Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/15 (A. J. i drugi)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-595/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-595/15, rješavajući apelacije Aleksandre Janković i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Aleksandra Janković protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 028039 14 Rsž od 19. novembra 2014. godine;

D.o.o. „Familija-Liđan“ Cazin protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 011866 13 Rsž od 9. decembra 2014.

godine;

Anđelija Krišto protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006693 14 Rev 3 od 9. januara 2015.

godine;

Esmir Bećirević protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 016434 14 Rsž od 23. februara 2015. godine;

Mirsad Đugum protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 007332 14 Rev od 6. novembra 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-595/15 Aleksandra Janković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 028039 14 Rsž od 19. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Dom penzionera Trebinje) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je u vremenskom periodu od 11. jula 2011. godine do 31. jula 2012. godine imala zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog na radnom mjestu „socijalni radnik“ te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na njeno prethodno radno mjesto ili na druge poslove koje odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima i uspostavi prava iz radnog odnosa. Također, odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime izgubljene zarade za period od 1. avgusta 2012. godine do 31. decembra 2013. godine isplati iznos od 13.733,28 KM sa pripadajućim doprinosima. Tokom postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica sa tuženim 11. jula 2011. godine zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od dva mjeseca, zbog privremenog povećanja obima poslova, a nakon toga su zaključili još šest ugovora o radu na određeno vrijeme nakon čega je tuženi aktom od 30. jula 2012. godine obavijestio apelanticu da joj prestaje radni odnos istekom roka iz posljednjeg zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme (31. jula 2012. godine). Okružni sud je naveo da su svi ugovori o radu, sklopljeni između parničnih stranaka, zaključeni sa unaprijed određenim vremenskim trajanjem, te da je apelantica u momentu zaključenja ugovora imala saznanje da se prima na rad na određeno vrijeme i potpisom ugovora prihvatila je taj status. Dalje se navodi da je rad apelantice po spornim ugovorima o radu trajao jednu godinu i 20 dana što ne predstavlja odstupanje od odredbe člana 16. Zakona o radu kojom je rad na određeno vrijeme ograničen na period od dvije godine. Okružni sud je istakao da kod okolnosti da je tuženi sa apelanticom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme radi izvršenja privremenog povećanja obima poslova iz domena svoje djelatnosti, da su zaključeni ugovori ukupno trajali manje od dvije godine i da više nisu produživani, očigledno je da se nisu ispunili zakonski uslovi za prerastanje radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud.

2. AP-672/15 D.o.o. „Familija-Liđan“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Pozderac advokat iz Cazina, podnio je 11. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 011866 13 Rsž od 9. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Z.V.) na ime razlike neisplaćenih plaća i prekovremenih sati isplati određene novčane iznose, za periode pobliže označene u dipozitivu presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu preko douđenog iznosa (na ime neisplaćenih prekovremenih sati i naknade na ime troškova postupka) odbijen zahtjev apelanta, kao i zahtjev za isplatu neisplaćenog toplog obroka. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju (vezano za prigovor blagovremenosti tužbe) radi o zahtjevu tužitelja za novčanu isplatu iz radnog odnosa u kojem slučaju se primjenjuje član 106. Zakona o radu. Dalje se navodi da je pravilno prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske i saobraćajne struke koje je sud prihvatio kao jasne, argumentirane i detaljno obrazložene. Naime, na osnovu navedenih nalaza i mišljenja sud je utvrdio da je apelant tužitelju isplatio manje plaće za utuženi period, odnosno, na osnovu tahografskih listića i tahografskog uređaja utvrdio da je tužitelj kod apelanta prekovremeno radio i ostvario 1.113 prekovremenih sati. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, član 6. Ugovora, čl. 68., 69., 70. i 71. Zakona o radu, te čl. 48., 49., 53.i 61. Kolektivnog ugovora, kada je odlučio kao u dispozitivu svoje odluke i za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge koje prihvata i Kantonalni sud.

3. AP-1087/15 Anđelija Krišto (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006693 14 Rev 3 od 9. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište rješenja tuženog (Kantona 10) od 30. novembra i 15. decembra 2004. godine, naloži tuženom da ponovno izvrši izbor kandidata po objavljenom internom oglasu i naknadi apelantici neto platu za period i u iznosima navedenim u dipozitivu presude sa pripadajućim doprinosima, kao i da ubuduće apelantici do vraćanja na posao isplaćuje mjesečni iznos od 533,43 KM, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantica 24 godine radila u Općinskom sudu u Tomislavgradu, da je nakon ukidanja tog suda rješenjem Općinskog suda u Livnu broj Su:132/04 od 1. marta 2004. godine preuzeta u Oćinski sud u Livnu i istovremeno stavljena na raspolaganje u vremenu od 1. marta do 1. septembra 2004. godine s otkaznim rokom od tri mjeseca, te da je u navedenom rješenju navedeno da apelantici prestaje radni odnos 30. novembra 2004. godine ako u otkaznom roku ne bude raspoređena na druge poslove. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je organ tuženog (Općinski sud u Livnu), prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici i odluke o prigovoru na rješenje (od 30. novembra i 15. decembra 2004. godine), postupio u skladu sa odredbama čl. 112., 113., 114. i 121. stav 1. tačka

4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH. Naime, s obzirom da apelantica, kao službenica na raspolaganju, nije od strane organa tuženog postavljena na drugo radno mjesto, to je istoj po sili zakona prestao radni odnos istekom posljednjeg dana otkaznog roka, u konkretnom slučaju 30. novembra 2004. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da je odlukom Kantonalnog suda od 25. marta 2009. godine odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv rješenja Općinskog suda u Livnu od 26. maja i 11. juna 2004. godine, a kojim je apelantica obaviještena da nije raspoređena kod organa tuženog po raspisanom internom oglasu, odnosno kojim je odbijen njen prigovor na obavijest. S obzirom da samo sudska presuda o poništenju sudske odluke o prestanku radnog odnosa konstituiše pravo zaposlenika da osnovano zahtijeva vraćanje na posao i naknadu plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelantice za povrat na rad, naknadu plaća i uplatu doprinosa PIO, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

4. AP-2160/15 Esmir Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Sanil Hasić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 29. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 016434 14 Rsž od 23. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezana je tužena (Općina Bosanska Krupa) da apelantu na ime mjesečnog dodatka na platu za poslove kod kojih postoje posebni uvjeti rada isplati za mjesec april 2009. godine iznos od 130,20 KM i za period od 1. do 19. maja 2009. godine iznos od 71,05 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 50,92 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev apelanta (kojim je tražio za naznačene periode naknadu razlike plaća, dodatka na platu za poslove kod kojih postoje posebni uvjeti rada, razlike mjesečnog dodatka na platu po osnovu ocjene „uspješan“, jubilarne nagrade i troškova postupka preko dosuđenog iznosa). U postupku je utvrđeno da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena djelomično osnovan, s obzirom da je apelant tužbu podnio 20. aprila 2012. godine dok su njegova potraživanja iz radnog odnosa koja potražuje nastala prije 20. aprila 2009. godine, odnosno da je u skladu sa članom 106. Zakona o radu za ta potraživanja apelanta nastupila zastara, dok je zaključeno da potraživanja apelanta za april i maj mjesec (1. do 15. maja) 2009. godine nisu zastarjela te su ista dosuđena apelantu. Kantonalni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari potraživanje apelanta iz radnog odnosa, da se radi o potraživanjima novčane prirode i odnose se na isplatu razlike plata, dodatka na platu po osnovu uvjeta rada, dodatka na platu po osnovu ocjene-uspješan i otpremnine, te da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 106. Zakona o radu prema kojoj apsolutna zastara iz radnog odnosa nastupa nakon tri godine, a teče od dana nastanka potraživanja ako Zakonom nije drugačije određeno, kao i da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta za potraživanja navedena u izreci presude.

5. AP-47/16 Mirsad Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 007332 14 Rev od 6. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude u dosuđujućem dijelu na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (prvostepenom presudom odbijen je u cijelosti primarni tužbeni zahtjev apelanta pobliže naveden u dipozitivu presude, dok je usvojen eventualni tužbeni zahtjev apelanta), te je obavezan apelant da tuženom (Dom zdravlja Tomislavgrad) naknadi troškove postupka, dok je dopuna revizije tužene odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora, u dijelu koji je relevantan za revizioni postupak, tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je kod tuženog ispunio uslove za uspostavu radno pravnog statusa radnika na čekanju posla u smislu člana 143. Zakona o radu, da mu je prestao radni odnos po sili zakona 1. januara 1999. godine, te da mu se upiše radni staž, uplate doprinosi i naknade plaće (za period 11. juli 1993. godine - 1. januar 1999. godine) i isplati otpremnina. Dalje se navodi da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu koja propisuje da se zaposlenikom na čekanju posla u smislu navedenog člana smatra zaposlenik koji je ispunio slijedeće uslove: 1) da se zaposlenik zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, 2) da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu (5. februara 2002. godine) radi uspostavljanja radno pravnog statusa i 3) da u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju ispunjena prva dva uslova dok treći uslov nije ispunjen, s obzirom na činjenicu da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca 1. januara 1999. godine (otvorio privatnu lječničku ordinaciju), što znači da u vremenskom razdoblju kojeg ima u vidu odredba člana 143. stav 2. Zakona o radu (5. februara 2002. godine) apelant nije ispunio uslove navedene zakonske odredbe, pa se ne može smatrati zaposlenikom na čekanju posla, a time ni legitimnim subjektom u odnosu na prava koja proizilaze iz tog statusa (naknada, otpremnina). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je uvažio reviziju tužene i odlučio je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio primjenom odredbe čl. 383. i 387. Zakona o parničnom postupku, dok je dopuna revizije tužene, koja je podnešena nakon proteka prekluzivnog roka, odbačena primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 214. stav 4. i 253. Zakona o parničnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-595/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/15 (A. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio