Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3321/13 (Sberbank a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3321/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-3321/13, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sberbank a.d. Banja Luka podnesena protiv Zaključka o okončanju izvršenog postupka Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 V 015425 12 I od 4. juna 2013.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnijela je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka o okončanju izvršenog postupka Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 V 015425 12 I od 4. juna 2013. godine.

Apelant je na temelju vlastite trasirane mjenice sa protestom serije RS 420551510, izdane i potpisane u Ljubinju 15. augusta 2008. godine, o čijem protestu je sud donio rješenje broj 95 0 V 015425 11 V od 15. novembra 2011. godine, podnio prijedlog za izvršenje radi namirenja preostalog mjeničnog duga prema izvršeniku P. T. i to: 1. zapljenom plaće u skladu s odredbom čl. 139. i 159. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koju izvršenik ostvaruje kod poslodavca, do konačnog namirenja tražitelja izvršenja; i 2. Zapljenom, procjenom i prodajom svih pokretnih stvari izvršenika koje se zateknu na izvšenikovoj adresi, do potpunog namirenja tražitelja izvršenja.

Osnovni sud je rješenjem broj 95 0 V 015425 12 I od 2. marta 2013. godine odredio predloženo izvršenje, i rješenje dostavio izvršenikovom poslodavcu. Poslodavac je dopisom od 14. maja 2013. godine obavijestilo Sud da se izvršeniku po osnovu drugih kreditnih zaduženja obustavlja iznos veći od ½ plaće i da, u smislu odredbe člana 138. ZIP, traženo izvršenje u tom trenutku nije moglo biti provedeno. Poslodavac je također naveo da je rješenje o izvršenju evidentirano u računovodstvu poslodavca, pa će se moći provesti po namirenju ranijih vjerovnika, po pravu prvenstva naplate.

Sud je dopisom broj 95 0 V 015425 12 I od 22. maja 2013. godine obavijestio apelanta o dopisu izvršenikovog poslodavca i tražio da se u roku od osam dana izjasni ostaje li kod predloženog sredstva izvršenja. Apelant je dopisom od 31. maja 2013. godine (koji je zaprimljen u sudu 3. juna 2013. godine) dostavio podnesak Sudu u kojemu je naveo da i dalje u cijelosti ostaje kod predloženih sredstava i predmeta izvršenja, kao i Rješenjem o izvršenju dozvoljenog izvršenja u predmetnoj stvari. U istom je podnesku apelant predložio Sudu da ponovno naloži izvršenikovom poslodavcu da pismeno obrazloži da li se izvršenikova plaća obustavlja po ranije zaprimljenim sudskim odlukama ili drugim u ZIP određenim ispravama, te da Sud apelanta obavijesti o navedenom. Ukoliko se utvrdi da se apelantova plaća ne obustavlja po navedenim ispravama, apelant tvrdi da ne postoji opterećenost plaće u smislu odredaba ZIP, pa time ni smetnje za provođenje izvršenja, zbog čega apelant smatra da Sud treba naložiti izvršenikovom poslodavcu da postupi po predmetnom rješenju o izvršenju.

Osnovni sud je 4. juna 2013. godine donio Zaključak o okončanju izvršnog postupka broj 95 0 V 015425 12 I kojim je zaključeno da je izvršni postupak u ovoj pravnoj stvari završen jer se izvršna radnja smatra provedenom. U obrazloženju zaključka je navedeno da je izvršenikov poslodavac, nakon što mu je dostavljeno predmetno rješenje o izvršenju, Sudu dostavio dopis kojim su obavijestili sud da nisu u mogućnosti postupiti po rješenju zbog već postojećih obustava na plaći izvršenika, da je rješenje zavedeno u redoslijed za naplatu i da će postupiti po rješenju kad se za to steknu uvjeti. Sud je o tome obavijestio apelanta, koji je u dopisu od 3. juna 2013. godine naveo da ostaje kod predloženog načina provođenja izvršenja. Konačno, navedeno je da je odredbom člana

64. ZIP između ostalog propisano da se postupak izvršenja smatra završenim provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, pa imajući u vidu da se dostavom rješenja o izvršenju poslodavcu izvršenika zapljena na plati smatra provedenom, Sud je odlučio kao u izreci zaključka. Apelacioni navodi Apelantica smatra da je osporenim Zaključkom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da je osporenim Zaključkom bitno povrijeđena odredba člana 63. stav 4. ZIP kojom je propisano da se o obustavi izvršnog postupka odlučuje rješenjem (protiv kojega je, za razliku od Zaključka, dozvoljen pravni lijek) i to kada se prethodno, u skladu s odredbom člana 8. stav 3. ZIP tražitelj izvršenja pozove da predloži novi predmet izvršenja. Apelant navodi da je Osnovni sud postupio sasvim suprotno navedenim odredbama jer u Dopisu od 22. maja 2013. godine nije uopšte jasno i izričito pozvao apelanta da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja. Za navedeno nije imao ni potrebe, jer predloženo i određeno izvršenje na izvršenikovoj plati, prema podnesku izvršenikovog poslodavca od 14. maja 2013. godine, samo se trenutno nije moglo provesti […]. Konačno, apelant navodi da je posebno indikativno to što je Rješenjem o izvršenju dozvoljeno izvršenje još i na pokretnim stvarima izvršenika, a Sud je ipak donio osporavani Zaključak o okončanju izvršnog postupka, nepokušavajući prethodno da sprovede dozvoljeno izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, odnosno ostalim predmetima izvršenja.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je Osnovni sud dopisom od 22. maja 2013. godine, u skladu s odredbom člana 8. stav 3. ZIP kojom je propisano Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem, pozvao apelanticu da se izjasni da li ostaje kod predloženog sredstva izvršenja, kao i da je apelantica u podnesku od 3. juna 2013. godine eksplicitno navela da u cijelosti ostaje kod predloženog sredstva izvršenja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema temelja apelanticino pozivanje na odredbu člana 64. stav 4. ZIP kojom je propisano Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan, iz razloga što osporenim Zaključkom Sud nije odlučio o obustavi izvršenja, nego je, budući da je utvrdio da je dostavom rješenja o izvršenju izvršenikovom poslodavcu zapljena na plaći izvršenika provedena, na temelju odredbe člana 64. ZIP kojom je propisano Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja, konstatirao da je izvršni postupak završen. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3321/13 (Sberbank a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio