Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1557/16 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo i A. S.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1557/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1557/16, rješavajući apelacije „Energopetrol“ d.d. Sarajevo i Asifa Smajlovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Energopetrol“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 184323 13 Rev od 29.

decembra 2015. godine;

Asif Smajlović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 184323 13 Rev od 29. decembra 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1557/16 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 184323 13 Rev od 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom pored ostalog, apelant je obavezan da tužitelju A.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata za utuženi period u skladu sa odredbama čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU), pri tome izražavajući pravni stav da se na zaključeni ugovor o radu između tužitelja i apelanta, primjenjuju odredbe GKU, kao povoljnije pravo za zaposlenika (član 3. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine), neovisno od promjene vlasničke strukture apelanta i zaključenja novog ugovora o radu između tužitelja i apelanta zasnovanog na odredbama internog Kolektivnog ugovora za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo. Nadalje, utvrđeno je da je pravilan stav prvostepenog i drugostepenog suda da se odredba člana 103. Zakona o radu ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa nije bilo uslova da predmetni sudovi odbace tužbu kao neblagovremenu. Također, utvrđeno je da je u vrijeme zaključenja Ugovora o radu sa tužiteljem (iz 2001. godine) apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU. Zatim, utvrđeno je da je nakon promjene vlasničke strukture (16. marta 2007. godine) ugovor o radu tužitelja prenesen na apelanta pa takav ugovor o radu obavezuju apelanta sve do njegove izmjene, ili prestanka. Naime, utvrđeno je da je to zato što promjena vlasničke strukture poslodavca, sama po sebi, ne sprječava prenos dotadašnjeg ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU koji je do tada obavezivao poslodavca (zaključak sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 12. marta 2015. godine). Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-1697/16 Asif Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 184323 13 Rev od 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, revizija tuženog „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je djelimično uvažena i presude prvostepenog i drugostepenog suda djelimično preinačene u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period, tako što je tuženi obavezan isplatiti apelantu novčani iznos niži od iznosa dosuđenog presudama prvostepenog i drugostepenog suda. U toku postupka je utvrđeno da kako je tuženi nakon privatizacije i donošenja internih Kolektivnih ugovora za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo (2008., 2009. i 2010. godine) sa apelantom zaključio novi ugovor o radu u skladu sa Kolektivnim ugovorom za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo, to je isti obavezujući za apelanta, pa se odredbe u pogledu visine plate i ostalih naknada primjenjuju prema ovom Kolektivnom ugovoru, odnosno prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego što bi apelantu pripadalo po relevantnim odredbama OKU. Budući da je apelantu isplaćivana plata po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi joj pripadala po odredbama OKU (nalaz vještaka), to je sud zaključio da je razliku plata apelantu trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1557/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelant Asif Smajlović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1557/16 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo i A… | Sudska praksa | Aktio