Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-907/13 (S. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Viši sud u smislu čl. 2. P.7
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-907/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 907/13, rješavajući apelaciju Slavka Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Perića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003379 12 Krž 10 od 18. oktobra 2012. godine i S11 K 003379 09 Krl od 31. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavko Perić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Miodrag Stojanović i Dragoslav Perić, advokati iz Bijeljine, podnio je 27. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003379 12 Krž 10 od 18. oktobra 2012. godine i S11 K 003379 09 Krl od 31. januara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio dogovor na apelaciju 24. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S11 K 003379 09 Krl od 31. januara 2012. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude pružio pomoć drugima u nanošenju teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda, te ubijanju pripadnika skupine Bošnjaka na koji način je pomogao da se navedena skupina djelimično istrijebi kao nacionalna, etnička i vjerska skupina ljudi, čime je, prema izreci presude, počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tač. a) i b) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 19 godina u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 5. novembra 2008. godine. Apelant je u smislu odredbe člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka. Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. ZKPBiH oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud prihvatio prijedlog Tužilaštva da se na glavnom pretresu u spis uvedu transkripti koji sadrže iskaze svjedočenja svjedoka M.D., Ć.O. i S.P. s obzirom da su navedeni svjedoci preminuli. Ukazano je da je odbrana apelanta istakla prigovore jer je našla da je povrijeđeno pravo na unakrsno ispitivanje i zbog toga što smatra da iskazi navedenih svjedoka nisu relevantni za predmet, odnosno da je Tužilaštvo na iste okolnosti predložilo saslušanje drugih svjedoka. Pored toga, odbrana je prigovorila da transkripti saslušanja M.D. i Ć.O. ne ispunjavaju formalne uvjete za uvrštavanje iz člana 273. ZKPBiH s obzirom da nisu pribavljeni u istrazi. Navedene prigovore odbrane sud je odbio i iskaze svjedoka prihvatio nalazeći da su od značaja za pitanja o kojima se raspravlja na osnovu odredbe čl. 4. i 5. Zakona o ustupanju a u vezi sa odredbom člana 273. ZKPBiH.
7. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud na osnovu odredbe člana 5. Zakona o ustupanju prihvatio prijedlog Tužilaštva i u spis uložio transkripte iskaza svjedoka V.D.L. i D.E. Istaknuto je da je odbrana prigovorila na ulaganje ovih transkripata i zatražila da se svjedoci saslušaju i unakrsno ispitaju. Međutim, prvostepeni sud je prihvatio obrazloženje Tužilaštva da navedeni svjedoci nisu u mogućnosti pristupiti na sud iz važnih razloga s obzirom da V.D.L. nije dostupan iz zdravstvenih razloga, a D.E. nije dostupan jer se nalazi u programu preseljenja svjedoka Jedinice za podršku svjedocima Međunarodnog suda za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: MKSJ) i odbija komunikaciju. Pored toga, utvrđeno je da su iskazi svjedoka od značaja za predmet o kojem se raspravlja.
8. Navedeno je da je prvostepeni sud prihvatio i prijedlog Tužilaštva i u spis uložio transkripte saslušanja i izjave o činjenicama i priznanju krivnje M.N. i D.O. Ukazano je da je odbrana istakla prigovor na navedeni prijedlog Tužilaštva, te su predložili da se prijedlog Tužilaštva odbije ukoliko odbrana neće imati mogućnosti da svjedoke ispita unakrsno. Istaknuto je da je sud pozvao svjedoke radi unakrsnog ispitivanja, ali da su oni odbili da se odazovu na poziv a sud nije mogao prema svjedocima primijeniti zakonske mogućnosti sankcionisanja s obzirom da su se oni nalazili na izdržavanju kazne zatvora u drugim državama. Navedeno je da odbrana nije imala mogućnost da unakrsno ispita svjedoke V.D.L., D.E., M.N. i D.O., te je stoga prvostepeni sud izjave ovih svjedoka uložio u spis kao materijalni dokaz a presudu nije temeljio u odlučujućoj mjeri na ovim dokazima, te ih koristio kao potkrepljujuće ili kontrolne dokaze zbog čega nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
9. U odnosu na prigovor odbrane u vezi sa materijalnim dokazima-presretnutim razgovorima prvostepeni sud takve prigovore nije prihvatio i navedene dokaze je ocijenio u skladu sa istaknutim prigovorima odbrane, odnosno odgovorima Tužilaštva i to na način da navedeni dokazi imaju dokaznu snagu ukoliko su potvrđeni drugim dokazima.
10. Ukazano je da je obrana apelanta osporavala i ulaganje izvještaja vještaka MKSJ D.M. Prvostepeni sud je naveo da je navedeni vještak sačinio nekoliko izvještaja koji se zasnivaju i na zaključcima vještaka koji su bili uključeni u istragu, te da kada izlaže svoj izvještaj, navedeni vještak izlaže i izvještaje drugih vještaka. Stoga je sud ocijenio da se radi o svjedočenju „iz druge ruke“, te je navedene izvještaje ocijenio u ograničenom obimu.
11. Istaknuto je da je prvostepeni sud odbio prijedloge odbrane, te je prihvatio broj ukupno stradalih muškaraca od oko 7.000 u kontekstu svih događaja u Srebrenci u julu 1995. godine. Navedeno je da predmet postupka u skladu sa onim za šta se apelant tereti nije bila kolona niti legitimnost napada na kolonu, već ono što se dešavalo sa muškarcima koji su zarobljeni, bilo da su učesnici kolone koji su se predali ili zarobljeni na drugi način, ili su odvojeni od svojih porodica u Potočarima, nakon čega je veliki broj njih dovezen na područje Pilice, gdje su ih prema optužnici sve do pogubljenja između ostalih čuvali i pripadnici Prvog bataljona Zvorničke brigade.
12. Ukazano je da je ubijanje muškaraca u koloni (bez obzira da li je ili nije sama kolona legitiman vojni cilj, čime se sud nije bavio) i kasnije ubijanje svih onih koji su iz kolone zarobljeni nesumnjivo bilo dio iste ubilačke operacije koja se odigravala na različitim lokalitetima. Navedeno je da su oni koji nisu ubijeni (ili nastradali) u samoj borbi ubijeni kasnije, u seriji masovnih pogubljenja sa ciljem da se ubije „do zadnjeg“ svaki bosanski muškarac, musliman iz enklave Srebrenica, i mali broj pojedinaca koji je preživio masovna strijeljanja, koji je uspio pobjeći sa mjesta pokolja, pa je ponovo zarobljen da bi bio ubijen ili nestao. Zanemarljiv je broj zarobljenih muškaraca iz Srebrenice koji su preživjeli tako što su nakon zarobljavanja razmijenjeni.
13. Ukazano je da na navedeni zaključak upućuje svjedočenje M.N., koji je naveo da je zarobljavanje na putnom pravcu i ubijanje tih muškaraca dio jedinstvene operacije i da je znao da će ovi muškarci doživjeti istu sudbinu kao i oni koji su razdvojeni u Potočarima. Također i svjedočenje D.O. potkrepljuje navedeni zaključak s obzirom da je on potvrdio da je nakon zatvaranja koridora 17. jula na Baljkovici, u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, ostalo nekoliko grupa 28. divizije koje se nisu uspjele izvući sa kolonom kroz koridor i da se do kraja mjeseca intenzivno radilo na pretraživanju terena i potrazi za novim muškarcima. Naredba komandanta Pandurevića je bila da se prilikom njihovog pronalaženja ne uzimaju zarobljenici, nego da se pogubljuju na licu mjesta, što je i učinjeno. Na upit tužioca da li govori o nedoličnom pogubljenju ili pogubljenju u borbi D.O. je rekao da misli i na jedno i na drugo. Ukazano je da su tijela pogubljenih muškaraca bila odmah sahranjivana bilo na samom stratištu ili negdje u blizini stratišta.
14. Vezano za apelantove radnje prvostepeni sud je naveo da nije mogao zaključiti da je apelant bio član udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno da je bio saizvršilac u učinjenju krivičnog djela. Bez obzira na to, prvostepeni sud je u radnjama apelanta našao osnova za zaključak o znatnom doprinosu apelanta počinjenju djela na koji način im je, postupajući sa znanjem o specijalnoj namjeri članova udruženog zločinačkog poduhvata, pomogao. Pri tome je istaknuto da je sud imao u vidu praksu prema kojoj pomagač (i podržavalac) doprinosi počinjenju krivičnog djela bilo da pruža pomoć počiniocu koji je fizički počinio krivično djelo ili pripadniku udruženog zločinačkog poduhvata koji možda i nije fizički počinilac. U tom smislu nije nužno da pomagač mora znati ko je izvršilac krivičnog djela.
15. Po mišljenju prvostepenog suda, s obzirom na odgovornost apelanta kao pomagača nije potrebno dokazati postojanje plana ili dogovora između pomagača (ili podržavaoca) i osobe ili osoba koje su izvršile krivična djela.
16. Prvostepeni sud je naveo da je apelant znao da su snage VRS, među kojima i jedinice iz njihovog bataljona i pod vodstvom njihovog komandanta, zauzele Srebrenicu. Istaknuto je da je apelant znao da je sve muslimansko stanovništvo iz Srebrenice odvezeno na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH. Istaknuto je da je apelant znao da je došlo do zarobljavanja velikog broja muškaraca iz kolone od kojih je jedan veliki broj zarobljenika dovezen u Pilicu. Prema tome, po mišljenju suda, apelant je znao da se radi o zarobljenicima koji su se uslijed napada na enklavu Srebrenica našli u vlasti VRS. Istaknuto je da je apelant vidio da su u školi i domu u Pilici zatočeni ne samo vojno sposobni muslimani nego i civili-maloljetni, starci i bolesni. Ukazano je da je apelant znao da pripadnici Zvorničke brigade već vrše masovne egzekucije ovih muškaraca na različitim lokacijama, te je prema tome morao znati i da se zarobljenici koji su dovezeni u Pilicu ubijaju u kontekstu svih dešavanja čiji je cilj očigledno bio uništenje do zadnjeg svih zarobljenika, kao etničke i nacionalne skupine muslimana iz Srebrenice, čije je civilno stanovništvo već protjerano sa područja zaštićene enklave.
17. Prvostepeni sud je naveo da je apelant individualno krivično odgovoran za radnje navedene u izreci presude kao pomagač članovima udruženog zločinačkog poduhvata a prema članu 180. stav
1. KZBiH.
18. Prvostepeni sud je naveo da apelant zločin u Pilici nije direktno naredio, pokrenuo, planirao ili izvršio a da bi bio krivično odgovoran kao saizvršilac u prvoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata, na koji način je bila koncipirana prvobitna i izmijenjena optužnica. U tom kontekstu je istaknuto da je Tužilaštvo moralo dokazati da je apelantova pomoć ili znatan doprinos ostvarenju cilja ili plana koji su dijelili članovi udruženog zločinačkog poduhvata ostvarena sa istom namjerom koju dijele ti učesnici a što u konkretnom slučaju nije dokazano.
19. Prvostepeni sud je naveo da je apelant svojim radnjama aktivno doprinio sistemu čuvanja zarobljenika u uvjetima u kojim su se nalazili, te je u tom smislu njemu odmjerio težu kaznu a naročito imajući u vidu njegov angažman na uklanjanju tijela kada su ubijena tri preživjela zarobljenika.
20. Prvostepeni sud je ukazao da je apelant bio pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove 1. bataljona i kao takav imao velike ovlasti i utjecaj u bataljonu, kao i značajne dužnosti i odgovornosti, i to konkretno vezano za zarobljenike. Međutim, on ni u jednom trenutku nije ispunio neku od ovih dužnosti. Istaknuto je da je on bio vrlo dobro upoznat sa činjenicom da zarobljenike u školi Kula zlostavljaju, muče i ubijaju jer je bio prisutan na licu mjesta. Lično je naredio da im se stave povezi na oči, da se zavežu i odvezu na ekonomiju „Branjevo“ znajući da će tamo biti pogubljeni. Istaknuto je da je u Domu Pilica vidio strašne uvjete u kojima su zarobljenici držani i stalno se nalazio na ili u neposrednoj blizini predmetnih lokacija. Upravljao je i aktivno učestvovao u operacijama čišćenja u Domu Pilica kada su dokrajčeni preživjeli zarobljenici. Istaknuto je da je apelant znao da učestvuje u nečemu što je nezakonito i da snosi visok stepen krivične odgovornosti.
21. Protiv prvostepene presude apelant, Tužilaštvo i oštećeni su podnijeli žalbe.
22. Drugostepenom presudom Suda BiH broj S1 1 K 003379 12 Krž 10 od 18. oktobra 2012. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te je prvostepena presuda preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona na način da se djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalifikuje kao krivično djelo genocid iz člana 141. KZSFRJ koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni KZRBiH i KZSFRJ u vezi sa članom 24. KZSFRJ (pomaganje). Također, prvostepena presuda u odnosu na apelanta je preinačena u pogledu odluke o kazni na način da se primjenom navedenih odredaba i primjenom čl. 33, 38. i 41. KZSFRJ za navedeno krivično djelo apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 5. novembra 2008. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora po predmetnoj presudi.
23. Nadalje, drugostepenom presudom odbijena je žalba Tužilaštva kao neosnovana. Odbijene su kao neosnovane žalbe oštećenih R.V., K.J., M.I., Dž. I., R. O., R.M. i R.I. u dijelu koji se odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, dok su žalbe oštećenih A.B., M.I, Dž.I., R.O., R.M i R. I. u dijelu koji se odnosi na troškove krivičnog postupka odbačene kao nedopuštene. Stoga je prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka u odnosu na apelanta potvrđena.
24. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Apelaciono vijeće utvrdilo da zaključke Vijeća MKSJ o određenim činjenicama prvostepeno vijeće nije uzelo kao odlučujuće, odnosno nije svoju presudu zasnovalo isključivo na ovim činjenicama.
25. U odnosu na prihvatanje iskaza svjedoka D.E. i V.D. L., budući da oni nisu mogli pristupiti sudu iz važnih razloga, Apelaciono vijeće je navelo da prvostepeni sud nije u odlučujućoj mjeri temeljio svoju presudu na navedenim dokazima, već ih je koristio kao potkrepljujuće dokaze. Istaknuto je da je Apelaciono vijeće ispitalo da li je prvostepeno vijeće razmotrilo mogućnost svjedočenja navedenih svjedoka direktno pred sudom ili putem videolinka, odnosno da li je ispitalo razloge nemogućnosti dolaska navedenih svjedoka pred Sud BiH, te je zaključilo da su argumenti navedeni u prvostepenoj presudi realni i da opravdavaju zaključak o nemogućnosti njihovog pristupa Sudu BiH s obzirom na to da je svjedok V.D.L. imao ozbiljnih zdravstvenih problema, a D.E. nije bio dostupan, jer se nalazi u programu Jedinice za podršku svjedocima MKSJ radi preseljenja svjedoka i jer je odbijao komunikaciju. Stoga je Apelaciono vijeće navelo da korištenje iskaza navedenih svjedoka na način kako ih je to koristilo prvostepeno vijeće ne predstavlja povredu prava na odbranu.
26. Dalje je, između ostalog, navedeno da je Apelaciono vijeće prihvatilo žalbeni prigovor apelanta u pogledu primjene krivičnog zakona i pravne kvalifikacije djela. S tim u vezi, istaknuto je da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo odredbu člana 180. stav 1. KZBiH. Naime, s obzirom na zaključak da apelant nije bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, već pomagač, po mišljenju Apelacionog vijeća, za ovu konkretnu situaciju trebalo je primijeniti član 31. KZBiH, odnosno član 24. (pomaganje) KZSFRJ, koji propisuje pomaganje kao oblik učešća, odnosno suučesništva u izvršenju krivičnog djela. Ukazano je da se actus reus i mens rea pomaganja u krivičnom djelu genocida, kako su navedeni u prvostepenoj presudi, mogu podvesti pod klasičan oblik pomaganja kako ga je prvostepeno vijeće pravilno interpretiralo, ali je primijenilo pogrešnu zakonsku odredbu, te je stoga Apelaciono vijeće u tom smislu preinačilo prvostepenu presudu.
27. Dalje je Apelaciono vijeće navelo da je u predmetnom postupku trebalo obavezno primijeniti KZSFRJ kao zakon vremena izvršenja krivičnih djela, budući da KZBiH, koji je donesen nakon učinjenja krivičnog djela, nije zakon koji je u konkretnom slučaju blaži za učinioce, i to iz razloga koje je Apelaciono vijeće navelo, a ne iz razloga koji su navedeni u samoj žalbi, te je u tom smislu pobijana presuda preinačena.
28. Istaknuto je da je Apelaciono vijeće u potpunosti prihvatilo zaključak prvostepenog vijeća da broj poginulih u koloni ne mijenja u značajnoj mjeri činjenicu o ukupnom broju stradalih muškaraca koje su ubili bosanski Srbi nakon zauzimanja Srebrenice, te da na bilo koji način, niti u bilo kojoj mjeri može utjecati na kvalifikaciju djela, budući da predmet ovog konkretnog postupka nije bila kolona, odnosno legitimnost napada na kolonu. Također, po mišljenju Apelacionog vijeća, značajan dio skupine kao bitan element krivičnog djela genocida u ovom konkretnom predmetu se ne posmatra samo kroz muškarce koji su ubijeni u koloni, već se posmatra cjelokupna operacija ubijanja Bosanskih Muslimana, muškaraca Srebrenice, što u konačnici predstavlja značajan dio grupe s obzirom na ukupan broj ubijenih.
29. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da je pravilan zaključak da je apelant već od momenta saznanja Komande 1. bataljona da će jedan dio zarobljenika biti smješten u školu Kula bio aktivno uključen i upućen u pitanje zarobljenika, kao i pitanje nadzora i davanja instrukcija pripadnicima 1. bataljona, koji su bili raspoređeni u školi Kula i oko nje, kao i oko Doma kulture Pilica, te čišćenja i utovara pogubljenih zarobljenika u Domu kulture.
30. Ukazano je da, kada je u pitanju Dom kulture Pilica, prvostepeno vijeće je na osnovu iskaza svjedoka pravilno zaključilo da je apelant 15. juna boravio na lokaciji Doma, kao i pripadnici 1. bataljona, što proizlazi iz iskaza svjedoka M.J., Z.R., Z.G., J.J. i dr. Po mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je dao detaljnu analizu pojedinačne izjave ovih svjedoka i doveo ih u međusobnu vezu koja predstavlja u konačnici jednu logičku cjelinu.
31. Po mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je izvelo pravilan zaključak da je apelant kao pomoćnik komandanta za sigurnost učestvovao u organizaciji operacije uklanjanja tijela iz Doma, te da je on izdavao instrukcije pripadnicima 1. bataljona da dođu na zadatak a da su im za tu svrhu osigurani hrana i piće. Apelant je na licu mjesta rukovodio operacijom i izdavao naredbe. Također, po mišljenju Apelacionog vijeća, izveden je pravilan zaključak o tome da je navedena operacija uklanjanja tijela bila radnja pomaganja s obzirom da se nije radilo o klasičnoj asanaciji terena, nego o operaciji organa sigurnosti povodom uklanjanja tijela i tragova pri čemu tijela nisu prebrojana, niti su uzeti tragovi krivičnog djela radi nekog budućeg pokretanja krivičnog postupka protiv počinilaca, a što je bila obaveza pomoćnika komandanta sigurnosti, kako to pravilno zaključuje prvostepeno vijeće.
32. Istaknuto je da stalna uključenost apelanta u pitanje zarobljenika proizlazi i iz izjave svjedoka D.J. Pored navedenog, i drugi dokazi ukazuju da je apelant 15. juna išao u Komandu Zvorničke brigade u Karakaju povodom pitanja zarobljenika na kojem mjestu su istog dana boravili D.O., V.P., D.N., V.P. i u vrijeme kada su se vršile likvidacija na području zone odgovornosti Zvorničke brigade.
33. Stoga, kada se navedene konkretne radnje apelanta dovedu u vezu sa ovlaštenjima organa sigurnosti, koja su navedena kako u nalazu vještaka P.V., tako i drugim materijalnim dokazima, prije svega u instrukciji GŠVRS o rukovođenju i komandovanju sigurnosno-obavještajnim organima VRS od 24. oktobra 1994. godine, Apelaciono vijeće nalazi pravilnim zaključak prvostepenog vijeća da one predstavljaju kontrolu, nadzor i rukovođenje, što je i bila nadležnost apelanta.
34. Ukazano je da je apelant kao pripadnik organa sigurnosti bio nadležan za pitanje zarobljenika na području škole Kula i Doma kulture Pilica. O navedenom govori i izvještaj vještaka R.B. u kojem se navodi da organ sigurnosti, rukovodeći vojnom policijom, vrši osiguranje ratnih zarobljenika kada je to potrebno a što je naveo u svom svjedočenju od 22. februara 2012. godine u kojem kaže: „Oficir za bezbjednost koji je na nivou bataljona često bio pomoćnik komandanta za obavještajne poslove, … zajedno sa drugim organima bataljona treba osigurati da se zarobljenici obezbijede i da se prebace na određenu lokaciju koja je određena kao mjesto odakle će biti prebačeni.“
35. Dalje je Apelaciono vijeće navelo da su svi svjedoci dali jasne i precizne činjenične navode koji, kada se dovedu u međusobnu vezu, dovode do nesumnjivog zaključka da su pripadnici 1. bataljona zaista bili raspoređeni oko Doma kulture Pilica 15. i 16. jula 1995. godine sa zadatkom osiguranja zarobljenika. Potvrdu o navedenom je dao i svjedok J.J., koji je izjavio da je bio pripadnik radnog voda 1. bataljona i da je kod Doma otišao sa zadatkom da čuva zarobljenike kako je to pravilno ocijenilo i prvostepeno vijeće. Ukazano je da je navedeni svjedok čuo pucnjavu iz pravca Doma kulture, te da je išao tamo sa zadatkom da dežura kod Doma.
36. Po mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da je apelant prije nego što su zarobljenici izvedeni iz škole znao da će biti ubijeni i da je, s obzirom na cilj i razmjere zločina, bio svjestan genocidne namjere izvršitelja djela.
37. U odnosu na stepen apelantove krivice, Apelaciono vijeće je istaklo činjenicu da pripadnici njegovog bataljona koje je on nadzirao i koordinisao nisu vršili ubistva zarobljenika, te da apelant nije naredio, niti je on lično ubio ijednog zarobljenika, nego da je apelant proglašen krivim kao pomagač, za koji oblik saučesništva u izvršenju krivičnog djela je predviđena zakonska mogućnost blažeg kažnjavanja. Istaknuto je da, kada je u pitanju položaj apelanta, prvostepeno vijeće je pravilno ocijenilo činjenicu da je apelant bio najniža karika u lancu komandovanja organa sigurnosti, što značajno umanjuje njegov stepen krivice. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je ocijenilo i činjenicu da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela, dakle u vrijeme kada se našao u ovoj ulozi, imao 28 godina koje, po mišljenju Apelacionog vijeća, apelantu nisu omogućavale zreo pristup događajima u kojima se našao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na povredu pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, kao i povredu jednakosti u postupanju. Smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo da ispita svjedoke protiv sebe, kao i pravo da sam sebe ne inkriminiše. Ukazuje da veći dio prihvaćenih utvrđenih činjenica ne zadovoljava standard prihvaćen pred više sudskih vijeća Suda BiH, koji podrazumijeva da se ne može prihvatiti činjenica koja u sebi sadrži pravnu ocjenu ili pravni stav vijeća MKSJ, nego samo egzaktnu činjenicu. Stoga smatra da, kako je prvostepeni sud zasnovao značajan dio svojih stavova o predmetnom događaju na ovim činjenicama, počinjena je bitna povreda krivičnog postupka na štetu apelanta. Apelant smatra da izjave M.N. i D.O. date pred MKSJ nisu mogle biti uvrštene u dokaze ovog predmeta. Također, ukazuje da su prihvaćene i izjave svjedoka V.D. i S.E. bez mogućnosti odbrane da ih unakrsno sasluša. Ukazuje da apelant nije znao, niti mogao znati kakva će tragična sudbina zadesiti zatvorenike, te da stoga on nije mogao imati zločinačku a kamoli genocidnu namjeru. Po mišljenju apelanta, sud je samo prihvatio dokaze koji su išli u prilog tezi o postojanju krivnje na apelantovoj strani. U odnosu na bitan element krivičnog djela genocid, apelant ukazuje na predmete Suda BiH Stupar i dr. i Krstić, te da je u konkretnom slučaju sud zauzeo stajalište da bitan element krivičnog djela genocid ne posmatra kroz muškarce koji su ubijeni u koloni, već kroz operaciju ubijanja muslimana, muškaraca Srebrenice.
b) Odgovor na apelaciju
39. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da apelant u suštini iznosi sve ono što je odbrana apelanta iznosila u žalbi protiv prvostepene presude na što se u svojoj odluci očitovao drugostepeni sud, dajući razloge za svoju odluku kod kojih drugostepeni sud i dalje ostaje. Stoga, Sud BiH smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
40. Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Pomaganje Član 24.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
Zatvor Član 38. st. 1. i 2.
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 41.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude uz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. (2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegovog ličnog dohotka, o njegovim drugim prihodima, o njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.
Genocid Član 141.
Ko u namjeri da potpuno ili djelimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu naredi da se vrše ubistva ili teške povrede tijela ili teško narušavanje fizičkog ili duševnog zdravlja članova grupe ili prinudno raseljavanje stanovništva, ili da se grupa stavi u takve životne uvjete koji dovode do potpunog ili djelimičnog istrebljenja grupe, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika grupe, ili da se vrši prinudno preseljenje djece u drugu grupu, ili ko u istoj namjeri izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
41. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 314. stav 1.
Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tač. f), g) i j) ovog zakona.
Član 317a.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
(2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće sastavljeno od trojice sudija.
42. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
43. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003379 12 Krž 10 od 18. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. decembra 2012. godine, a apelaciju je podnio 27. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
47. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
50. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe imajući u vidu navode apelacije.
51. U odnosu na navode apelanta o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
52. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
53. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega je odbio apelantove prigovore u odnosu na izvođenje pojedinih dokaza predloženih od Tužilaštva, kao i zbog čega je izvođenje tih dokaza bilo značajno za ishod predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na štetu apelanta, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza od prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je također dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Zatim, redovni sudovi su dali i jasne razloge u kojoj mjeri su korištene činjenice utvrđene od MKSJ, te da odluka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti nije isključivo donesena na osnovu tih činjenica, već je rezultat ocjene svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Također, redovni sudovi su u svojim odlukama dali i jasne razloge zbog čega broj ubijenih muškaraca u koloni ne utječe na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, budući da predmet konkretnog postupka nije kolona, odnosno legitimnost napada na kolonu, te da se „značajan“ dio skupine kao bitan element krivičnog djela genocid ne posmatra samo kroz muškarce koji su ubijeni u koloni već kroz cjelokuopnu operaciju ubijanja Bosanskih Muslimana, muškaraca Srebrenice. U navedenim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
54. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao branitelje, dakle stručnu pravnu pomoć, te da je imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove. Apelant je u toku postupka imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant i u jednom dijelu postupka doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, kao i da je apelantu povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu. Također, iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne može zaključiti da je na bilo koji način povrijeđeno i apelantovo pravo na samoneinkriminaciju, te da u tom smislu apelant pred redovnim sudovima nije dokazao da su izjave koje je apelant dao pred MKSJ bile korištene kao dokaz o apelantovoj krivičnoj odgovornosti u predmetnom krivičnom postupku. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
55. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, princip in dubio pro reo predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnog procesnog prava pored pretpostavke nevinosti. Ono znači da u slučaju sumnje treba presuditi u korist okrivljenog. Kada se sud, u pogledu pitanja da li određena činjenica koja ide na štetu okrivljenom postoji, nađe u sumnji, mora uzeti da ona nije dokazana i dodatno, u slučaju sumnje u pogledu činjenica koje okrivljenom idu u korist, a ne mogu se sa izvjesnošću utvrditi, mora se uzeti da su utvrđene. Ovim pravilom se uzima kao dokazano ono što nije dokazano. Ukoliko nakon provedenog krivičnog postupka ostane u sumnji u pogledu krivične odgovornosti optuženog, sud mora donijeti oslobađajuću presudu.
56. Dakle, u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, što je potvrdio drugostepeni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti da je sud bio u sumnji u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip presumpcije nevinosti, kao i princip in dubio pro reo, zbog čega su neosnovani navodi apelanta o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
57. U odnosu na navode apelanta o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo tijesno povezano sa pravom na jednakost strana u postupku. Opće načelo je da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u predmetnom postupku bio u ravnopravnom položaju sa Tužilaštvom. Apelantu je bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke, te da je u diskreciji suda bilo da ocjenjuje u kojoj mjeri i kako će prihvatiti pojedine izjave svjedoka koje nije bilo moguće dovesti pred sud zbog određenih objektivnih razloga. Također, redovni sudovi su dali jasne razloge zbog čega apelant nije bio u mogućnosti unakrsno ispitivati pojedine svjedoke a čije izjave su bile relevantne za predmetni postupak. Prema tome, kao što je već Ustavni sud naveo, odluka o krivičnoj odgovornosti apelanta je donesena na osnovu svih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu kojem je prisustvovao apelant i njegovi branioci pri čemu je apelantova odbrana imala mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta o kršenju garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
58. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije.
b) Pravo na preispitivanje presude
59. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
(1)Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.
(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
60. Iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi, Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, «preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantiranog ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava».
61. Stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni su i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prestupe. Izvještaj s objašnjenjima predlaže da vodeći kriterij u određivanju granice koja dijeli manje od ozbiljnih prestupa bude odgovor na pitanje da li je prestup kažnjiv zatvorskom kaznom ili ne. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.
62. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da apelantu nisu bile omogućene garancije koje pruža član 2. Protokola broj 7. Naime, Ustavni sud zapaža da je protiv prvostepene presude apelant podnio žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH koje je apelantovu žalbu razmotrilo, te dalo jasne i iscrpne razloge u dijelu u kojem je apelantova žalba odbijena.
63. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je članom 317.a) ZKPBiH predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepene odluke Suda BiH. Također, Ustavni sud primjećuje da je ova mogućnost u ZKPBiH dozvoljena upravo u onim situacijama koje su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju predviđene kao izuzetak, a to je preispitivanje „osude“, odnosno presude kojom se osoba osuđuje, a na osnovu žalbe protiv oslobađajuće presude. Međutim, Ustavni sud također primjećuje da odredba člana 317.a) u duhu domaćeg zakona ne unosi pravilo o „trećem stepenu“, već predstavlja izuzetak u odnosu na pravilo o dvostepenosti postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3939/12 od 10. novembra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 47).
64. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantova situacija ne potpada pod izuzetke iz člana 317.a) ZKPBiH, odnosno izuzetke predviđene stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da je Apelaciono vijeće Suda BiH, odlučujući o aplentovoj žalbi, prvostepenu presudu preinačilo samo u odnosu na primjenu krivičnog zakona (primjena blažeg zakona) i u odnosu na kaznu koja je apelantu izrečena. Dakle, apelant u konkretnom slučaju nema oslobađajuću presudu.
65. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv drugostepene presude, kao i da apelantova pravna situacija ne potpada pod izuzetke predviđene odredbom člana 317.a) ZKPBiH, odnosno izuzetke predviđene stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da nije došlo do kršenja principa presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, te da su mu omogućene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju imajući u vidu da je apelant podnio žalbu višem sudu, te da je taj sud ispitao prvostepenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, kao i kada apelantova pravna situacija nije potpadala pod izuzetke iz ZKPBiH i izuzetke iz stava 2. člana
2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman