Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2176/13 (Kristal d.o.o. - Živinice)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Banka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2176/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2176/13, rješavajući apelaciju Kristala d.o.o. - Živinice na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kristala d.o.o. - Živinice, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 038035 12 Rev od 12. februara 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 038035 12 Pž od 12. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 038035 99 Ps od 9. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kristal d.o.o. - Živinice (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 038035 12 Rev od 12. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 038035 12 Pž od 12. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 038035 99 Ps od 9. marta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od NLB Tuzlanska banka - Tuzla (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 4. februara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. oktobra 2016. godine, Kantonalni sud 15. februara 2016. godine, Općinski sud također 15. februara 2016. godine, dok je tužiteljica odgovor na apelaciju dostavila 11. februara 2016.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Iz stanja spisa slijedi da je Kantonalni sud ranije donio Presudu broj Ps-127/99 od 11. aprila 2000. godine, koju je Vrhovni sud svojim Rješenjem Pž-125/00 od 23. aprila 2001. godine po žalbi tuženog ukinuo i vratio predmet na ponovno suđenje Kantonalnom sudu, zatim je po Zakonu o redovnim sudovima, koji je stupio na pravnu snagu u toku trajanja ovog spora, spis dostavljen Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom, koji je 11. decembra 2008. godine donio prvostepenu presudu (Ps 1624/04). Protiv te presude tuženi je izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud svojim rješenjem od 13. septembra 2010. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u dijelu odluke koji se odnosi na predmetnu finansijsku garanciju.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 038035 99 Ps od 9. marta 2012. godine apelant je obavezan da tužiteljici isplati po osnovu Ugovora o finansijskoj garanciji broj 31-01-391/98 od 26. maja 1998. godine iznos od 83.817,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude.
7. Prema činjeničnim utvrđenjima suda apelant se 4. aprila 1998. godine obratio tužiteljici sa zahtjevom za izdavanje bankarske garancije kao osiguranja plaćanja po Aneksu 2. ugovora o prodaji robe na kredit koji je kao kupac zaključio sa prodavcem ABC Trgovinom Ljubljana, a u kojem je bilo regulirano da će tuženi ugovoreni iznos (400.000 DEM) na ime naknade prodavcu za obavljene poslove iz člana 3.a Aneksa 2. na osnovni ugovor isplatiti u roku od 24 mjeseca u jednakim kvartalnim obrocima prema priloženom amortizacijskom planu otplate broj 400/24, a ne prema ispostavljenim računima prodavca i dokazima o izvršenju njegovih obaveza.
8. Nadalje, 26. maja 1998. godine tužiteljica je svojom Odlukom broj 32-01-391/98 udovoljila apelantovom zahtjevu, te u korist ABC Trgovina Ljubljana izdala finansijsku garanciju u iznosu od 80.000,00 KM, pa su nakon toga istog dana tužiteljica i apelant zaključili ugovor o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije broj 31-01-391/98. Prema članu 2. stav 2. tog ugovora, regulirano je da u slučaju da korisnik garancije zatraži naplatu po izdatoj garanciji saglasno njezinim uvjetima, tražitelj garancije (apelant) je dužan pravovremeno osigurati potrebna sredstva za plaćanje, kao i nastale troškove i kamate prema dostavljenom obračunu. Apelant je bio upoznat sa tekstom finansijske garancije koja je sadržavala klauzulu „neopoziva na prvi poziv naplativa garancija“ jer mu je 3. aprila 1998. godine tužiteljica dostavila nacrt teksta garancije na koji apelant nije stavio primjedbe, što upućuje da se apelant saglasio s navedenim sadržajem. Apelant kao kupac nije izvršio svoje obaveze prema uvjetima iz kupoprodajnog ugovora, zaključenog sa ABC Trgovine Ljubljana, pa je po tom osnovu, a na poziv korisnika garancije, tužiteljica izdala naloge za izvršenje doznaka u inostranstvo. Dakle, tužiteljica je izvršenim uplatama ABC Trgovini Ljubljana platila ukupan iznos od 83.817,20 DEM.
9. Po mišljenju Općinskog suda, iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se radi o bankarskoj garanciji koja sadrži klauzulu na prvi poziv, a utvrđeno je da je s tim upoznat i apelant. Dakle, radi se o bankarskoj garanciji koja sadrži klauzulu ,,na prvi poziv“, a u smislu odredbe člana 1087. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94), te da je tužiteljica, što je nesporno, izvršila sve isplate po ovoj finansijskoj garanciji na poziv ABC Trgovine Ljubljana. Kako dalje slijedi iz obrazloženja, sām Općinski sud se uvjerio uvidom u nalog za izvršenje doznake u inostranstvu, zbog čega je i udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice po osnovu finansijske garancije broj 31-01-391/98 od 26. maja 1998. godine na iznos od 83.817.20 KM na ime glavnog duga, kao i troškova za izdavanje finansijske garancije. Osim navedenog, sud je udovoljio tužiteljici i u dijelu zahtjeva za zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga na osnovu čl. 277. i 324. pomenutog Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i člana Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 18/96, 27/98, 51/01 i 56/04).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 038035 12 Pž od 12. jula 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Kantonalni sud je utvrdio da se pravilnost i potpunost činjeničnog stanja predmeta od strane prvostepenog suda ne može dovesti u pitanje apelantovom podnesenom žalbom. Sud nalazi da se odluka prvostepenog suda o apelantovoj obavezi da tužiteljici isplati potraživani iznos od 83,817,20 KM sa kamatom na pojedinačno označene iznose i od datuma pobliže naznačenih u tužbenom zahtjevu zasniva na pravilnoj primjeni odredbe člana 1087. st. 1. i 2. u vezi sa članom 749. st. 1. i 2. člana 277. ZOO-a. Također, Kantonalni sud je utvrdio da se bespredmetnim ukazuje apelantovo žalbeno pozivanje na njegove dopise upućene tužiteljici, budući da te dopise tuženi nije predložio kao dokaz na pripremnom ročištu od 14. marta 2011. godine, zbog čega ih prvostepeni sud nije mogao cijeniti.
12. Kako iz sadržine ugovora o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije, zaključenog između tužiteljice i apelanta, kao i sadržine predmetne garancije, slijedi da je ona izdata do maksimalnog iznosa od 80.000,00 DEM, uvećanog za eventualne troškove ugovorene kamate, a u cilju osiguranja ispunjenja apelantove obaveze prema ABC Trgovine Ljubljana, to se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je izvršenje obaveze prodavca kao korisnika garancije bio uvjet za plaćanje svakog iznosa do maksimalnog iznosa od 80.000,00 DEM na prvi pismeni poziv korisnika garancije. Kantonalni sud smatra da se pravilnost i potpunost činjeničnog stanja predmeta od strane prvostepenog suda ne može dovesti u pitanje ni apelantovim žalbenim navodima da je tužiteljica kao dokaz priložila samo kopiju predmetne garancije, pa time ni apelantovim žalbenim navodima da mu nije jasno kojeg je naslova finansijska garancija protestirana. Ovo iz razloga što se prema članu 335. stav 1. ZPP-a isprave mogu podnositi i u prepisu i u fotokopiji.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 038035 12 Rev od 12. februara 2013. godine apelantova revizija je odbijena.
14. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su, po mišljenju Vrhovnog suda, donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su obavezali apelanta da tužiteljici na ime duga po osnovu ugovora o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije plati ukupan iznos od 83.817,20 KM.
15. Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je u smislu člana 1. Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije za tuženog mogla nastupiti obaveza preme tužiteljici pod uvjetom da je korisnik garancije izvršio svoje obaveze prema članu 1. Aneksa broj 2. ugovora o prodaji robe na kredit, da je zbog neispunjenja tih obaveza apelant obavijestio tužiteljicu i poslao joj dopise da ne vrši isplatu po osnovu predmetne garancije, pa da je tužiteljica prekoračila svoja ovlaštenja kada je suprotno čl. 148. stav 1. i 751. ZOO-a prema korisniku finansijske garancije ispunila obavezu. Nadalje, apelant je isticao da u predmetnom ugovoru, zaključenom između parničnih stranaka, nije naveden sadržaj „neopoziva, na prvi poziv naplativa garancija“. Apelant ponavlja i žalbeni prigovor da tužiteljica u toku postupka nije sudu predočila „urnek“ garancije na kojoj u zaglavlju stoji „original garancija“ već „urnek“ na kojem stoji „kopija garancije“.
16. Kako navodi Vrhovni sud, prema odredbi člana 1083. stav 1. ZOO-a, bankarskom garancijom se banka obavezuje prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji, a prema stavu 2. te zakonske norme garancija mora biti izdata u pismenoj formi. Odredbom člana 1087. stav 1. ZOO-a propisano je da ako bankarska garancija sadrži klauzulu ,,bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može prema korisniku isticati prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi. Stavom 2. istog člana regulirano je da je nalogodavac dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava.
17. Po ocjeni Vrhovnog suda, polazeći od utvrđenja da je tužiteljica preuzela obavezu isplate po izdatoj garanciji i neopozivo se obavezala da će na prvi poziv korisnika garancije izvršiti plaćanje svakog iznosa do maksimalnog (80.000,00 KM), da je prije izdavanja garancije tuženom dostavila na izjašnjenje tekst nacrta garancije, Kantonalni sud je izveo valjan pravilan zaključak da tužiteljica nije prekoračila data ovlaštenja apelanta, pa i pod uvjetom da je tuženi dopisom obavijestio tužiteljicu da ne vrši plaćanje. Ovo iz razloga jer bankarska garancija, kakvu je tužiteljica po apelantovom zahtjevu izdala korisniku garancije, predstavlja instrument osiguranja od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja obaveza iz osnovnog ugovora, pa za njihovo ostvarenje nije potrebno ispitivati prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku iz osnovnog posla jer su takve garancijske obaveze samostalne u odnosu na osnovni ugovor.
18. Naime, prigovor o neispunjenju obaveze prodavca (ABC Trgovina Ljubljana iz osnovnog ugovora prema tražitelju garancije - apelantu) nije takav prigovor pozivom na koji bi izdavalac garancije na prvi poziv mogao otkloniti svoju obavezu isplate korisniku po osnovu takve garancije. Vrhovni sud je na osnovu takvog stanja stvari prihvatio obrazloženje drugostepenog suda u kojem je iznio sve potrebne razloge za svoju odluku i odgovorio na odlučne žalbene navode revidenta (član 231. ZPP-a), pa je neosnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija ukazuje, a u pobijanoj odluci je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo (član 1087. stav 1. ZOO-a) prihvatanjem tužbenog zahtjeva.
19. Kako je Vrhovni sud zaključio, kod utvrđenih činjenica da je banka kao izdavalac garancije platila sve iznose koje je korisnik garancije zahtijevao, i to ,,na prvi poziv“, a apelant u smislu člana
2. Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije nije blagovremeno osigurao potrebna sredstva za plaćanje, tj. tužiteljici nije platio ni dio duga po osnovu iskupljene garancije, pa su nižestepeni sudovi primjenom člana 1087. stav 2. ZOO-a pravilno obavezali apelanta da tužiteljici (banci) plati svaki iznos koji je banka platila korisniku garancije. Ostali revizioni prigovori upućuju na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP-a). Na osnovu svega izloženog, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP, apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelant navodi da je tužiteljica pored uvjeta koji su navedeni u Aneksu broj 2. Predugovora -ugovora o prodaji robe na kredit broj 24 za 1998. godine i uvjeta navedenih u članu 1. Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije broj 31-01-391/98 od 26. maja 1998. godine odstupila od zahtjeva-naloga apelanta, da za takvo odstupanje nikada nije dobila apelantovu saglasnost niti ga je obavijestila, što je u skladu sa članom 752. ZOO-a čini odgovornom i predstavlja odnos između davaoca i korisnika garancije iz kojeg je isključen raniji tražitelj - apelant, a na šta ju je apelant upozorio Dopisom broj 74/99 od 15. aprila 1999. godine.
22. Apelant navodi da je Dopisom broj 66/99 od 30. marta 1999. godine i Dopisom broj 69/99 od 8. aprila 1999. godine upozorio tužiteljicu da ne vrši plaćanje prema korisniku, ali je tužiteljica svojim dopisima ignorirala apelantove dopise. U toku donošenja pobijanih presuda, postupajući sudovi u FBiH su zaključili da apelantovi dopisi ne mogu biti uzeti u obzir prilikom izricanja pobijanih presuda zato što ih apelantov zastupnik nije predložio, a apelant nije ponudio niti jedan dokaz o tome da ih je tužiteljici dostavio. Na ovakve grube povrede materijalnog prava apelant je kao dokaze u toku postupka sudovima ponudio dopise tužiteljice upućene apelantu 7. i 12. aprila 1999. godine u kojima tužiteljica navodi apelantove dopise od 30. marta 1999. godine i 8. aprila 1999. godine i koje su kao dokaze u toku postupka predložile obje strane u sporu, a za koje Vrhovni na strani 3. u stavu 1. navodi: „niti je drugim relevantnim činjenicama dokazao da je dopise tužitelj primio”.
23. Dakle, očita pristrasnost postupajućih sudova ogleda u činjenici da su prilikom donošenja pobijanih presuda grubo povrijedili stav 2. člana 8. ZPP-a, čime su svoje pobijane presude učinili pravno i neodrživim. Dakle, ove nepobitne dokaze koje su apelant i njegov zastupnik predložili u toku postupka, koje u pobijanoj presudi prvostepeni sud navodi i ističe da se nalaze u spisu predmeta, sudovi su prilikom izricanja pobijanih presuda smatrali irelevantnim. Dakle, na osnovu svega naprijed navedenog, a isticanog tokom postupka, sudovi u FBiH su prilikom donošenja pobijanih presuda apelantu povrijedili materijalno pravo i time ustavna prava na pravično suđenje i imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud smatra da apelantovi navodi ne predstavljaju argumente koji bi mogli opravdati povredu prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već ukazuju isključivo na nezadovoljstvo ishodom konkretnog postupka.
25. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj presudi jer smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Vrhovni sud navodi da, suprotno apelantovom stavu, nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, niti je u revizionoj odluci primjena prava bila proizvoljna.
27. Tužiteljica navodi da su pobijane presude zakonite i da njima nisu povrijeđena apelantova prava, kako on to ističe u apelaciji. Naime, apelant u apelaciji ukazuje na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pri tome zanemarujući da je tokom postupaka dokazano: a) da su parnične stranke zaključile Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije broj 31-01-391/98 od 26. maja 1998. godine, b) da je zaključenju ugovora prethodilo upoznavanje tuženog sa nacrtom teksta garancije, c) da je tužiteljica istog dana 26. maja 1998. godine izdala Garanciju broj 391/98 za plaćanje na prvi poziv svakog iznosa do 80.000,00 DEM korisniku garancije ABC Trgovina d.d. Ljubljana, d) da je tužiteljica korisniku garancije isplatila ukupan garantirani iznos, pri čemu je imala trošak od 3.817,20 KM, e) i da tuženi nije osigurao sredstva za plaćanje po pozivima korisnika garancije i f) tuženi nije platio tužiteljici isplaćenu garantiranu sumu sa troškovima plaćanja.
28. Dakle, s obzirom na sadržaj garancije tužiteljica je bila u obavezi da na prvi pismeni poziv korisnika garancije plati svaki iznos do maksimalnog iznosa od 80.000,00 DEM, pa je apelant bio u obavezi da osigura tužiteljici sredstva za plaćanje po svakom pismenom pozivu. Kako apelant nije osigurao sredstva za plaćanje, to je tužiteljica plaćanja vršila vlastitim sredstvima. Iznos koji je po osnovu garancije korisnik primio, a koji mu po apelantovim opravdanim prigovorima ne pripada, tuženi je mogao zahtijevati od korisnika garancije, a nije mogao zahtijevati od tužiteljice da ne plati po garanciji. Naime, neplaćanjem garancije po prvom pismenom pozivu banka bi stupila u docnju i obavezu prema korisniku garancije.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) („Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sljedbenicima Član 148.
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora.
[....] Izvršenje naloga kako glasi Član 751.
(1) Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi.
Odstupanje od naloga i uputstava Član 752.
(1) Od dobijenog naloga i uputstava nalogoprimac može odstupiti samo sa saglasnošću nalogodavca, a kada mu zbog kratkoće vremena ili iz kog drugog uzroka nije moguće tražiti saglasnost nalogodavca, on može odstupiti od naloga i uputstava samo ako je, po procjeni svih okolnosti, mogao osnovano smatrati da to zahtijevaju interesi nalogodavca.
(2) Ako nalogodavac prekorači granice naloga ili odstupi od dobijenih uputstava van slučaja predviđenog u prethodnom stavu, neće se smatrati za nalogoprimca, već za poslovođu bez naloga, izuzev ako nalogodavac naknadno odobri ono što je uradio.
Garancija „bez prigovora“ Član 1087. st. 1 i 2.
(1) Ako bankarska garancija sadrži klauzulu „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi.
(2) Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava. (....)
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 038035 12 Rev od 12. februara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 28. marta 2013. godine, a apelacija podnesena 20. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužiteljica tražila isplatu duga od apelanta, a na osnovu bankarske garancije. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
37. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i propusta suda u dokaznom postupku. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ustavni sud smatra da polazeći od utvrđenja da je tužiteljica preuzela obavezu isplate po izdatoj garanciji i neopozivo se obavezala da će na prvi poziv korisnika garancije izvršiti plaćanje svakog iznosa do maksimalnog (80.000,00 KM), da je prije izdavanja garancije apelantu dostavila na izjašnjenje tekst nacrta garancije, redovni sudovi nisu izveli proizvoljan pravilan zaključak da tužiteljica nije prekoračila data ovlaštenja od strane apelanta, pa i pod uvjetom da je tuženi dopisom obavijestio tužiteljicu da ne vrši plaćanje. Ovo iz razloga jer bankarska garancija kakvu je tužiteljica po apelantovom zahtjevu izdala korisniku garancije predstavlja instrument osiguranja od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja obaveza iz osnovnog ugovora, pa za njihovo ostvarenje nije potrebno ispitivati prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku iz osnovnog posla, jer su takve garancijske obaveze samostalne u odnosu na osnovni ugovor.
40. Ustavni sud, nadalje, zapaža iz obrazloženja osporenih odluka da je banka kao izdavalac garancije platila sve iznose koje je korisnik garancije zahtijevao, i to ,,na prvi poziv“, a apelant u smislu člana 2. Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije nije blagovremeno osigurao potrebna sredstva za plaćanje, tj. tužiteljici nije platio ni dio duga po osnovu iskupljene garancije. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi primjenom člana 1087. stav 2. ZOO-a nisu proizvoljno (arbitrarno) obavezali apelanta da tužiteljici (banci) plati svaki iznos koji je banka platila korisniku garancije.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je on isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i provođenju dokaznog postupka, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman