Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/15 (S. R. i D. R.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-138/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-138/15, rješavajući apelacije Slobodana Ristovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slobodan Ristović i Dragan Ristović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 015672 13 GŽ od 23. oktobra 2014.

godine;

Radenko Vukelić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041884 15 Rev 2 od 9. decembra 2015. godine;

R. M., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 006266 15 Gž od 14. januara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-138/15

1. Slobodan Ristović i Dragan Ristović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Foče, koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 015672 13 GŽ od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužilac (D. Č.) isključivi vlasnik predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene presude), što su apelanti dužni priznati. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud za svoju odluku da jasne i valjane razloge, pa je neosnovan žalbeni navod apelanata da je izreka prvostepene presude u suprotnosti sa izvedenim dokazima, a naručito nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke. Naime, navedeni vještak je detaljno objasnio da se na imenu R. R. vodila parcela, čiji je zapadni dio formiranjem novog premjera priključen parceli oca apelanata, a istočni dio kojem pripada i sporno zemljište u površini od 197 m2, priključen parceli u vlasništvu P. Č., koja je nepokretnost ugovorom o poklonu postala svojina tužioca. Također se navodi, da je R. R. nepokretnost, koja je priključena parcelama prednika apelanata i tužitelja, stekao na osnovu ugovora o diobi zaključenog sa ocem apelanata i LJ. R., te da je potpuno jasan zaključak prvostepenog suda da apelanti na navedenoj nepokretnosti nikad nisu bili upisani kao vlasnici i da ne postoji dokument prema kojem su apelanti vlasnici, odnosno posjednici spornog zemljišta u površini od 197 m2, odnosno da apelanti nisu stekli vlasništvo na način propisan članom 20. Zakona o osnovnim svojinsko – pravnim odnosima.

AP-1050/16

2. Radenko Vukelić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 8. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 041884 15 Rev 2 od 9. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je pravni prednik tužilaca (A. D., E. D., R. D. i R. D.) održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude) i pravo vlasništva na pripadajućem zemljištu u površini od 184 m2, kao i pravo posjeda nekretnine (također bliže opisane u izreci prvostepene presude), što su apelant kao prvotuženi i N. M. kao šestotužena dužni trpjeti i dozvoliti da se pravni prednik tužilaca upiše kao suvlasnik, odnosno suposjednik, te da apelant tužiteljima, kao nasljednicima svog pravnog prednika, preda u posjed i na raspolaganje predmetno dvorište u površini od 103 m2 i kuću i zgradu u površini od 81 m2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da iz pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi pravilnim utvrđenje nižestepenih sudova da je prednik tužilaca savjesni posjednik sporne kuće i pripadajućeg dijela zemljišta, da je njegov posjed savjestan više od 20 godina, a ako se računa i vrijeme savjesnosti posjeda njegovih prednika, u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko – pravnim odnosima, iz čega proizlazi da savjesnost neprekidnog posjeda tužilaca traje više od 30 godina. Vrhovni sud, također, navodi da je tačno da iz nalaza vještaka geometra ne proizlazi činjenica da je bilo koji kupac sporne kuće bio upisan kao suposjednik na spornoj nekretnini, međutim Vrhovni sud konstatuje da su tužioci dokazali neprekidni pravni slijed izvršenih prodaja i savjesnost posjeda, tako da navedena činjenica, sama po sebi, ne može isključiti činjenicu da je dolazilo do faktičke kupoprodaje i preuzimanja u posjed predmetnih nekretnina. AP-1345/16

3. R. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnijela je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 006266 15 Gž od 14. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica (M. Ž.) jedini vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene presude), te je apelantica dužna trpjeti da se tužiteljica u zemljišnim knjigama upiše kao jedini vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je pravilnom ocjenom dokaza u skladu sa članom 8. i 123. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud utvrdio da predmetne nekretnine tužiteljica koristi više od 20 godina neometano od bilo koga, a iste je stekla kupovinom od M. S. (svekra apelantice) kao tadašnjeg vlasnika istih, što je prvostepeni sud utvrdio iz provedenih dokaza, kao i iskaza saslušane tužiteljice, te iskaza saslušanih svjedoka, koji su u svojim iskazima potvrdili da je tužiteljica predmetne nekretnine kupila od S. M., te da je od kupovine istih, nekretnine koristila ona ili njeni srodnici bez ometanja trećih lica, kao i uvidom na licu mjesta, uvidom u ugovor od 18. maja 1991. godine, dokaz o uplati takse na zahtjev za cijepanje parcele. Također se navodi da je tužiteljica dokazala da je predmetne nekretnine kupila od S. M., da je isplatila kupoprodajnu cijenu za iste, da je podnijela zahtjev za cijepanje spornih nekretnina, te da nije izvršen upis navedenih nekretnina niti cijepanje istih zbog ratnih dejstava i da je tužiteljica, kao i njeni srodnici kupljene nekretnine koristila neometano duže od 20 godina, kao savjestan posjednik istih.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-138/15.

5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatan i porodičan život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/15 (S. R. i D. R.) | Sudska praksa | Aktio