Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-715/13 (Vartes a.d. Previja-Ribnik)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-715/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 715/13, rješavajući apelaciju „Vartesa“ a.d. Previja – Ribnik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Vartesa“ a.d.
Previja-Ribnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 012469 10 Rev od 15. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Vartes“ a.d. Previja - Ribnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 012469 10 Rev od 15. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Varsi“ d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2016. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješavajući u pravnoj stvari tužioca protiv Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta u svojstvu drugotuženog, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 71 0Ps 012 469 07 Ps od 15. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca da mu apelant isplati iznos od 422.236,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate. Tokom postupka je utvrđeno sljedeće činjenično stanje: da je apelantov pravni prednik poslovao kao poslovna jedinica tužioca pod nazivom „Vartes“ Ključ, da je 17. marta 1992. godine zaključen ugovor o međusobnim odnosima povodom sprovedenih promjena između pravnog prednika tužioca „Iskra Varistor“ d.o.o. Ljubljana sa sjedištem u Ljubljani i apelantovog pravnog prednika „Vartes“ d.o.o. sa sjedištem u Ključu, da je apelantov pravni prednik na osnovu tog ugovora organizovan kao novo društvo sa ograničenom odgovornošću u društvenoj svojini i izdvojeno kao novo pravno lice sa stanjem prava i obaveza na 4. decembar 1991. godine, da je to pravno lice („Vartes“ d.o.o. Ključ) apelantov pravni prednik, da se tačkom 5 ugovora apelantov pravni prednik obavezao da će preuzeti otplaćivanje duga po osnovu kredita kod Banke Celje na osnovu kog su nabavljena sredstva za osnivanje apelanta kao pravnog subjekta i oprema za poslovanje, da je taj kredit kao dužnik preuzeo i otplatio tužilac uz saglasnost Banke Celje ugovorom od 3. januara 2001. godine, da se radilo o kreditu od 21. jula 1990. godine sa rokom otplate 15 godina, tako da prva rata dospijeva 1. januara 1994. godine (zbog trogodišnjeg moratorijuma) i otplaćuje u jednakim godišnjim ratama i da posljednja rata dospijeva 1. januara 2005. godine. Prema nalazu vještaka ekonomske struke od 5. januara 2009. godine, proizilazi da ukupan dug po kreditu od 21. jula 1990. godine iznosi ukupno 605.816,50 KM i da je prvotužena izvršila privatizaciju 30% državnog kapitala u apelantovom preduzeću. Apelant je osporio tužbeni zahtjev ističući prigovor nenadležnosti suda i prigovor zastarjelosti potraživanja.
6. Povodom neosnovanosti prigovora nenadležnosti suda Osnovni sud je naveo da se pitanja sukcesije na teritoriji BiH za pokretnu i nepokretnu imovinu rješavaju u upravnom postupku, a da je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju koje je nastalo iz obligacionopravnog odnosa iz 1992. godine, zbog čega sud ima nadležnost da o tom zahtjevu odluči. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan, prije svega zato što tužiočevo potraživanje datira iz 1992. godine, a tužba sudu je podnesena 27. decembra 2004. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu da su od 1992. do 1995. godine u BiH trajala ratna dejstva zbog čega je od tada pa do ukidanja ratnog stanja, 19. juna 1996. godine, došlo do prekida zastarjelosti. Međutim, od tada (19. juna 1996. godine) pa do podnošenja tužbe 27. decembra 2004. godine, po mišljenju Osnovnog suda, protekao je rok od tri godine koji je propisan u odredbi člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je tužilac mogao da zahtijeva isplatu ugovorne obaveze. Budući da je tužbu podnio po isteku roka propisanog u navedenoj odredbi, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
7. Odlučujući o žalbi tužioca, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Ps 012469 09 Pz od 16. marta 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da žalba nije osnovana, jer su ugovor od 17. marta 1992. godine zaključili pravni prednici tužioca i apelanta, pa takav ugovor ne može imati značaj ugovora o preuzimanju duga iz odredbe člana 446 ZOO. Okružni sud je dalje ocijenio da ugovor koji su zaključili pravni prednici tužioca i apelanta nije proizveo pravno dejstvo u odnosu na apelanta, jer u konkretnom slučaju nedostaje saglasnost povjerioca, dakle banke (Banka Celje) za preuzimanje duga. Okružni sud je, osim navedenog, istakao da je pogrešan stav prvostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo, ali da takva pogrešna primjena materijalnog prava nema uticaj na pravilnost odluke, ocjenjujući da apelant u konkretnoj parnici nije pasivno legitimisan.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 012469 10 Rev od 15. novembra 2012. godine djelimično usvojio reviziju tužioca, presudu Okružnog suda preinačio i tužiočevu žalbu u odnosu na apelanta usvojio tako što je preinačio presudu Osnovnog suda i apelanta obavezao da tužiocu isplati iznos od 422.236,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 27. decembra 2004. godine do isplate uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužioca prema prvotuženoj da mu naknadi štetu i prema apelantu da mu na ime duga isplati iznos od 422.236,00 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju presude sažeto izložio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te odlučenja prvostepenog i drugostepenog suda kojima je apelantov zahtjev odbijen na osnovu različitih materijalnih i procesnih odredbi (zastare potraživanja, odnosno nedostatka pasivne legitimacije), a potom ocijenio da je osnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo sadržinu odredbe člana 453 ZOO kojom je regulisano preuzimanje ispunjenja (ZOO - Glava VI - Promjena povjerioca ili dužnika, ustupanje potraživanja ugovorom – cesijom) prema kojoj preuzimanje ispunjenja predstavlja sporazum dužnika i trećeg lica kojim se treće lice obavezuje dužniku da će isplatiti njegov dug povjeriocu, pri čemu povjerilac (u konkretnom slučaju Banka Celje) na osnovu tog ugovora ne stiče nikakva prava prema trećem licu (konkretno, apelantov pravni prednik). Takav ugovor, kako je dalje navedeno, prema opštim pravilima ima pravno dejstvo samo između lica koja su ga zaključila, odnosno između dužnika i trećeg lica. Zato povjerilac, i pored tog ugovora, može i dalje tražiti ispunjenje obaveze jedino od svog dužnika koji je i dalje obavezan prema njemu. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, iz sadržine odredbe člana 5 ugovora, koji su pravni prednici tužioca i apelanta zaključili 17. marta 1992. godine, proizilazi da je apelantov pravni prednik, u svojstvu trećeg lica, preuzeo ispunjenje obaveze pravnog prednika tužioca kao dužnika-korisnika kredita u odnosu na banku kao povjerioca. Osim toga, nesporno je da su obaveze po dugoročnom kreditu Banke Celje dospjele u periodu od 1. januara 1994. godine do 1. januara 2005. godine u dvanaest jednakih godišnjih rata, da je banka pozvala tužiocaa kao dužnika da tu dospjelu obavezu izvrši i da je tužilac po tom osnovu do 1. januara 2005. godine banci (povjeriocu) isplatio dug u SIT valuti koji, prema preračunu vještaka u KM valutu na 5. januar 2009. godine, iznosi 605.816,50 KM. Polazeći od navedenog, Osnovni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo zbog proteka trogodišnjeg roka u kom se moglo zahtijevati ispunjenje obaveze, te da je pogrešan stav Okružnog suda prema kojem ugovor koji su zaključili pravni prednici tužioca i apelanta nema značaj ugovora o preuzimanju duga i da stoga u odnosu na apelanta nije proizveo pravno dejstvo. Nasuprot tome, Vrhovni sud smatra da je osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao sadržinu odredbe člana 453 ZOO kojom je propisano da se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između dužnika i trećeg lica kojim se treće lice obavezuje dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu. Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da preuzimanje ispunjenja predstavlja sporazum između dužnika i trećeg lica kojim se to treće lice obavezuje dužniku da će isplatiti njegov dug prema povjeriocu. Paralelno, povjerilac na temelju istog ugovora ne stiče nikakva prava prema tom trećem licu, već ugovor ima pravno dejstvo samo između lica koja su ga zaključila. Kod takvog stanja stvari, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant u svojstvu trećeg lica odgovara tužiocu kao dužniku za obaveze čije je ispunjenje preuzeo ugovorom od 17. marta 1992. godine, jer je tužilac u ovoj parnici na zahtjev banke (povjerioca) sam isplatio dug po osnovu dospjele obaveze čije je ispunjenje ugovorom preuzeo apelant. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, tužiočev zahtjev u odnosu na apelanta osnovan, a osnovan je i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu drugostepene presude. Imajući u vidu da je od apelanta tužbenim zahtjevom tražena isplata dijela duga u iznosu od 422.236,00 KM, apelant je na temelju odredbe člana 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezan na isplatu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Pojašnjavajući nadalje svoj zaključak, Vrhovni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju nastalom iz ugovora o prometu robe i usluga (član 374 ZOO), niti o povremenim potraživanjima iz odredbe člana 372 ZOO, već je riječ o ispunjenju ugovora koje, prema odredbi člana 371 ZOO, zastarijeva u opštem zastarnom roku od deset godina, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Imajući u vidu stanje rata i neposredne ratne opasnosti koje je trajalo do 19. juna 1996. godine, Vrhovni su je zaključio da od tog datuma pa do podnošenja tužbe 27. decembra 2004. godine nije protekao desetogodišnji rok, odnosno da predmetno potraživanje nije zastarjelo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava obrazlaže pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud propustio s dovoljnom pažnjom razmotriti konkretnu pravnu stvar zbog čega je izveo potpuno pogrešne pravne zaključke, prije svega u pogledu njegovog pravnog sljedništva, a stoga i ugovora zaključenog sa pravnim prednikom tužioca. S tim u vezi je istakao da je kao pravni subjekat registrovan tek 1993. godine i da kao takav nije mogao preuzeti obaveze iz ugovora koji datira iz marta 1992. godine. Smatra da je presuda zasnovana na dokazu koji je neprihvatljiv i u tom pravcu ukazuje na Ugovor o međusobnim odnosima od 17. marta 1992. godine, te pogrešan stav Vrhovnog suda izražen u pobijanoj presudi o postojanju ugovornog odnosa između pravnog prednika tužioca i apelantovog pravnog prednika. Smatra da su pogrešno primijenjene i procesne odredbe koje se odnose na teret dokazivanja i u tom pravcu ističe da tužilac nije izveo niti jedan dokaz na temelju kog bi sa sigurnošću bilo utvrđeno da je apelant pravni sljednik preduzeća koje je zaključilo ugovor u martu 1992. godine. Zbog navedenih propusta je, po apelantovom mišljenju, obrazloženje presude nerazumljivo i nejasno, zaključci protivrječni dokazima, što pokazuje da nisu navedeni jasni razlozi na kojima je zasnovana sudska odluka. Smatra da je u konkretnom slučaju pasivnu legitimaciju mogla imati samo prvotužena (Republika Srpska) i da je Vrhovni sud morao po službenoj dužnosti primijeniti odredbe Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, jer bi primjenom tih odredbi bila isključena njegova pasivna legitimacija.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, da su razlozi za donošenje presude navedeni u njenom obrazloženju i da ne stoje apelantovi navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
PREUZIMANJE ISPUNJENJA
Član 453.
(1)Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu.
(2)On odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.
[...]
12. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 012469 10 Rev od 15. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 15. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, ukazujući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
19. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak u kojem je apelant učestvovao pred redovnim sudovima odnosio na isplatu novčanog iznosa, dakle, na postupak građanskopravne prirode čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
20. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo izvođenjem pogrešnih pravnih zaključaka zbog činjeničnog stanja zasnovanog na neprihvatljivom dokazu – ugovoru iz 1992. godine, na osnovu kojeg je izveden pogrešan zaključak u pogledu postojanja ugovornog odnosa između pravnog prednika tužioca i apelantovog pravnog prednika, da je obrazloženje odluke nerazumljivo i nejasno i da su trebale biti primijenjene odredbe koje regulišu privatizaciju državnog kapitala, a ne odredbe ZOO.
21. U vezi sa navodima apelacije da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da uopšteno nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja apelant ukazuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
23. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u postupku pred redovnim sudovima nije bilo sporno da su ugovor iz marta 1992. godine zaključili pravni prednik tužioca i apelantov pravni prednik i da se radi o obligacionopravnom odnosu iz kog proizilaze određena prava i obaveze. Međutim, razlog odbijanja tužbenog zahtjeva tužioca prema apelantu, prema stajalištu prvostepenog suda, jeste zastarjelost potraživanja a, prema stajalištu drugostepenog suda, nedostatak saglasnosti banke kao povjerioca o preuzimanju ispunjenja obaveze od apelanta, zbog čega navedeni ugovor nije proizveo pravno dejstvo, pa apelant, po stavu drugostepenog suda, u konkretnoj parnici nije pasivno legitimisan. Za razliku od navedenih stavova prema kojima zahtjev tužioca nije osnovan, Vrhovni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo pravne zaključke za koje apelant smatra da su pogrešni, naročito u pogledu činjenice koja se tiče njegovog pravnog sljedništva, smatrajući da je presuda zasnovana na neprihvatljivom dokazu i da je obrazloženje odluke stoga nejasno i nerazumljivo.
24. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, reviziju tužioca djelimično usvojio i obavezao apelanta da tužiocu isplati određeni novčani iznos, nalazeći da iz sadržaja ugovora zaključenog u martu 1992. godine jasno proizilazi da je apelantov pravni prednik preuzeo ispunjenje obaveze pravnog prednika tužioca, da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da navedeni ugovor prema apelantu ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je potraživanje zastarjelo kako je pogrešno ocijenio prvostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo suštinske i vrlo jasne razloge zbog kojih je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenom postupku pravilnom primjenom materijalnog prava izveo drugačiji pravni zaključak prema kojem je tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta osnovan, pa je, kao takav, u granicama tužbenog zahtjeva i usvojen. Što se tiče apelantovih navoda o tome da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu odredaba ZOO, već odredaba koje regulišu oblast privatizacije, Ustavni sud zapaža da apelant u vezi s tim ponavlja navode koje je istakao i tokom prvostepenog postupka prigovorom o nenadležnosti suda koji je to pitanje ispitao i o svojim zaključcima dao relevantne razloge potvrđene od sudova na višim instancama, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, u vezi sa navodima koji se tiču činjeničnog stanja zasnovanog na „neprihvatljivom dokazu“, Ustavni sud napominje da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se revizijom pobija, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Iz stanja spisa i priložene dokumentacije proizilazi da apelant navode o neprihvatljivosti dokaza – ugovora iz 1992. godine nije iznosio u parničnom postupku ni pred jednim sudom koji je odlučivao. Apelant je, naime, tužbeni zahtjev osporio isključivo isticanjem prigovora nenadležnosti suda za odlučivanje i prigovora zastarjelosti potraživanja, dok u pravcu osporavanja dokaza na kojeg je ukazao apelacijom u postupku pred prvostepenim sudom nije predlagao i izvodio dokaze, nije izjavljivao žalbu, niti reviziju. Propust da ove navode iznese u parničnom postupku i da, u vezi s tim, predloži izvođenje relevantnih dokaza može se staviti na teret isključivo apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojen stav da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti istaknuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i AP 2284/06 od 17. novembra 2008. godine, obje objavljene na www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
25. Što se tiče obrazloženja osporene presude koje je dovedeno u usku vezu s primjenom materijalnog prava, konkretno odlučivanja prema odredbama ZOO umjesto odredbi iz oblasti privatizacije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva, tako i primjene materijalnog prava, dajući za svoj stav jasno obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, pri čemu su jasno navedene relevantne odredbe materijalnog prava na temelju kojih je riješen konkretan spor.
26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u osporenoj presudi nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da navodi apelacije u vezi s pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava nisu osnovani, te da stoga nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud primijenio relevantne odredbe materijalnog prava – ZOO na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman