Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4770/15 (J. H. i A. H.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
  • Krivični postupak
  • Istraga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4770/15

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4770/15, rješavajući apelaciju Jadranke Hasanović i Alije Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Hasanović i Alije Hasanovića podnesena zbog nedjelotvornosti istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona iz Zenice povodom podnesene krivične prijave u odnosu na kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Hasanović i Alije Hasanovića podnesena zbog nedjelotvornosti istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona iz Zenice povodom podnesene krivične prijave u odnosu na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Hasanović i Alija Hasanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedjelotvornosti istrage i pasivnosti nadležnih organa povodom tragične smrti njihove kćerke A.H. (u daljnjem tekstu: oštećena). Podneskom od 19. decembra 2015. godine apelanti su dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona iz Zenice (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 18. novembra 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je povod za podnošenje apelacije tragični događaj u kojem je smrtno stradala oštećena, kćerka apelanata, koji se dogodio 2. februara 2015. godine u 13.30 sati na regionalnom putu Visoko-Kakanj, kada je, prema informacijama MUP-a Zeničko-dobojskog kantona, za koje apelanti tvrde da su netačne, oštećena smrtno stradala sletjevši u rijeku Bosnu uslijed gubljenja kontrole nad vozilom kojim je upravljala.

6. Nakon što je Policijska stanica u Visokom zaprimila dojavu o slijetanju automobila u rijeku Bosnu na lice mjesta su upućeni službenici policije radi vršenja uviđaja.

7. Iz zapisnika o uviđaju broj 08-04/8-1-30/15 od 3. februara 2015. godine vidljivo je da je uviđaj na licu mjesta započeo 2. februara 2015. godine u 14.58 sati, a da je završen 3. februara 2015. godine u 13 sati. Tokom uviđaja sačinjena je fotodokumentacija.

8. Postupajući po prijavi oca oštećene Alije Hasanovića da je E.O. ucjenjivao oštećenu, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su u periodu od 10. do 25. februara 2015. godine policijski službenici saslušavali svjedoke u vezi sa podnesenom prijavom.

9. Policijska uprava PS Visoko je o prikupljenim informacijama u vezi sa tragičnim događajem sačinila izvještaje br. 08-04/10-1-04-2-9-4450/15 od 20. maja 2015. godine i 08-04/10-1-04-2-9- 4516/15 od 25. maja 2015. godine koje je uputila Kantonalnom tužilaštvu.

10. Iz odgovora Kantonalnog tužilaštva proizlazi da to tužilaštvo postupa po podnesenim izvještajima i da provodi neophodne istražne radnje sa ciljem utvrđivanja eventualne uzročno-posljedične veze mobilne telefonske komunikacije i Internet-komunikacije oštećene sa trećim licima.

11. Kantonalno tužilaštvo je u međuvremen, od Centra za forenzičku i informatičku podršku FUP-a Sarajevo pribavilo traženi nalaz vještačenja svih sadržaja mobilnog telefonskog aparata i SIM kartice koje je oštećena koristila.

12. Nadalje, Kantonalno tužilaštvo je putem molbe za pružanje međunarodne pravne pomoći od kompanije „Facebook Inc“ SAD zatražilo dostavu svih relevantnih podataka i činjenica koje su u vezi sa predmetnim događajem zabilježili njihovi serveri.

13. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da Kantonalno tužilaštvo još uvijek provodi istražne radnje, te da tužilačka odluka u konkretnom slučaju još uvijek nije donesena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da je zbog neprovođenja istrage, odnosno nedjelotvornosti i pasivnosti Kantonalnog tužilaštva na rasvjetljavanju svih okolnosti tragičnog događaja u kojim je oštećena tragično okončala svoj mladi život, te nedonošenja tužilačke odluke povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija) i član 2. stav 3. i član

26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

15. U iscrpnoj apelaciji koju su apelanti upotpunili brojnim dokazima (zapisnik sa uviđaja sa lica mjesta, fotodokumentacija lica mjesta i dr.) ističu da je zataškavanje ubistva oštećene motivirano utjecajem Hayat production u BiH unutar koje se, prema njihovoj ocjeni, nalazi pozadina i motiv izvršioca krivičnog djela. Apelanti sumnjaju da iza tragičnog događaja stoji E.O., zaposlenik navedene produkcijske kuće, koji je bio u vezi s oštećenom. Ovakvo uvjerenje apelanti zasnivaju na saznanjima koja su stekli nakon tragičnog događaja. Radi rasvjetljavanja svih okolnosti tragičnog događaja, apelanti traže da se hitno pribave dokazi koje su pobrojali u apelaciji (između ostalog, rekonstrukcija događaja, listing sa pretplatničkog broja oštećene, forenzični nalaz mobilnog aparata oštećene, pronalazak osoba koje stoje iza naznačene adrese na Facebooku i sl.). Prema ocjeni apelanata, navedeni dokazi rasvjetljavaju istinu i počinioce krivičnog djela u konkretnom slučaju, ali do sada provedene radnje nisu imale cilj da otkriju krivično djelo. Apelanti ukazuju na niz propusta koje su učinili službenici MUP-a i nadležni tužitelj prilikom uviđaja, sve radi zaštite identiteta počinitelja krivičnog djela. Apelanti smatraju da oštećena nije počinila samoubistvo, a na to upućuju mnogi dokazi koje nadležno tužilaštvo neće ili ne žali da provede. Iz navoda apelacije proizlazi da do optuženja još uvijek nije došlo zbog pasivnosti Kantonalnog tužilaštva koje ne pridaje značaj ovom tragičnom događaju i „žmiri“ na niz materijalnih dokaza koji nedvojbeno ukazuju na postojanje krivičnog djela. Kantonalno tužilaštvo, prema navodima apelanata, još uvijek nije donijelo nikakvu odluku, niti odluku o obustavi postupka, te na taj način apelante drže u neizvjesnosti, onemogućavajući im da dokažu istinu i počinioce krivičnog djela dovedu pred lice pravde.

16. Apelanti od nadležnih organa zahtijevaju zakonito postupanje radi provođenja postupka i pravičnog suđenja licima za koja se ukaže osnovana sumnja da su protivpravnim radnjama prouzrokovali smrt oštećene. Nadalje, ukazuju da službena lica državnih organa nisu preduzela radnje radi otkrivanja lica koja su napravila lažni profil oštećene, montirala kompromitirajuće fotografije, te na taj način ucjenjivali oštećenu natjeravši je u smrt. Zbog svega navedenog, apelanti traže da se apelacija usvoji, te utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se pozvali. Još je predloženo da se nadležnim organima naloži da provedu predmetni istražni postupak i pribave dokaze temeljem kojih bi došlo do optuženja počinilaca, a potom i krivičnog postupka radi osude počinilaca krivičnog djela.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da se trenutno provode istražne radnje kako bi se utvrdilo da li je oštećena kritične prilike ili prije toga bila pod protivpravnim utjecajem i radnjama trećih lica koja sadrže obilježja nekog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti. Nadalje je navedeno da je, budući da je oštećena prethodno putem društvene mreže Facebook sa korisničkog naloga „Fado Salihović“ na svoj korisnički profil zaprimila pet fotografija seksualno eksplicitnog sadržaja od njoj nepoznatog pošiljaoca sa čime je upoznala i svog tadašnjeg momka E.O., koji također ima svoj profil na ovoj društvenoj mreži, radi utvrđivanja eventualnog motiva da li je i u kojoj mjeri komunikacija navedenih korisnika utjecala i bila odlučujuća da oštećena počini suicid, Kantonalno tužilaštvo putem molbe za pružanje međunarodne pravne pomoći od kompanije „Facebook Inc“ SAD zatražilo dostavu svih relevantnih podataka i činjenica koje su u vezi sa predmetnim događajem zabilježili njihovi serveri. Slijedom navedenog, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelacija u cijelosti neosnovana i preuranjena s obzirom na to da navedeno tužilaštvo i dalje provodi istražne radnje i da s tim u vezi još uvijek nije donesena konačna tužilačka odluka o kojoj će, kada bude donesena, apelanti biti blagovremeno obaviješteni.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 17.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca. Član 18.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano".

Član 45. stav (1) i stav (2) tač. a) i b) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da "postoje osnovi sumnje" da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,

b) provede istragu u skladu sa ovim zakonom.

Član 47.

Preduzimanje radnji Tužilac preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku.

Član 229. stav (1) Prijavljivanje krivičnog djela od građana (1) Građanin ima pravo da prijavi izvršenje krivičnog djela.

Član 230.

Podnošenje prijave (1) Prijava se podnosi tužiocu, pisano ili usmeno.

(2) Ako se prijava podnosi usmeno, lice koje podnosi prijavu upozoriće se na posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastaviće se zapisnik, a ako je prijava saopštena telefonom napraviće se službena zabilješka.

(3) Ako je prijava podnesena sudu, ovlaštenom službenom licu ili nekom drugom sudu ili tužiocu u Federaciji oni će tu prijavu primiti i odmah je dostaviti tužiocu. Član 231.

Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.

(2) O provođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o počiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

20. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu nedjelotvornosti istrage nadležnih organa na otkrivanju odgovornih osoba za smrt oštećene, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da traži provođenje istrage protiv trećih lica spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, „ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U vezi sa predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definirani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.

22. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije na koji se apelanti pozivaju u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

23. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje istrage i krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na kršenje ostalih prava na koja su se apelanti pozvali

25. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelanti pokreću pitanje nedjelotvorne istrage povodom podnesene krivične prijave zbog sumnje da je tragična smrt oštećene nastupila kao posljedica nekog krivičnog djela.

26. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelanti predmetnom apelacijom zapravo ne osporavaju meritornu odluku - presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, pa se postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije. Ustavni sud također zapaža da se pred nadležnim Kantonalnim tužilaštvom provode istražne radnje koje, prema raspoloživim podacima, još uvijek nisu rezultirale donošenjem tužilačke odluke. Međutim, Ustavni sud, slijedeći svoju dosadašnju praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja u kontekstu kršenja prava na život i prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne koja su zaštićena članom II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije u kontekstu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost.

27. U prilog navedenom govori i činjenica da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi već rješavao apelacije podnesene zbog kršenja prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine uslijed nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je nastupila smrt bliskih lica, te donosio odluke prema kojima je nepokretanje istrage dovelo do kršenja ovog prava (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljene na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u tom pravcu podsjeća i na noviju praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima koji su pokretali pitanje kršenja prava na život i prava na zabranu mučenja bliskih srodnika nestalih osoba, zbog navodne pasivnosti nadležnih organa na pronalaženju posmrtnih ostataka njihovih nestalih srodnika i neučinkovitosti i nedjelotvornosti istraga u tom pravcu u kojima Ustavni sud nije našao kršenje navedenih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1423/13 od 3. februara 2016. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Podržavajući svoju praksu, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2) do (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti smatraju da okolnosti slučaja na koji su predmetnom apelacijom ukazali krše njihova prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava iz čl. 13. i 17. iz Evropske konvencije, te čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta. Pravo na život

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život.

32. Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom.

33. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na život, Ustavni sud zapaža da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, tačka 36). Ustavni sud, također, zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji su utvrđivali da je srodnicima ubijenog lica prekršen član 2. Evropske konvencije, zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrću tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001, ili McKerr, presuda od 4. maja 2001. godine, te E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). Također, Ustavni sud je, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnosilac apelacije bio blizak srodnik ubijenog lica, povodom čije nasilne smrti nije provedena istraga, zaključio da su povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu da zaštite život apelantove kćerke kao bliskog srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine).

34. Ustavni sud iz navoda apelacije zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje kršenja proceduralnog aspekta člana 2. Evropske konvencije. Shodno stajalištu Evropskog suda, obaveza zaštite života na temelju člana 2. Evropske konvencije nalaže postojanje nekog oblika djelotvorne službene istrage kada je smrt pojedinaca bila posljedica upotrebe sile bilo od državnih službenika ili privatnih osoba. Osnovna svrha takve istrage jest osigurati djelotvornu provedbu domaćih zakona kojima se štiti pravo na život. Vlasti moraju preduzeti razumne mjere koje su im na raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na incident. Bilo kakav propust u istrazi koji dovodi u pitanje mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili identificiranja osobe ili osoba koje su odgovorne dovest će do rizika povrede tih standarda (vidi, Evropski sud, Tomašić i drugi protiv Hrvatske, (2009) stav 62).

35. Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da apelanti tvrde da je oštećena ucjenom i zloupotrebom elektronske pošte natjerana da se vozilom baci u rijeku. S obzirom na takve tvrdnje, apelanti smatraju da nadležni organi nisu preduzeli djelotvorne korake kako bi se rasvijetlile sve okolnosti tragičnog događaja, te pronašla lica odgovorna za smrt oštećene. Shodno navedenom, pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli potrebne radnje propisane zakonom kako bi utvrdili da li je smrt oštećene nastupila kao posljedica nekog krivičnog djela, kako bi ispunili taj dio pozitivne obaveze na zaštiti prava na život prema članu 2. Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na dva temeljna principa krivično-procesnog zakonodavstva u BiH, a to su principi akuzatornosti i legaliteta krivičnog gonjenja koji podrazumijevaju da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca, odnosno da je tužilac dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako je zakonom drugačije propisano. Ustavni sud podsjeća da navedeni principi proizlaze iz čl. 17. i 18. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Nadalje, odredbe člana 45. ZKPFBiH propisuju prava i dužnosti tužioca, a osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca leži na otkrivanju i gonjenju počinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti suda, uz obavezu da odmah po saznanju da postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo preduzmu sve aktivnosti na otkrivanju krivičnog djela i izvršitelja tog krivičnog djela.

37. Ustavni sud iz odgovora Kantonalnog tužilaštva zapaža da je to tužilaštvo, nakon prijema izvještaja nadležne policijske uprave, preduzelo neophodne istražne radnje radi utvrđivanja uzročno-posljedičnih veza između tragične smrti oštećene i eventualnog protivpravnog utjecaja trećih lica koji sadrže obilježja nekog krivičnog djela, koji bi se eventualno mogli dovesti u vezu sa tragičnom smrću oštećene. Ustavni sud iz prikupljenih informacija zapaža da je Kantonalno tužilaštvo pribavilo nalaz vještačenja sadržaja mobilnog telefonskog aparata oštećene i SIM kartice koje je koristila oštećena, te da je putem molbe za pružanje međunarodne pomoći od kompanije „Facebook Inc“ SAD zatražena dostava svih relevantnih podataka i činjenica koji bi se mogli dovesti u vezu sa spornim događajem. Ustavni sud također zapaža da Kantonalno tužilaštvo na temelju pribavljenih dokaza još uvijek nije donijelo tužilačku odluku jer se još uvijek preduzimaju radnje na rasvjetljavanju okolnosti tragičnog događaja i utvrđivanju postojanja nekog krivičnog djela koje bi se posljedično moglo dovesti u vezu sa tragičnom smrću oštećene. Uz to, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sofisticiranim istražnim radnjama što zahtijeva dodatno vrijeme potrebno za dostavljanje traženih podataka, kako bi se prikupili svi relevantni dokazi. Navedeno posebno zato što se u konkretnom slučaju radi o pribavljanju dokaza putem međunarodne pravne pomoći koje zahtijeva protek određenog vremena, što se svakako ne može staviti na teret nadležnim organima.

38. S obzirom na navedeno, u kontekstu odgovora Kantonalnog tužilaštva i raspoloživih dokumenata, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti opravdanim prigovore apelanata o nedjelotvornosti i pasivnosti nadležnog Kantonalnog tužilaštva u provođenju istražnih radnji radi rasvjetljavanja svih okolnosti tragičnog događaja. Ustavni sud također u okolnostima konkretnog slučaja, nasuprot tvrdnjama apelanata, ne zapaža pasivnost Kantonalnog tužilaštva, jer iz odgovora tog tužilaštva proizlazi da je u toku prikupljanje relevantnih dokaza na rasvjetljavanju svih okolnosti tragične smrti oštećene, nakon čega će, kako proizlazi iz odgovora Kantonalnog tužilaštva, uslijediti odgovarajuća tužilačka odluka o kojoj će apelanti biti informirani.

39. Stoga, Ustavni sud smatra da su prigovori apelanata o nedjelotvornosti i pasivnosti nadležnih organa povodom tragične smrti oštećene proizvoljni, te zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

41. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

42. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizlazi jeste da li se patnja koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti još uvijek nisu donijele svoju odluku u rasvjetljavanju okolnosti pod kojima je kći apelanata izgubila život može smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije.

43. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem, kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja.

44. Ustavni sud nadalje podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi, Evropski sud, Ģakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111-119).

45. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da je u prethodnim tačkama ove odluke već elaborirano da Kantonalno tužilaštvo u konkretnom slučaju provodi neophodne istražne radnje na rasvjetljavanju svih okolnosti tragičnog događaja, koje još uvijek nisu rezultirale donošenjem tužilačke odluke, što samo po sebi nije dovoljno za zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja navedenog prava. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza također ne zapaža da se nadležni organi ponašaju pasivno i indiferentno prema podnesenoj krivičnoj prijavi. Naprotiv, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je nadležna policijska uprava nakon tragičnog događaja provela uviđaj na licu mjesta, sačinila fotodokumentaciju, ispitala svjedoke, te u kratkom roku sačinila izvještaje koje je dostavila Kantonalnom tužilaštvu na daljnje postupanje. Iz odgovora Kantonalnog tužilaštva proizlazi da to tužilaštvo vrlo ozbiljno postupa po podnesenim policijskim izvještajima, na što ukazuje ozbiljnost dokaza koji su do sada prikupljeni, kao i onih koji se traže putem međunarodne pravne pomoći, pri čemu treba ponovo istaći da se u konkretnom slučaju provode sofisticirane istražne radnje koje zahtijevaju protek određenog vremena.

46. U kontekstu spornog pitanja Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao pitanje u odnosu na trajanje istraga u postupcima kršenja ljudskih prava apelanata za vrijeme ratnih dešavanja u BiH (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP 3067/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavni sud.ba ). Ustavni sud je u citiranom predmetu, uzimajući u obzir odgovore Tužilaštva BiH i činjenicu da su nadležni organi s aspekta pozitivne obaveze države nesporno preduzeli i još uvijek preduzimaju odgovarajuće mjere na rasvjetljavanju tragičnih događaja iz apelacija, i pored činjenice da istražni postupci još uvijek nisu okončani, zaključio da navodi apelanata o neaktivnosti nadležnih organa na rasvjetljavanju događaja iz apelacije nisu osnovani, te da nije utvrđeno kršenje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud, uvažavajući stanje koje je kod apelanata izazvala smrt njima bliskog lica koje je moralo ostaviti duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te kod njih izazvati veliku patnju, smatra da, u smislu navedenih standarda u konkretnoj situaciji, nema ništa što ukazuje da je u okolnostima konkretnog slučaja zbog nedonošenja tužilačke odluke došlo do kršenja prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku s obzirom da se još uvijek prikupljaju relevantni dokazi, kako bi se donijela odgovarajuća tužilačka odluka utemeljena na rezultatima istražnih radnji i pribavljenim dokazima.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo ni do kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ostali prigovori

49. U kontekstu ostalih prigovora apelanata koji se u suštini svode na pasivnost i nedjelotovornost nadležnih organa u rasvjetljavanju svih okolnosti tragičnog događaja, Ustavni sud podsjeća da se o identičnim navodima detaljnije bavio u prethodnim tačkama ove odluke isputujući osnovanost prigovora apelanata u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije. S obzirom na zaključak iznesen u prethodnim tačkama ove odluke u kontekstu kršenja navedenih prava, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i izneseni prigovori ne pružaju bilo kakve naznake koje bi uputile na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovne i člana 14. Evropske kovnecije, prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, te prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerazlne deklaracije i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na život i prava na zabranu mučenja i nehumanog postupanja iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije u situaciji kada nadležno Kantonalno tužilaštvo preduzima istražne radnje na rasvjetljavanju okolnosti tragičnog događaja u kojem je oštećena smrtno stradala i kada istražne radnje koje provodi Kantonalno tužilaštvo u okolnostima sofisticiranog postupka još uvijek nisu rezultirale tužilačkom odlukom, pri čemu apelanti, osim svojih tvrdnji, ničim nisu dokazali da su postojali bilo kakvi proceduralni propusti nadležnih organa.

51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4770/15 (J. H. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio