Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1467/16 (D. M.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Ratni zločin
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1467/16
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1467/16, rješavajući apelaciju Darka Mrđe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Mrđe, izjavljena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Darko Mrđa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine i Rješenja Suda BiH S1 1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 14. aprila, a Sud BiH 18. aprila 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Sud BiH donio je Rješenje broj S1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016. godine kojim je apelantu, kao i Radenku Marinoviću, kao osumnjičenim licima, zbog postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tač. a), e) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa članom 180 stav 1 KZ-a i članom 29 KZ-a određen pritvor za još dva mjeseca, koji ima trajati do 15. maja 2016. godine.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo dostavilo prijedlog Sudu BiH za produženje pritvora apelantu i Radenku Marinoviću u kojem je navedeno da osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili radnje za koje se terete proizlazi iz dokaza koji su prikupljeni u fazi istrage, a koji se sastoje iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokumentacije, koja je pobrojana u rješenju Suda BiH, kao i naknadno prikupljenih dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora. U pogledu pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) navedeno je da je Tužilaštvo, nakon što je određen pritvor osumnjičenim, saslušalo još nekoliko svjedoka, kao i izdalo naredbe za dostavljanje dodatne dokumentacije koja još nije dostavljena. Osim toga, još su neka lica kontaktirala Tužilaštvo radi davanja iskaza, a osjećaju se slobodna da daju iskaze samo ako su navedena lica u pritvoru. Tužilaštvo je dalo svoje razloge zbog kojih smatra da na strani osumnjičenih postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi, boravkom na slobodi, mogli uticati na svjedoke, posebno imajući u vidu da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su i sami žrtve počinjenih zločina i očevici ubistava. Osim toga, Tužilaštvo je isticalo da se radi o licima koja predstavljaju osjetljive svjedoke. Tužilaštvo je istaklo da među svjedocima ima i suboraca osumnjičenih, a osumnjičeni su uživali izvjestan „ratni ugled“, zbog čega su ovi svjedoci podložni uticaju od strane osumnjičenih. Tužilaštvo se pozvalo i na skorije događaje, odnosno na počinjeni prekršaj od strane apelanta od 1. januara 2015. godine koji opisuje „nasilničko i kabadahijsko“ ponašanje apelanta, što je dalje detaljno opisano u odnosu na jednog od svjedoka. Takođe, Tužilaštvo je istaklo da su nekim svjedocima određene mjere zaštite, pri čemu je utvrđeno da se radi o svjedocima pod prijetnjom, s obzirom da u okolnostima i specifičnosti konkretnog slučaja postoji mogućnost da bi otkrivanjem njihovog identiteta bili ugroženi kako svjedoci tako i njihove porodice. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da se osumnjičenim stavlja na teret krivično djelo za koje je zapriječena kazna dugotrajnog zatvora, Tužilaštvo je predložilo produženje pritvora. Apelantova odbrana je navela da je prijedlog Tužilaštva neosnovan.
7. Sud BiH je u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo naveo da je ona obrazložena uz rješenje o određivanju pritvora od 17. februara 2016. godine, i to na osnovu dokaza, a od tada nisu dostavljeni nikakvi novi dokazi koji bi upućivali na drugačiji zaključak, niti je nastupila nova okolnost koja bi dovela u pitanje postojanje osnovane sumnje. Sud BiH se nadalje pozvao na član 132 stav 1 ZKP-a kako bi utvrdio „standard“ osnovane sumnje. Sud BiH je naveo da zaključak o postojanju osnovane sumnje u pogledu postojanja opštih elemenata djela proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, u koje je Sud BiH izvršio uvid, o čemu se dalje referirao, navodeći događaje od 24. oktobra 1991. godine do donošenja odluke o formiranju Teritorijalne odbrane Republike Srpske i proglašenju neposredne ratne opasnosti i opšte mobilizacije. O potrebnom stepenu sumnje u pogledu rasprostranjenosti i sistematičnosti napada Sud BiH je zaključio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka koji su opisali događaje u aprilu i maju 1992. godine kada je SDS preuzeo vlast u Prijedoru, odvođenje nesrpskog stanovništva u logore, protjerivanje iz sela koja su popaljena i granatirana, a stanovništvo odvođeno u logore i ubijano. Sud BiH je naveo svjedoke koji su, kako se osnovano sumnja, bili žrtve izvršenja pojedinačnih radnji od strane osumnjičenih.
8. O osnovanoj sumnji u pogledu znanja osumnjičenih o napadu i njihovim svojstvima Sud BiH je utvrdio da ona proizlazi iz činjenice da se osnovano sumnja da su osumnjičeni bili pripadnici SJB Prijedor, i to interventnog voda, a njihovo svojstvo u inkriminisano vrijeme su potvrdili i saslušani svjedoci, kao i materijalna dokumentacije Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: ICTY).
9. Sud BiH je takođe naveo da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak o osnovanoj sumnji da su u osumnjičeni počinili ubistva teško oduzimanje slobode suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i druga nečovječna djela sa diskriminatorskom namjerom, pozivajući se na izjave svjedoka, svjedoka očevidaca koje je naveo, a koji su opisivali ubistva i maltretiranja nesrpskog stanovništva.
10. Sud BiH je, pozivajući se na odredbe člana 47 stav 1 ZKP-a, naveo da je u skladu s navedenom odredbom, a po prijedlogu Tužilaštva, odbrani uskraćen uvid u dokaz subjektivne prirode.
11. U vezi s posebnim razlozima iz odredbe člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, Sud BiH je naveo da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se osumnjičenim produži pritvor i da u odnosu na osumnjičene postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke u smislu odredbe člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a. Ovakav zaključak Sud BiH je temeljio na činjenici da se osumnjičeni terete za teška krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti koja su u konkretnom slučaju, prema izjavama svjedoka, izvršena uskraćivanjem prava žrtvama na diskriminatorskoj osnovi, i to na naročito brutalan način, a posljedice su još uvijek prisutne kod žrtava i oštećenih. Ove činjenice Sud BiH je cijenio kao naročite okolnosti u pravcu postojanja opravdane bojazni da bi osumnjičeni mogli izvršiti uticaj na svjedoke kako bi ometali krivični postupak, odnosno uticati na svjedoke s ciljem da promijene već ranije dati iskaz. Sud BiH se pozvao na svoje ranije stanovište da je zadatak suda da obezbijedi uslove u kojima će svim svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode jer samo takvi iskazi mogu da budu osnov za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja u pogledu inkriminacija koje su predmet istrage. Sud BiH je naveo da je istraga u završnoj fazi i da je Tužilaštvo najavilo da će uskoro donijeti odluku, da se još saslušavaju svjedoci, odnosno da svi dokazi nisu obezbijeđeni, te da je potrebno da svi svjedoci budu ispitani bez ikakvih pritisaka i/ili uticaja, da su osumnjičeni sada svjesni šta im se stavlja na teret, da se u narednom vremenu očekuje saslušanje preostalih svjedoka, pri čemu dva-tri svjedoka žive van Bosne i Hercegovine tako da je potrebno vrijeme da ti svjedoci dođu i budu ispitani. Takođe, Sud BiH je naveo da određeni svjedoci - očevici ubistava počinjenih na naročito svirep i brutalan način, koji, dakle, imaju neposredna saznanja o pojedinim inkriminisanim događajima, žive u neposrednoj blizini osumnjičenih, zbog čega su tražili da se njihov identitet ne otkriva. Osim toga, posebno imajući u vidu da su se neki svjedoci sami javili Tužilaštvu nakon što je osumnjičenim određen pritvor jer su ranije osjećali strah, Sud BiH je našao da je potrebno produžiti mjere pritvora kako bi se spriječio uticaj na svjedoke. Sud BiH je sve navedeno doveo u vezu s težinom optužbi, uključujući i način izvršenja radnji usljed kojih su oštećenim prouzrokovani teški psihološki poremećaji, te na kraju mogućnost izricanja kazne dugotrajnog zatvora, što ukazuje na postojanje ozbiljnog rizika da će osumnjičeni pokušati uticati na svjedoke s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja krivične odgovornosti. Sud BiH se takođe pozvao na odluku Ustavnog suda AP 1551/15 u vezi s postojanjem ozbiljnog rizika, odnosno mogućnost određivanja pritvora i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog uticaja na svjedoke doći.
12. Sud BiH je razmotrio prijedloge odbrane i mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, ali je utvrdio da je u konkretnom predmetu, u ovom trenutku, otklanjanje bojazni od uticaja na svjedoke i omogućavanje svjedocima da neometano daju izjavu moguće samo mjerom pritvora.
13. Sud BiH, odlučujući po žalbama osumnjičenih, donio je Rješenje broj S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.
14. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelant u žalbi isticao da je pobijano rješenje nepravilno s obzirom na to da Sud BiH nije pravilno utvrdio postojanje kako opšteg tako i posebnih pritvorskih razloga. U žalbi se ukazuje da je Tužilaštvo dužno uz prijedlog predložiti dokaze iz kojih proizlazi da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo. Obrazloženje rješenja kojim se opravdava egzistiranje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH je, prema navodima odbrane, uopšteno i kontradiktorno ostalim navodima. Žalbom se ukazuje da se mogućnost uticaja na svjedoke mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju, da je potrebno utvrditi koji su to svjedoci i na koji način bi se moglo uticati na njih, te da se bojazan u rješenju prikazuje samo na nivou pretpostavki. Apelant je isticao da se potrebna svrha mogla obezbijediti i određenim mjerama zabrane kretanja i kontakata sa svjedocima, uključujući i kućni pritvor, pri čemu je sud u obavezi da izrekne blažu mjeru. Tužilaštvo je u odgovoru na žalbe osumnjičenih tražilo da ih Sud BiH odbije.
15. Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće u pobijanom rješenju dalo konkretne razloge na kojima zasniva postojanje osnovane sumnje kao opšteg pritvorskog osnova, kao i postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, zbog čega je utvrdio da su žalbe neosnovane. Pri tome je Sud BiH istakao da je postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova utvrđeno na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu, iz čijeg sadržaja proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni, radnjama opisanim u prijedlogu za produženje pritvora, počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Sud BiH je takođe naveo dokaze koji su cijenjeni u smislu postojanja osnovane sumnje u pogledu sistematičnosti i rasprostranjenosti napada, pozivajući se na iskaze svjedoka koji su opisivali događaje iz aprila 1992. godine, odvođenje muškaraca nesrpske nacionalnosti u logore u kojima su fizički zlostavljani, kao i da su sela granatirana, a stanovništvo odvođeno u logore ili ubijano. Analizirajući argumentaciju u pobijanom rješenju, Sud BiH je zaključio da se prvostepeni sud ispravno poziva na materijalne dokaze i svjedoke kada je u pitanju status osumnjičenih, odnosno njihova pripadnost SJB Prijedor, i to interventnom vodu.
16. Nadalje, Sud BiH je naveo su ispravno ocijenjeni dostavljeni iskazi svjedoka koji upućuju na zaključak o osnovanoj sumnji da su osumnjičeni počinili teška ubistva, teško oduzimanje slobode, kao i druga nečovječna djela s diskriminatorskom namjerom, zbog čega su suprotni žalbeni navodi osumnjičenih neosnovani. I u tom pravcu Sud BiH se pozvao na iskaze koji su opisali radnje premlaćivanja i ubistva žrtava. Prema ocjeni Suda BiH, svi ovi dokazi ukazuju da je u ovoj fazi postupka osnovano vjerovanje da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje ih se sumnjiči. To u svakom slučaju ne znači da je sud formirao čvrsto uvjerenje o počinjenju krivičnog djela, ali se Sud BiH složio da je opravdano za ovu fazu postupka prihvatiti ove dokaze kao osnov na kojem bi se zasnivala odluka o produženju mjere pritvora. Pri tome, a uzevši i specifične okolnosti izvršenja djela u kojem je učestvovao veći broj lica, nemoguće je u ovoj fazi postupka detaljno za svakog od pojedinih osumnjičenih utvrditi tačnu povezanost s djelom. Upravo iz tog razloga, osnovana sumnja je blažeg stepena, i kao takva se prihvata za produženje mjere pritvora u odnosu na kvalitet osnovane sumnje koji će morati da bude zastupljen ukoliko dođe do optuženja. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da su u pobijanom rješenju navedeni dokazi iz čijeg sadržaja je pravilno cijenjeno postojanje osnovane sumnje, čime je ispunjen opšti i osnovni uslov za određivanje, odnosno produženje pritvora iz člana 132 ZKPBiH, te se žalbenim prigovorima osumnjičenih ne može dovesti u pitanje pravilnost odlučnog utvrđenja iz pobijanog rješenja.
17. Sud BiH je istakao da se pravilnost prvostepenog rješenja ne može dovesti u pitanje niti kada su u pitanju zaključci o postojanju posebnog zakonskog razloga za produženje pritvora propisanog članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Prema mišljenju Suda BiH, obrazloženje pobijanog rješenja iz kojeg proizlazi opravdanost egzistiranja posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, a koji se odnosi na ozbiljan rizik da bi osumnjičeni, kojima je produžena mjera, pritvora mogli uticati na svjedoke ukoliko bi se našli na slobodi, Sud BiH nalazi posve ispravnim i valjanim u smislu datih razloga iz kojih proizlazi opravdanost pritvora po ovom osnovu iako osumnjičeni ističu kako su razlozi pobijanog rješenja paušalni. Međutim, Sud BiH se nije složio s argumentima iz žalbe osumnjičenih, te je naveo da nalazi da su okolnosti na kojima je prvostepeni sud temeljio svoju odluku u pogledu postojanja osnovane bojazni da bi osumnjičeni, ukoliko budu pušteni iz pritvora, mogli ometati postupak uticajem na svjedoke opravdani. Okolnosti su takvog kvaliteta da u ovom trenutku upućuju na veliki krug lica koja bi mogla da utiču na svjedoke, a taj krug lica obuhvata i osumnjičene.
18. Sud BiH je, analizirajući pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora osumnjičenih, zaključio da oni ne mogu dovesti u pitanje nesporne argumente iznesene u pobijanom rješenju. Sud BiH je naveo da je evidentno da se osnovana sumnja u predmetu zasniva uglavnom na iskazima svjedoka. Sama priroda počinjenog djela ukazuje na masovan karakter djela, odnosno da je u pogubljenjima učestvovao veliki broj lica, a kao svjedoci se pojavljuju pripadnici iste jedinice kojoj su pripadali osumnjičeni. Takođe, izvjesno je da ima i dosta preživjelih očevidaca i preživjelih žrtava. S obzirom na do sada poznate činjenice, prema mišljenju Suda BiH, neminovno je da bi osumnjičeni imali motiv da utiču na svjedoke, kako preživjele žrtve tako i svoje saborce. Zbog navedenog, prema mišljenju Suda BiH, dužnost je obezbijediti dovršetak istrage i kvalitetno prikupljanje svih drugih dokaza, te je navode odbrane osumnjičenih da ne postoji niti jedan konkretan uticaj na svjedoke Sud BiH cijenio kao neosnovane. Sud BiH je konstatovao da žalbeni prigovori odbrane osumnjičenih, a kojim osporavaju postojanje naročitih okolnosti, predviđenih članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, ostaju bez potrebnog činjeničnog i logičkog osnova, te se kao takvi odbijaju u cijelosti.
19. Sud BiH je ispitao pobijano rješenje i u pogledu iznesenih razloga o eventualnoj primjeni blažih mjera, a sve u cilju obezbjeđenja prisustva osumnjičenih i uspješnog vođenja krivičnog postupka, te je došao do zaključka da je prvostepeni sud ispravno odlučio kada je utvrdio da niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, a usljed već iznijetih razloga, nije adekvatna i ne bi mogla da ostvari svrhu obezbjeđenja prisustva osumnjičenih, niti uspješno vođenje krivičnog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je lišen slobode 15. februara 2016. godine, te da mu je određen pritvor po rješenju Suda BiH. Apelant navodi da mu je pritvor osporenim rješenjima određen bez postojanja stvarne opasnosti da će uticati na svjedoke i ometati postupak. Apelant smatra da je osporeno rješenje donijeto bez ijedne konkretne činjenice, te da težina djela i teške traume koje su neki svjedoci pretrpjeli ne mogu biti dovoljni za određivanje pritvora. Prema apelantovom mišljenju, bezbjednost svjedoka se može obezbijediti drugim mjerama, te je takođe naveo da mu je pritvor određen zbog saslušanja još dva-tri svjedoka koja se nalaze u inostranstvu i na koje ne može uticati, kao i da nema dokaza da je apelant ikada pokušao da utiče na svjedoke.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da postoje objektivne okolnosti za određivanje pritvora apelantu, te da je apelacija neosnovana.
22. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana, te je predložilo da se ona odbije.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase: Član 123. stav 2.
Vrste mjera (2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavati će se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Član 131. stav 1.
Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Iako se apelant eksplicitno pozvao na član 5 stav 3, Ustavni sud će ispitati apelaciju i u vezi sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
30. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
31. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima, kojima je određen pritvor apelantu povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost osobe iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije da bude proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora da bude usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
32. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32 i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ističe da u trenutku određivanja pritvora ne mora da bude sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora da bude utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tač. a) e) i k) KZ-a u vezi sa članom 180 stav 1 KZ-a i članom 29 KZ-a kao opšteg uslova za određivanje pritvora i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, odnosno zbog opasnosti od ometanja postupka uticajem na svjedoke. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje navodeći da je rješenje paušalno, da nije utvrđen nijedna konkretna činjenica, odnosno uticaj na svjedoke ili ometanje istrage, kao i da na svjedoke koji se trebaju saslušati ne može uticati jer su u inostranstvu.
35. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti određivanja i produžavanja pritvora ne treba ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) rizik od prikrivanja dokaza (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) ozbiljnost prekršaja (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) implicitna opasnost uticaja na svjedoke (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) opasnost od dosluha (dogovora) (vidi presudu u predmetu B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) rizik od pritiska na svjedoke (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine) i f) očuvanje javnog reda (takođe u presudi u predmetu Letellier). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz pobijanog rješenja kojim je apelantu produžen pritvor prema prijedlogu Tužilaštva BiH proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon podnijetog prijedloga Tužilaštva i održanog ročišta. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja. Apelant u vezi s određivanjem pritvora nije eksplicitno osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, odnosno opšteg uslova za određivanje pritvora, pa u ovom segmentu Ustavni sud neće ni razmatrati opšti uslov.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132 stav 1 tačka b). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog uticaja na svjedoke, i to kako na žrtve tako i na saborce osumnjičenih, što je objasnio činjenicom da je potrebno saslušati još svjedoka, kao i da saslušani svjedoci - koji su očevici događaja ubistava na brutalan i svirep način, odvođenja u logore i počinjenih nečovječnih djela - žive u blizini osumnjičenih, pri čemu su neki tražili zaštitu identiteta, a drugi su se pak javili Tužilaštvu i naveli da će da svjedoče tek nakon što je osumnjičenim određen pritvor jer su ranije osjećali strah. Osim toga, Sud BiH je naveo da su osumnjičeni sada svjesni za šta se terete, te je našao motiv osumnjičenih da utiču na svjedoke, kao i naveo da je istraga u završnoj fazi, što je sve detaljno obrazložio, odnosno dao razloge za takav svoj zaključak. U smislu svega navedenog, Sud BiH je zaključio da je zadatak suda da obezbijedi uslove u kojima će svim svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno jer samo takvi iskazi mogu da budu osnov za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu inkriminacija koje su u konkretnom slučaju predmet istrage. Osim toga, Sud BiH je razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane apelantu, te je utvrdio da blaža mjera (od mjere pritvora) ne bi bila svrsishodna.
38. U vezi s navedenim, što se tiče zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz člana 132 stav 1 tačka b) jer postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoje stanovište. Osim toga, Sud BiH je sve specifičnosti konkretnog slučaja cijenio zajedno s težinom optužbi (kojih su svjesni osumnjičeni) i načinom izvršenja, kao i zapriječenom kaznom i posljedicama na žrtve. Takođe, Sud BiH se pozvao na stanovište Ustavnog suda iz odluke AP 1551/15, te je naveo da: „Tužilaštvo jeste primarno dužno dokazati konkretan uticaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima pritvor se po ovom osnovu može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog uticaja doći.“ Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentovano obrazložio svoj zaključak iz kojeg proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi osumnjičeni, uključujući apelanta, boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, a u takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora u smislu relevantnih odredbi ZKP-a razmotrio i mogućnost primjene drugih mjera, te dao razloge zašto se one ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali apelantove tvrdnje da je lišavanje slobode u konkretnom slučaju bilo suprotno bilo kojem standardu člana 5 Evropske konvencije, odnosno paušalno.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada odluke o određivanju pritvora sadrže dovoljne, konkretne i jasne razloge za određivanje pritvora u skladu s opštim uslovom i posebnim uslovom iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman