Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2794/15 (I.J.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2794/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-2794/15, rješavajući apelaciju I.J., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.J. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 001105 13 Rev od 29. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Dragan Dramac, advokat iz Jajca, podnio je 4. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 001105 13 Rev od 29. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Općina Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime neisplaćenih plata, toplog obroka i regresa za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, te da u Fond PIO u njegovu korist uplati doprinose za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da ga rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim kvalifikacijama. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je predmetna Odluka Općinskog vijeća tužene o prestanku rada Fonda u stambeno-komunalnom gospodarstvu tužene (u daljnjem tekstu: Fond) od 31. maja 2005. godine, čiji direktor je bio apelant, predstavljala osnov za pokretanje likvidacionog postupka, kao i da tužena nema zakonska ovlaštenja za preuzimanje zaposlenika subjekta čiji je osnivač protivno zakonima kojima je regulisan prijem zaposlenika, posebno u situaciji u kojoj još uvijek egzistira Fond, o čemu je riječ u ovoj pravnoj stvari, pri čemu se navodi te Odluke sadržani u njenom članu 2., iz kojih proizilazi da tužena preuzima arhivu, pečate, štambilje, poslovne prostorije fonda i prava i obaveze prema zaposlenicima, imaju tumačiti na način da se ove njene obaveze odnose na Fond, koji je legitimisan za isticanje zahtjeva radi njihovog ispunjenja, pa i u dijelu preuzimanja prava i obaveza prema zaposlenicima, tako da tužena nije učesnik materijalno pravnog odnosa iz koga bi proizašla njena obaveza prema apelantu.
Nadalje, utvrđeno je da je pravilno apelant ukazao da je tužena u odgovoru na tužbu od 20. maja 2008. godine iskazala da prihvata djelimično osnovanim njegov tužbeni zahtjev u pogledu neisplaćenih plata zaključno sa majem 2005. godine, jer poslije 31. maja 2005. godine Fond nije radio, te da predlaže donošenje presude kojom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na neisplaćene plate do tog dana, što bi podrazumijevalo da je time u navedenom dijelu tužena priznala tužbeni zahtjev apelanta u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, što je iziskivalo dalje postupanje prvostepenog suda u smislu daljih odredbi predmetnog člana, koje je izostalo. Međutim, utvrđeno je da neosnovano apelant smatra da je time tužena prihvatila svoju pasivnu legitimaciju. Naime, utvrđeno je da apelant zanemaruje da u daljem toku postupka, već u podnesku tužene za pripremno ročište od 13. maja 2011. godine, navodima na pripremnom ročištu održanom dana 20. juna 2011. godine, pri kojima istrajava tokom cijelog postupka, tužena u potpunosti osporava tužbeni zahtjev apelanta, pa time i u ranije priznatom dijelu, u kojem i apelant nakon toga dokazuje njegovu osnovanost, kojom je radnjom, u smislu relevantne odredbe pomenutog zakona tužena opozvala do dana donošenja presude priznanje tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu, pa time i svoju pasivnu legitimaciju, dosljedno čemu je pravilno, poprimanjem da je opozvano priznanje, raspravljen tužbeni zahtjev i u navedenom dijelu, pa i u pogledu materijalno pravnog učešća tužene u spornom odnosu. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman