješavajući apelaciju Mevludina Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovineˮ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mevludina Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 Rs 000101 13 Rsž 2 od 29. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mevludin Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnio je 6. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 Rs 000101 13 Rsž 2 od 29. marta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i JP „Šume Tuzlanskog kantonaˮ d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su 12. i 16. marta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Živinicama, odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 Rs 000101 11 Rs od 17. jula 2012. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da za apelanta, na ime doprinosa za PIO za periode od 1. aprila do 26. juna 1992. godine, od 13. januara do 19. aprila 1993. godine i od 8. jula 1993. godine do 31. decembra 1996. godine uplati iznos od 5.690,74 KM, Federalnom zavodu za PIO/MIO Mostar.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant, u tužbi i tokom postupka naveo da je u periodu od 1. januara 1990. do 15. septembra 1998. godine bio zaposlen u preduzeću DŠIP „Sokolinaˮ Kladanj na poslovima knjigovođe i da za njega, u tužbenom zahtjevu pobliže navedene periode, nisu uplaćeni doprinosi za PIO, slijedom čega nema priznat penzijski staž osiguranja. Navedeno je da je tuženi u odgovoru na tužbu i tokom postupka u cijelosti osporavao tužbeni zahtjev apelanta, te da je, između ostalog i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, jer su podjelom preduzeća „Šipad“ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj nastala četiri nova preduzeća s tačno utvrđenim pravima i obavezama i da je apelant, raspoređen u preduzeće „Drinjačaˮ d.d. Kladanj koje preduzeće je i preuzelo obavezu uplate doprinosa za PIO za sve radnike pa i za apelanta.
7. Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je, između ostalog, istakao da iz uvida u kopiju apelantove radne knjižice proizlazi da je apelantu evidentiran radni staž koji se odnosi na sporni period i to u ,,Drinjačaˮ d.d. Kladanj od 1. septembra 1989. godine do 15. septembra 1998. godine i od 16. septembra 1998. godine do 17. jula 2002. godine. Navedeno je da iz izvoda iz matične evidencije aktivnih osiguranika za apelanta izdat od Federalnog zavoda za PIO Mostar, Poslovnica Tuzla od 24. maja 2011. godine proizlazi da za period od 1. januara 1991. godine do 31. decembra 1996. godine nije evidentiran apelantov radni staž te da je evidentiran poseban staž po osnovu učešće u Armiji BiH u periodu od 26. juna 1992. godine do 12. januara 1993. godine i od 20. aprila 1993. godine do 7. jula 1993. godine. Općinski sud je, također, naveo da iz Odluke tuženog broj 11780/08 od 18. decembra 2008. godine, o naknadnoj uplati doprinosa za PIO za zaposlenike preduzeća pri odlasku u penziju, proizlazi da je donesena radi naknadne uplate doprinosa za PIO za zaposlenike preduzeća uz uvjet da zaposlenik podnese zahtjev za uplatu doprinosa zajedno s dokazima da je zaposlenik preduzeća ili je bio zaposlenik u nekom od pravnih prednika preduzeća te dokazima da se obaveza odnosi na preduzeće. U obrazloženju rješenja se navodi da je učestala pojava da se prilikom penzionisanja zaposlenika preduzeća uočava da u evidencijama o uplaćenim doprinosima za PIO nedostaju uplate posebno za period 1992–1996. godina te da se zbog toga zaposlenici obraćaju pojedinačno za uplatu istih pa je iz tog razloga i donijeta odluka.
8. Općinski sud je istakao da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženi pravni sljednik preduzeća koje je od 18. oktobra 1991. godine poslovalo kao „Sokolinaˮ Holding d.d. Kladanj koji su sačinjavala još četiri dionička društva: „Staričˮ Kladanj, „Sokolinatransˮ Kladanj, „Šumarstvoˮ Kladanj i „Drinjačaˮ Kladanj te koji su se, 25. januara 1996. godine spojili u preduzeće „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj i koje je, ponovo, 16. septembra 1998. godine brisano iz sudskog registra zbog ponovne podjele na četiri nova preduzeća i to preduzeća Šumarstvo „Miljevicaˮ d.d. Kladanj, koje je od 31. decembra 1999. godine brisano radi osnivanja JP „Šume Tuzlanskog kantonaˮ Tuzla. S obzirom na naprijed navedeno, te podatke iz radne knjižice i iz izvoda iz matične evidencije aktivnih osiguranika za apelanta, Općinski sud je naveo da „se možeˮ zaključiti da je apelant u spornom periodu (od 1. aprila do 26. juna 1992. godine, za period od 13. januara do 19. aprila 1993. godine i za period od 8. jula 1993. godine do 31. decembra 1996. godine) bio u radnom odnosu u preduzeću „Sokolinaˮ Holding d.d. Kladanj i u preduzeću „Drinjačaˮ d.d. Kladanj. Stoga, imajući u vidu da je utvrđeno da je tuženi pravni sljednik preduzeća u kojima je radio apelant u periodu za koji mu nije izvršena uplata doprinosa za PIO, kao i činjenicu da je tuženi donio odluku o naknadnoj uplati doprinosa za PIO za zaposlenike preduzeća pri odlasku u penziju, Općinski sud je naveo da „smatraˮ da je tuženi pasivno legitimisan u ovom sporu, a time i obavezan da izvrši uplatu doprinosa za PIO na ime apelanta za sporne periode, pa ga je i obavezao da izvrši uplatu doprinosa nadležnoj službi Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar, a što je u skladu sa članom 8, članom 37. stav 1. tačka 1, članom 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Visinu doprinosa za PIO za periode i u iznosu koji je naveden u izreci presude, Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
9. Također, Općinski sud je istakao da se, prema njegovom stavu, podaci iz diobnog bilansa „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj na dan 11. maj 1998. godine koji se odnose na „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, a prema kojima je obaveza uplate doprinosa na plate u iznosu od 73.231,00 KM (za koje tuženi tvrdi da se to odnosi na obavezu za doprinose za PIO) prenijeta na ovo preduzeće, ne mogu prihvatiti kao vjerodostojan dokaz da tuženi nema obaveze uplate doprinosa za apelanta za sporni period, jer se iz ovih podataka ne vidi na koje se doprinose odnose, za koje radnike i za koji period je prenijeta obaveza doprinosa na „Drinjačaˮ d.d. Kladanj.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 33 1 Rs 000101 13 Rsž2 od 29. marta 2013. godine tužiočevu žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanta odbio u cijelosti s tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pasivno legitimiran za uplatu traženih doprinosa u korist apelanta jer za ovakav svoj zaključak prvostepeni sud nije imao uporište u predloženim i izvedenim dokazima. Ovo iz razloga što, kako je naveo Kantonalni sud, apelant nije dokazao, u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu u vezi sa članom 121. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, da je za utuženi i dosuđeni period, tuženi, kao njegov poslodavac, obveznik uplate traženih doprinosa, zbog čega mu i ne pripada pravo da od njega traži uplatu dosuđenih doprinosa, u smislu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, na što se osnovano ukazuje žalbom. Naime, kako je Kantonalni sud istakao, iz sadržaja apelantove radničke knjižice, izvoda iz sudskog registra Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-RegZ-10-002783 od 11. oktobra 2010. godine i diobnog bilansa, koji je prethodio brisanju ,,Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj od 11. maja 1998. godine, proizlazi da apelant nije zaposlenik tuženog i da tuženi nije preuzeo obavezu uplate doprinosa za „Drinjačaˮ d.d, u kojem je apelant bio zaposlenik u utuženom periodu od 1. aprila do 26. juna 1992. godine, od 13. januara do 19. aprila 1993. godine, od 8. jula 1993. godine do 25. januara 1996. godine, kada je rješenjem broj U/1-198/96 izvršen upis brisanja ovog preduzeća, uslijed organizovanja novog dioničkog društva „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj, koje je upisano u registarski uložak 1-6654 Rješenjem broj U/l -202/96 od 25. januara 1996. godine i nastalog spajanjem: 1. „Sokolina Holdingˮ d.d. Kladanj, 2. ,,TMN Starićˮ d.d. Kladanj, 3. „Sokolinatransˮ d.d. Kladanj, 4. „Šumarstvoˮ d.d. Kladanj i 5. „Drinjačaˮ d.d. Kladanj i koje društvo (nastalo spajanjem) dok nije brisano iz sudskog registra, nije izvršilo svoju obavezu uplate dosuđenih doprinosa apelantu, shodno članu 148. stav 1. Zakona o preduzećima, kao pravni sljednik „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, u kojem je bio zaposlen apelant.
11. Također, Kantonalni sud je ukazao da iz dokaza proizlazi da tuženi nije preuzeo obavezu uplate doprinosa dioničkog društva „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj, u kojoj je apelant bio zaposlenik u utuženom periodu od 25. januara do 31. decembra 1996. godine, kao preuzetog zaposlenika „Drinjačaˮ d.d. Kladanj. Ovo iz razloga što iz sadržaja kopije apelantove radničke knjižice i naprijed navedenog izvoda iz sudskog registra, proizlazi da je apelant bio zaposlenik „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, a ne preduzeća Šumarstvo „Miljevicaˮ d.d. Kladanj koje je pravni prednik tuženog (JP „Šume Tuzlanskog kantonaˮ Tuzla), nakon što je preduzeće „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj Rješenjem broj U/l-1836/98 od 16. septembra 1998. godine brisano iz sudskog registra uslijed podjele na četiri preduzeća, što sve ukazuje na pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pasivno legitimiran za dosuđene doprinose u utuženom periodu.
12. Prema tome, kako je u vezi s tim zaključio Kantonalni sud, apelant je svoje pravo na uplatu doprinosa mogao ostvariti samo u odnosu na „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, čiji je zaposlenik bio nakon što je došlo do podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj, a ne od tuženog, čiji zaposlenik nije bio nakon podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj. U konačnom, iz sadržine diobenog bilansa, u koji je prvostepeni sud izvršio uvid, sačinjenog dana 11. maja 1998. godine, koji je prethodio brisanju „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ, Kladanj, proizlazi da su njegova sredstva, prava i obaveze prenesene na četiri preduzeća nastala njegovom podjelom, da su predmet diobenog bilansa bile i obaveze po osnovu neuplaćenih doprinosa na plaće i da su te obaveze raspoređene na četiri preduzeća koja su nastala uslijed podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj. Zbog toga, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, treba primijeniti odredbe člana 148. stav 3. Zakona o preduzećima, kojim je propisano da sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se dijeli prenose se na preduzeća nastala podjelom, a ne primjeni odredbe člana 148. st. 1. i 2. istog zakona, kako to pogrešno rezonuju apelant i prvostepeni sud. Dakle, kako je apelant nakon podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj preuzet kao zaposlenik od strane „Drinjačeˮ d.d. Kladanj i kako su sredstva, prava i obaveze „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj, prenesene na četiri preduzeća nastala podjelom, nelogično je da u pogledu neplaćenih doprinosa za preuzete obaveze „Drinjačeˮ d.d. Kladanj, za preuzete zaposlenike pa tako i apelanta, ispunjava tuženi koji nije preuzeo apelanta, kao svog zaposlenika, niti apelant ima položaj trećeg lica u odnosu na „Šipadˮ d.d. „Sokolinuˮ Kladanj, koje se podijelilo na četiri preduzeća, zbog čega nema mjesta ni primjeni odredbe člana 149. Zakona o preduzećima, zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
13. Također, Kantonalni sud je ukazao da je pogrešno rezonovanje Općinskog suda da apelant svoj zahtjev za uplatu doprinosa može temeljiti na Odluci tuženog o naknadnoj uplati doprinosa za PIO broj 11780/08 od 18. decembra 2008. godine, jer iz njenog sadržaja proizlazi da se odnosi na zaposlenike tuženog pri odlasku u penziju, odnosno zaposlenike u nekom od pravnih prednika preduzeća, pod uvjetom da zaposlenik tuženog dokaže da se obaveza odnosi na tuženog, što nije konkretan slučaj. Naprotiv, Kantonalni sud je ukazao da, imajući u vidu da je apelant izvedenim dokazima dokazao, da je on preuzet kao zaposlenik „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, nakon što je došlo do podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj (kopija radničke knjižice), a ne od strane pravnog prednika tuženog Šumarstvo ,,Miljevicaˮ d.d. Kladanj, koje je pravni prednik tuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje i na pravo „na zabranu diskriminacijeˮ u vezi s naprijed navedenim pravima. Ističe da je zbog pogrešne ocjene dokaza došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Smatra da je Kantonalni sud odbio tužbeni zahtjev očigledno nekritičkom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim, opisuje historijat statusnih promjena kod preduzeća DŠIP „Sokolinaˮ koje je u sudski registar bilo upisano na temelju Rješenja broj U/I-517/89. od 18. septembra 1989. godine te da iz odredaba člana 149. Zakona o preduzećima proizlazi da je tuženi pasivno legitimirana strana u ovom sporu. S tim u vezi, smatra da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je apelant trebao tužiti „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, čijim je radnikom apelant postao tek po isteku spornog perioda, a ne tuženog „čiji zaposlenik nije bio nakon podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ, Kladanjˮ. Naime, imajući u vidu sadržinu odredbe člana 148. Zakona o preduzećima koji je važio u spornom periodu, apelant smatra da je imao pravo tužiti bilo koje od preduzeća nastalih diobom tog preduzeća, pa tako i tuženog. Ističe da je „potpuno nejasan i na zakonu neutemeljenˮ stav Kantonalnog suda da tuženi nema pasivnu legitimaciju te da je apelant trebao isključivo utužiti kao pasivno legitimiranog „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, kao svog narednog poslodavca koji ga je preuzeo na rad nakon diobe „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj. Smatra pogrešnim i stav Kantonalnog suda o ocjeni i pravnom značaju apelantovog dokaza – Diobnog bilansa od 11. maja 1998. godine sačinjenog pred brisanje „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj, nalazeći da dioba obaveza iz osnova neuplaćenih doprinosa ima utjecaj na ishod ovog spora te s tim u vezi navodi da diobeni bilans obavezuje njegove potpisnike i nikoga više, a apelant nije potpisnik istoga. Konačno, prigovara stavu Kantonalnog suda u kojem je naveo da pošto je apelant preuzet kao zaposlenik „Drinjačaˮ d.d. Kladanj nakon diobe „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ, Kladanj, ˮnelogično je da u pogledu neuplaćenih doprinosa za preuzete obaveze „Drinjačeˮ d.d. Kladanj, za preuzete zaposlenike, pa i apelanta, ispunjava tuženi koji ga nije preuzeo kao svog zaposlenikaˮ. Smatra da je to daljnji primjer proizvoljne primjene prava jer nije u pitanju logičnost ili nelogičnost date pravne situacije, nego je u pitanju pravilna primjena materijalnog prava, a član 149. Zakona o preduzećima nalaže solidarnu odgovornost tuženika u konkretnoj situaciji. Smatra da je, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud pogrešno cijenio položaj apelanta jer apelant nije osoba koja iz predmetnog spora stječe pravo na naplatu bilo kakvog potraživanja. Pravna osoba u čiju korist se vodi konkretni spor je Federalni zavod za PIO/MIO Mostar i sporni iznos neplaćenih doprinosa za PIO se ima uplatiti njemu jer ga se njemu i duguje, a apelant posredno od toga ima korist i pravni interes za vođenje spora jer mu se na taj način omogućava stjecanje staža osiguranja neophodnog za stjecanje prava na penziju. Konačno, apelant smatra da se njegovo pravo zasniva i na Odluci tuženog o naknadnoj uplati doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za zaposlenike preduzeća pri odlasku u penziju (broj 11780/08. od 18. decembra 2008. godine).
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim i da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi.
16. Tuženi je istakao da se iz uvida u apelaciju može zaključiti da apelant ne navodi niti jedan opravdan razlog utemeljen na važećim zakonskim propisima na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao uvažiti apelaciju. Naime, iz sadržine kopije radničke knjižice apelanta, izvoda iz sudskog registra Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-RegZ-10-002783 od 11. oktobra 2010. godine i diobenog bilansa, koji je prethodio brisanju „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj od 11. maja 1998. godine, proizlazi da apelant nije zaposlenik tuženog i da tuženi nije preuzeo obavezu uplate doprinosa „Drinjačaˮ d.d. Kladanj u kojem je apelant bio zaposlenik u utuženom periodu. Također, proizlazi da tuženi nije preuzeo obavezu uplate doprinosa dioničkog društva „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj, u kojoj je apelant bio zaposlenik u utuženom periodu od 25. januara do 31. decembra 1996. godine, kao preuzetog zaposlenika „Drinjačaˮ d.d. Kladanj. Ovo iz razloga što iz sadržine kopije apelantove radne knjižice i naprijed navedenog izvoda iz sudskog registra, proizlazi da je apelant bio zaposlenik „Drinjačaˮ d.d. Kladanj, a ne preduzeća Šumarstvo „Miljevicaˮ d.d. Kladanj koje je pravni prednik tuženog, nakon što je preduzeće „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj Rješenjem broj U/l- 1836/98 od 16. septembra 1998. godine brisano iz sudskog registra uslijed podjele na četiri preduzeća, što sve ukazuje na pogrešan zaključak Općinskog suda da je tuženi pasivno legitimiran za dosuđene doprinose u utuženom periodu. Prema tome, kako je tuženi naglasio, apelant je svoje pravo na uplatu doprinosa mogao ostvariti samo u odnosu na „Drinjačuˮ d.d. Kladanj, čiji je zaposlenik bio nakon što je došlo do podjele „Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj. U konačnom, iz sadržine diobenog bilanca, u koji je prvostepeni sud izvršio uvid, sačinjenog dana 11. maja 1998. godine, koji je prethodio brisanju „Šipadˮ d.d. Sokolina Kladanj, proizlazi da su njegova sredstva, prava i obaveze prenesene na četiri preduzeća nastala njegovom podjelom, da su predmet diobenog bilansa bile i obaveze po osnovu neuplaćenih doprinosa na plaće i da su te obaveze raspoređene na četiri preduzeća koja su nastala uslijed podjele „Šipadˮ d.d. Sokolina Kladanj. Zbog toga, u konkretnom slučaju, ima mjesta primjeni odredbe člana 148. stav 3. Zakona o preduzećima, kojom je propisano „sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se dijeli prenose se na preduzeća nastala podjelomˮ, a ne primjeni odredbe člana 148. st. 1. i 2. tog Zakona, kako to pogrešno rezonuju apelant i sud.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o preduzećima („Službene novine Federacije BiHˮ br. 2/95 i 8/96) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Preduzeće je pravno lice koje obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dobiti.
X - STATUSNE PROMJENE PREDUZEĆA
Član 142.
Dva ili više preduzeća mogu se spojiti u novo preduzeće.
Preduzeće se može pripojiti drugom preduzeću.
Preduzeće se može podijeliti na dva ili više preduzeća.
Član 146.
Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama utvrđuju se ugovorom. Član 148.
Sredstva, prava i obaveze preduzeća koja se spajaju prenose se na preduzeće nastalo spajanjem. Sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se pripaja prenose se na preduzeće kome je ono pripojeno.
Sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se dijeli prenose se na preduzeća nastala podjelom. Član 149.
Za obaveze prema trećim licima preduzeće koje se dijeli solidarno odgovaraju preduzeća nastala podjelom.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 1 Rs 000101 13 Rsž 2 od 29. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo „na zabranu diskriminacijeˮ u vezi sa naprijed navedenim pravima.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
26. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom sporu, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, Kantonalni sud, preinačio prvostepenu presudu kojom je tuženi obavezan da za apelanta, na ime doprinosa za PIO za periode pobliže navedene u izreci te presude uplati iznos od 5.690,74 KM Federalnom zavodu za PIO/MIO Mostar. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od Općinskog suda, Kantonalni sud zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom sporu te da slijedom toga ne može biti obavezan za traženu uplatu apelantovih doprinosa. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na sadržaj izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom, među kojim su i sadržaj apelantove radničke knjižice, izvod iz sudskog registra Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-RegZ-10-002783 od 11. oktobra 2010. godine i diobni bilans, koji je prethodio brisanju ,,Šipadˮ d.d. „Sokolinaˮ Kladanj od 11. maja 1998. godine, iz kojih dokaza proizlazi da apelant nije bio zaposlenik tuženog i da tuženi nije preuzeo obavezu uplate doprinosa za preduzeće u kojem je apelant bio zaposlenik u utuženom periodu pa da slijedom toga, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, treba primijeniti odredbe člana 148. stav 3. Zakona o preduzećima, kojim je propisano da „sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se dijeli prenose se na preduzeća nastala podjelomˮ.
28. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza te primjene odredaba člana 148. stav 3. Zakona o preduzećima, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda u tom pogledu. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da obaveza tuženog, odnosno apelantovo pravo, proizlazi i iz Odluke tuženog broj 11780/08. od 18. decembra 2008. godine, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom dijelu.
29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o preduzećima na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na zabranu diskriminacije
31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
32. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
33. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravima na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman