Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1163/16 (R. A.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Dokazni postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1163/16

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1163/16, rješavajući apelaciju Rijada Arifovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rijada Arifovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 025321 16 Kv od 11. marta 2016. godine i 09 0 K 025321 16 Kpp 4 od 5. marta 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rijada Arifovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 025321 16 Kv od 11. marta 2016. godine i 09 0 K 025321 16 Kpp 4 od 5. marta 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rijad Arifović (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat sa Ilidže, podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 025321 16 Kv od 11. marta 2016. godine i broj 09 0 K 025321 16 Kpp 4 od 5. marta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 29. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je 4. marta 2016. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu iz pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), krivično djelo pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i člana 55. KZ FBiH i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 55. KZ FBiH. Kako je u prijedlogu istaknuto, apelant se sumnjiči da je navedena krivična djela počinio na način što je u periodu od januara 2002. godine do juna 2013. godine obnašajući funkciju šefa računovodstva Farmaceutskog fakulteta Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fakultet), zloupotrijebio svoje službene ovlasti s ciljem pribavljanja imovinske koristi za sebe i Agenciju za računovodstvo i knjigovodstvo „SUMIKO“ (u daljnjem tekstu: Agencija) čiji je vlasnik apelant. Naime, apelant se sumnjiči da je raspolagao novčanim sredstvima sa transakcijskog računa fakulteta otvorenog kod Raiffeisen banke, na način što je bez znanja Uprave Fakulteta raspolagao novčanim sredstvima sa transakcijskog računa Fakulteta, te na ime poreznih obaveza Fakulteta, propisanih relevantnim odredbama poreznog zakonodavstva Federacije BiH, obračunao i manje uplatio Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnom poreznom uredu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), na ime poreznih obaveza iznos od 4.591.988,38 KM (bez obračunate kamate), na koji način je pričinio štetu Fakultetu, Budžetu Kantona Sarajevo i Budžetu FBiH. Osim toga apelant je zloupotrijebio svoj službeni položaj na način što je svojeručno popunjavao naloge za gotovinsku isplatu, iste potpisivao i ovjeravao, krivotvoreći potpise nalogodavca, a podignuti novac nije unio u blagajnu Fakulteta, niti je isti pravdao, nego je isti zadržao za sebe, na koji način je za sebe pribavio imovinsku korist u iznosu od 515.761,00 KM, a Fakultetu pričinio štetu.

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 025321 16 Kpp 4 od 5. marta 2016. godine, donesenim u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta, apelantu je određen pritvor iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP FBiH, koji po tom rješenju može trajati jedan mjesec, do 3. aprila 2016. godine.

7. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo određene dokaze u prilog svojim navodima o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret (koji su detaljno pobrojani na str. 5. i 6. predmetnog rješenja) i da je povodom tog prijedloga 4. marta 2016. godine održano ročište pred sudijom za prethodni postupak radi izjašnjavanja osumnjičenog apelanta o pritvoru u prisustvu njegove braniteljice i tužiteljice. Istaknuto je da je na tom ročištu Tužilaštvo u cijelosti ostalo pri podnesenom prijedlogu, dok je odbrana apelanta prigovorila da ne postoje opći uslovi u pogledu osnovane sumnje, kao i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantu propisani odredbom člana 146. stav 1. tač. b) c) i d) ZKP FBiH. Odbrana apelanta je, također, prigovorila da joj nije dostavljen nijedan dokaz koji je naveden u prijedlogu Tužilaštva, zbog čega smatra da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, budući da se mjera pritvora primjenjuje izuzetno, kada se drugom mjerom ne može postići svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, prije svega, razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret kao općeg uvjeta za određivanje pritvora i ocijenio je da je taj uvjet u konkretnom slučaju ispunjen. U tom kontekstu je istaknuto da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru Porezne uprave broj 13-9-02-15-10-1127/13 od 30. avgusta 2013. godine proizlazi da porezni obveznik Fakultet, odnosno apelant kao ovlaštena osoba koja je obnašala funkciju šefa računovodstva na ovoj instituciji, u periodu od 1. januara 2002. godine do 1. juna 2013. godine nije obračunao, odnosno nije uplatio, tj. da je manje uplatio davanja javnih prihoda propisanih poreznim zakonodavstvom FBiH, zbog čega je doneseno rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate Porezne uprave od 10. decembra 2013. godine, na temelju kojeg rješenja je Porezna uprava u zemljišnim knjigama upisala pravo hipoteke na zgradi Fakulteta.

9. Osnovana sumnja u krivičnopravne radnje apelanta također proizlazi „iz dostavljenih dokaza kantonalnog tužilaštva uz prijedlog za određivanje pritvora“ (koji su detaljno precizirani na str. 5. i 6. obrazloženja rješenja) kao i iskaza svjedoka datih u tužilaštvu čiji je sadržaj interpretiran u obrazloženju rješenja među kojima i iskaza saslušanih svjedokinja, dekanesa Fakulteta u spornom periodu A. Č., E. K. B. i D. Z., nalaza i mišljenja vještaka grafologa od 18. decembra 2015. godine, koji je proveo vještačenje na okolnost potpisa i rukopisa naloga za gotovinsku isplatu novčanih sredstava sa računa Fakulteta, iskaza svjedoka uposlenika Raiffeisen banke, E. A., S. M., N. DŽ., A. D., A. K., i L. H., kod koje je Fakultet imao otvoren transakcijski račun, iz akta Općine Novo Sarajevo, Službe za oblast privrede i finasija broj 03-21-343715 od 4. novembra 2015. godine iz kojeg slijedi da agencija, apelantovo vlasništvo, također ima otvoren transakcijski račun kod iste banke, i iz izvještaja Centralne banke BiH od 4. novembra 2015. godine.

10. Shodno navedenom po mišljenju sudije za prethodni postupak postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, na temelju čega je zaključio da su ispunjeni opći uslovi za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. ZKP FBiH.

11. Kantonalni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za određivanje pritvora iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP FBiH. Vezano za postojanje pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačke b), Kantonalni sud je naveo da smatra da postoji opravdana bojazan da će apelant boravkom na slobodi utjecati na svjedoke i time ometati tok krivičnog postupka, s obzirom da je u prijedlogu za određivanje pritvora navedeno da je u nastavku istrage potrebno u Tužilaštvu saslušati veći broj svjedoka, uposlenika Fakulteta, pribaviti podatke relevantnih institucija o vrijednosti apelantove imovine, izvršiti dodatno vještačenje koje će izvršiti vještak finansijske i kriminalističke struke, na okolnost materijalnih dokaza koji do sada nisu bili obuhvaćeni vještačenjem, te s obzirom na činjenicu da je prilikom pretresa apelantovog stana pronađen dio finansijske dokumentacije koja može poslužiti kao dokaz i koja se može dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči. Dakle, s obzirom da je u daljnjem toku istrage neophodno saslušati uposlenike Fakulteta, između ostalih N. B. koja obavlja blagajničke poslove na Fakultetu i koja je dugogodišnji i najneposredniji apelantov saradnik, te S. K. i druge svjedoke, iako je tokom istrage Tužilaštvo saslušalo više svjedoka, činjenica da su ti svjedoci bili apelantove radne kolege i njegovi bliski saradici ukazuje na okolnost da će apelant boravkom na slobodi utjecati na iskaze svjedoka. Taj sud također ukazuje, da se na saslušanje svjedoka u istrazi, može utjecati tokom cijelog krivičnog postupka, pa stoga cijeni da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke koje dugo poznaje i s kojima je dugo vremena u poslovno-prijateljskom odnosu, zbog čega postoji ozbiljan rizik da će doći do zabranjenog utjecaja na te svjedoke. Osim toga Kantonalni sud, također, nalazi da postoji opravdana bojazan da će apelant boravkom na slobodi uništiti, sakriti dokaze, tragove bitne za predmetni postupak, na što posebno ukazuje činjenica da je dio finansijske dokumentacije pronađen prilikom pretresa apelantovog stana i poslovnog prostora koje je u njegovom vlasništvu, pa radi osiguranja nesmetanog provođenja istražnog postupka cijeni da je neophodno određivanje pritvora apelantu iz pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH.

12. Vezano za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, po ocjeni Kantonalnog suda postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponovo počiniti krivično djelo. Istaknuto je da se za krivična djela koja su apelantu stavljena na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, iz čega proizlazi da je ispunjen formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne zatvora. Nadalje je navedeno da je apelant presudom Općinskog suda u Sarajevu od 1. decembra 2014. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog Fakulteta, vraćen na radno mjesto na kojem je bio raspoređen prije suspenzije, dakle na poslove šefa računovodstva, pa bi s obzirom na te okolnosti mogao ponoviti krivično djelo.

13. Osim toga, po ocjeni sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda u odnosu na apelanta je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP BiH jer se apelant u okolnostima konkretnog slučaja tereti za izvršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o izvršenju posebno teških krivičnih djela, s obzirom na način njihovog izvršenja i posljedice istih, u smislu dovođenja Fakulteta u tešku finasijsku situaciju, jer je Porezna uprava pokrenula postupak prinudne naplate neizmirenih poreznih obaveza Fakulteta na nekretninama Fakulteta pobliže označenih kao u obrazloženju presude, zabilježbom u zemljišnim knjigama. Stoga, po ocjeni suda navedene okolnosti nisu uobičajene pri činjenju ove vrste krivičnih djela, i imaju karakter vanrednih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, zbog čega postoji osnovana sumnja da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda. Imajući u vidu navedeno, sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je ocijenio osnovanim prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP FBiH. Sudija za prethodni postupak je odbio prijedlog odbrane apelanta za izricanje blažih mjera zabrane, ocijenivši da se istim u navedenim okolnostima konkretnog slučaja ne bi mogla postići svrha, pri tome cijeneći da apelantu pritvor nije određen zbog opasnosti od bjekstva, već iz drugih zakonskih osnova za određivanje pritvora.

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 025321 16 Kv od 11. marta 2016. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja sudije za prethodni postupak tog suda od 5. marta 2016. godine.

15. Kantonalni sud je naveo da iz žalbe proizlazi da odbrana apelanta osporava razloge iz osporenog rješenja, kojima taj sud obrazlaže postojanje općeg razloga za određivanje pritvora njenom branjeniku, zatim da osporava i postojanje posebnih zakonskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b), c) i d) ZKP FBiH kao i da je prigovoreno „da odbrani nisu dostavljeni dokazi od strane tužilaštva u prilog postojanja osnovane sumnje da je [apelant] počinio inkriminisana djela koja su mu stavljena na teret“. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore braniteljice osumnjičenog apelanta u pogledu nepostojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prema apelantu, ukazujući da je prvostepeni sud u osporenom rješenju na str. 5 do 10, veoma detaljno naveo kako objektivne tako i subjektivne dokaze i njima utvrđene činjenice i okolnosti, koje je kao takve prihvatio i žalbeni sud zaključivši da iz njih proizlazi da je ispunjen i temeljni uvjet za određivanje pritvora prema osumnjičenom apelantu.

16. Međutim, Kantonalni sud je, razmatrajući postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, prvenstveno ocijenio osnovanim prigovor odbrane apelanta u pogledu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP FBiH, jer kako je navela odbrana apelant već tri godine nije zaposlenik Fakulteta, pa smatra da nije ispunjen poseban pritvorski razlog iz tačke c) citiranog člana, odnosno da ne postoje okolnosti da bi apelant mogao ponoviti krivična djela jer za navedeni period nije imao pristup Fakultetu ni dokumentaciji istog. Također, Kantonalni sud smatra osnovanim prigovor odbrane apelanta u pogledu nepostojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) navedenog zakona „da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda“, smatrajući ovu okolnost navedenu od strane prvostepenog suda paušalnom i apstraktnom.

17. Suprotno tome, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantove odbrane o nepostojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. U tom kontekstu je navedeno da po mišljenu žalbenog suda obzirom na nespornu činjenicu, koju je i braniteljica osumnjičenog apelanta, istina kontradiktorno, istakla u svojoj žalbi, a što je navedeno i u prvostepenom rješenju, s obzirom da je „samo dio finansijske dokumentacije bitne i relevantne za ovaj krivični postupak koji se vodi protiv osumnjičenog, pronađen prilikom pretresa njegovog stana i agencije u njegovom vlasništvu, opravdava bojazan i strah da bi boravkom na slobodi mogao uništiti ili sakriti nedostajuće dokaze i tragove“, koji su važni za okončanje predmetnog krivičnog postupka. S obzirom na to Kantonalni sud je zaključio da postoji koluziona opasnost i razlog za određivanje pritvora prema osumnjičenom apelantu iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka

b) ZKP FBiH.

IV Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da u osporenim rješenjima nije navedeno temeljem kojeg osnova je apelantu određen pritvor te u tom kontekstu ukazuje na odredbu člana 148. stav 2. ZKP FBiH i navodi da osporena rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Navodi se da je nejasno kako „na bazi dokaza koje je tužilaštvo dostavilo sudu“ jedan zaposlenik, tj. apelant, pored vrlo složene administracije objektivno može izvršiti ove radnje te ističe „da odbrani osumjičenog nije dana mogućnost da izvrši uvid u iste dokaze kako bi iste mogla adekvatno i kritički komentarisati“, na koji način je dovedeno u pitanje pravo na odbranu. Smatra „da iz objektivnih razloga nije moguće na bazi dokaza koji se citiraju u prijedlogu za određivanje pritvora naći da ima dovoljno dokaza koji potvrđuju osnovanu sumnju na stani osumnjičenog“, te da brojni akti Porezne uprave ne mogu služiti kao dokaz u smislu utvrđivanja apelantove odgovornosti, a da „sud neosnovano bezrezervno poklanja vjeru iskazu svjedoka“ ne upuštajući se u kritičku analizu. Apelant, također, osporava postojanje posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačke b) ZKP FBiH. Bez obzira na navode Tužilaštva da je potrebno saslušati veći broj svjedoka, jer je dio finansijske dokumentacije Fakulteta pronađen u stanu i agenciji, apelantovo vlasništvo, jer ističe da je sam apelant Tužilaštvu istu dokumentaciju dobrovoljno predao, pa i sve da se radi o dokumentaciji bitnoj za predmetni krivični postupak, nesporno je da je imao tri godine da istu dokumentaciju uništi ili sakrije kako bi izbjegao svoju inkriminaciju. Smatra da se ne može apstraktno tvrditi da bi apelant mogao uništiti i sakriti nedostajuće dokaze i tragove tj. da nisu konkretizovane posebne okolnosti za utvrđivanje koluzione opasnosti.

b) Odgovori na apelaciju

19. Iz odgovora na apelaciju Kantonalnog suda proizlazi da taj sud u cijelosti ostaje pri obrazloženju svojih osporenih rješenja, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

20. Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju, također, ističe da apelantove navode kojim osporava izreku rješenja Kantonalnog suda od 11. marta 2016. godine smatra neosnovanim, pozivajući se na odredbu člana 148. stav 2. ZKP FBiH kojom je propisan sadržaj rješenja o pritvoru, odnosno kojom odredbom nije izričito propisano da izreka rješenja mora sadržavati i zakonski osnov za pritvor, odnosno jer je obrazloženjem osporenog rješenja jasno i precizno naveden osnov propisan članom 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Smatra da je osporenim rješenjima jasno i argumentirano navedeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora apelantu.

V Relevantni propisi

21. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 273. stav 1. i 3.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 272. stav 1. i 2.

Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njome raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je novac ili imovinska korist iz stava 1. ovog člana velike vrijednosti, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 383. stav 1. i 3.

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 389. stav 1. i 2.

Krivotvorenje službene isprave (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja neistinitu službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis upotrijebi u službi ili pri poslovanju kao da su istiniti, ili koja službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neupotrebljivom.

22. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 61.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 146. stav 1. tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Član 148. stav 2.

(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.

VI Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

24. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, Presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

b)Dopustivost u odnosu na ostala prava

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 025321 16 Kv od 11. marta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. U konkretnom slučaju, apelant je lice koje je lišeno slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora i pozvao se na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. c) i 3. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o određivanju mjere pritvora apelantu.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

32. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

a) U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

35. Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog zakona, odnosno u konkretnom slučaju ZKP FBiH kao nacionalnog zakona, koji mora biti usklađen sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Stoga, ZKP FBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP FBiH.

36. U kontekstu pozivanja apelanta na kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Konačno, shodno članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. U vezi s navodima apelantove odbrane da im je bio onemogućen uvid u dokaze predložene od Tužilaštva, u postupku određivanja pritvora apelantu, Ustavni sud zapaža da se ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu eksplicitno izjašnjavali na te navode. Međutim, Ustavni sud podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), primjećuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKP FBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca osumnjičenog. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodni postupak dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora određenog apelantu. Dakle, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud nalazi da su apelant i njegov branilac bili upoznati s dokazima predloženim od strane Tužilaštva, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, i sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu održao ročište na kojem su apelant i njegov branitelj bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

38. Ustavni sud također smatra neosnovanim apelantove navod, da je prvostepeni sud u izreci presude propustio da precizira na temelju kojeg zakonskog osnova je apelantu određen pritvor jer smatra da postupanje tog suda nije u suprotnosti sa odredbom člana 148. stav 2. ZPK FBiH, kojom je izričito propisano šta treba sadržavati rješenje o pritvoru, te je između ostalog navedeno da rješenje o pritvoru sadži i zakonski osnov za pritvor, ali kojom, suprotno apelacionim navodima, nije navedeno da taj osnov mora biti naveden u izreci rješenja (mutatis mutadis Ustavni sud, Odluka o dopustivoti i meritumu broj AP 738/16 od 16. marta 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba tačka 44).

39. U vezi s navodima apelanta da rješenje o određivanju pritvora ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu navedenim rješenjima stavljena na teret, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable susspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao da se nekada može raditi o naročitim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma, kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma „osnovane sumnje“, na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5. stav 1. Evropske konvencije, prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tač. 32-34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

40. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda, da standardi koje nameće član 5. stav 1. c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da sud u vrijeme trajanja istrage, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1. c) zahtijeva da postoji „osnovana“ a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).

41. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP FBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela, a u čemu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao, prvenstveno na Zapisnik o inspekcijskom nadzoru Porezne uprave broj 13-9-02-15-10-1127/13 od 30. avgusta 2013. godine, iz kojeg proizlazi da porezni obveznik, Fakultet, odnosno apelant kao ovlaštena osoba koja je obnašala funkciju šefa računovodstva u ovoj instituciji, u periodu od 1. januara 2002. godine do 1. juna 2013. godine nije obračunao, odnosno nije uplatio, tj. da je manje uplatio davanja javnih prihoda propisanih poreznim zakonodavstvom FBiH, izvještaja Centralne banke, nalaza i mišljenja vještaka grafologa od 18. decembra 2015. godine, koji je proveo vještačenje na okolnost potpisa i rukopisa naloga za gotovinsku isplatu novčanih sredstava sa transakcijskog računa Fakulteta, iskaza svjedokinja dekanesa Fakulteta u spornom periodu A. Č., E. K. B. i D. Z, i iskaza svjedoka uposlenika Raiffeisen banke, E. A., S. M., N. DŽ, A. D., A. K. i L. H., (koje je pri tome sud na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Nadalje, Ustavni sud ističe da je žalbeno vijeće Kantonalnog suda, odlučujući o apelantovoj žalbi u dijelu kojim apelant osporava razloge o odlučnim činjenicama u pogledu osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu osporenim rješenjima stavljena na teret, preispitao zaključke prvostepenog suda, utvrdivši da su isti neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je vijeće tog suda, ukazalo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu osporenim rješenjima stavljena na teret, jasno proizlazi iz dokaza navedenih na str. 5 do 10. pobijanog rješenja, koje je taj sud veoma detaljno naveo, a koje je ispitalo i žalbeno vijeće ovog suda i dalo obrazloženje zašto oni u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, evidentno je da je, u smislu garancija navedenog člana, rješenje o određivanju pritvora donio nadležni sud, nakon što je na osnovu predočene dokumentacije detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da je apelant na navedeni način počinio predmetna krivična djela. Nadalje, evidentno je da je, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, u konkretnom slučaju apelantu određen pritvor „radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti“, budući da su redovni sudovi utvrdili „da postoji osnovana sumnja“ da je izvršio konkretna krivična djela iz KZ FBiH.

b) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH

43. Ustavni sud zapaža da apelant prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji niti poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, i sam svjestan činjenice da je žalbeno vijeće tog suda usvojilo njegov prigovor o nepostojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP FBiH.

44. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud (što je potvrdilo i žalbeno vijeće tog suda) dao jasno i argumentirano obrazloženje postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, cijeneći da iz izvedenih dokaza proizlazi da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti ili sakriti nedostajuće dokaze koji su vezani za okončanje predmetnog krivičnog postupka, te da shodno tome postoji koluziona opasnost kao razlog za određivanje pritvora prema apelantu kao osumnjičenom. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao da je u nastavku istrage potrebno izvršiti dodatno vještačenje na okolnost materijalnih dokaza koji do sada nisu bili obuhvaćeni vještačenjem, jer je pretresom stana i poslovnog prostora, apelantovo vlasništvo, pronađen samo dio finansijske dokumentacije koja može poslužiti kao dokaz i koja se može dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, pa suprotno navodima apelanta Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja dali eksplicitne razloge, zašto je u ovoj fazi postupka neophodno određivanje pritvora apelantu prema navedenoj odredbi ZKP FBiH. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i razloge za odlučenje, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega navode apelanta da mu je pritvor proizvoljno određen iz pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH smatra neosnovanim.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima o određivanju pritvora apelantu, nije prekršeno pravo apelanta na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su sudovi utvrdili postojanje osnovane sumnje i kada su o svom zaključku da postoji osnovana sumnja dali odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada su odlučujući da li postoji poseban pritvorski razlog, dali dovoljno relevantna obrazloženja o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1163/16 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio