Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1312/13 (M. N.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1312/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1312/13, rješavajući apelacije Milice Niketić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Niketić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026571 12 GŽ od 19. decembra 2012.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Niketić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 23. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 026571 12 GŽ od 19. decembra 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 026571 11 P od 20. decembra 2011. godine, u postupku radi naknade štete po apelanticinoj tužbi protiv „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i obvezan prvotuženi apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplatiti: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 KM i za pretrpljene duševne bolove na ime umanjenja životne aktivnosti iznos od 500,00 KM, odnosno ukupan iznos od 5.500,00KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. decembra 2011. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i naknaditi apelantici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.028,80 KM. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog apelantica je odbijena. Istom je presudom apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbijen kao neosnovan. Konačno, apelantica je obvezana drugotuženom naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je uposlenica drugotuženog, konkretno Osnovnog suda i da se 2. jula 2010. godine, prilikom povratka s pauze, u neposrednoj blizini suda, povrijedila.
4. Osnovni sud je tokom postupka, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi zaključili Ugovor o pružanju usluga broj 13-01.1-000668/10-2 od 15. aprila 2010. godine kojim se prvotuženi obvezao pružiti usluge kolektivnog osiguranja Zaposlenih u Vladi Brčko distrikta BiH i institucijama Brčko distrikta BiH u toku 2010. godine. Osiguranje obuhvaća rizik od prirodne smrti (ugovorena svota 3.000,00 KM), smrt nesretnim slučajem (ugovorena svota 72.500,00KM), i od invaliditeta (ugovorena svota 165.000,00 KM). Zaposlenici su osigurani za vrijeme obavljanja posla, van njega i u slobodno vrijeme – odnosno u toku 24 sata. Zaposlenici Pravosudne komisije su osigurani po Polici osiguranja broj 22384. Na temelju nalaza vještaka specijalista za ortopedsku kirurgiju i traumatologiju utvrđeno je da je uslijed povreda kod apelantice nastupio trajni invaliditet od 1%, te umanjenje životne aktivnosti trajnog karaktera od 1%, da je apelantica trpjela bol jakog intenziteta jedan dan, da su bolovi srednjeg intenziteta trajali 20 dana, dok su bolovi slabog intenziteta trajali narednih 40 dana. Vještak je ustanovio da povreda za posljedicu nije imala naruženost. Na temelju nalaza vještaka neuropsihijatrijske struke utvrđeno je da je apelantica pretrpjela strah jakog intenziteta u trajanju od dva sata, strah srednje jakog intenziteta u trajanju od 21 dan i strah slabijeg intenziteta u trajanju od 45 dana. Za vrijeme trajanja jakog i srednje jakog intenziteta apelantica je imala narušenu psihičku ravnotežu. Vještak je stava da je apelantica trpjela duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti i naruženosti jakog intenziteta u trajanju od pet mjeseci, srednje jakog intenziteta u trajanju narednih šest mjeseci, a slabijeg intenziteta povremeno u budućnosti. Na temelju navedenog Sud je, pozivajući se na odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio da apelantici pripada naknada za lake tjelesne povrede s bolovima srednjeg i jačeg intenziteta i dužeg trajanja, te naknada za pretrpljeni strah jakog i srednjeg intenziteta, kao i naknada za umanjenje životne aktivnosti od 1%. Sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog naruženosti iz razloga što je vještak ortoped u svom nalazu utvrdio da povreda koju je apelantica zadobila nije imala za posljedicu naruženost.
5. Osnovni sud je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog usvojio na temelju odredaba čl. 897. i 942. ZOO kojima su regulirane obveze davatelja osiguranja, te na temelju odredaba Općih uvjeta za osiguranja lica od posljedica nesretnog slučaja i Dopunskih uvjeta za kombinirano kolektivno osiguranje radnika od posljedica nesretnog slučaja.
6. Osnovni sud je, razmatrajući apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, utvrdio da je osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije koji je izjavio drugotuženi. Naime, odredbom člana 71. Zakona o radu Brčko distrikta BiH propisano je da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom koju prouzrokuje poslodavac, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu u skladu s općim odredbama ZOO o šteti. Odredbom člana 154. stav 1. ZOO je propisano da je onaj koji drugome prouzrokuje štetu, dužan istu nadoknaditi, osim ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dakle, u ovoj je odredbi sadržana oboriva pretpostavka krivice štetnika. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da ne postoji subjektivna odgovornost drugotuženog (odgovornost na temelju krivice), kao ni njegova objektivna odgovornost (odgovornost imatelja opasne stvari ili odgovornost na temelju obavljanja opasne djelatnosti), budući da povreda koju je apelantica zadobila prilikom prelaska ulice dok se vraćala s pauze nije rezultat nikakvog propusta drugotuženog kao poslodavca u osiguranju uobičajenih uvjeta rada. S obzirom da na strani drugotuženog ne postoji ni osnov (krivica ili rizik), niti uvjeti odgovornosti u pogledu uzročne veze između uzroka i posljedice, Sud je odlučio kao u izreci odluke.
7. Osporenom presudom Apelacionog suda odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepene presude, dok je žalba prvotuženog djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da joj prvotuženi na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupno iznos od 5.500,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Prvotuženi je obvezan apelantici isplatiti iznos od 1.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 579,00 KM. U ostalom dijelu, odbijajućem dijelu stava prvog izreke, u stavu drugom i stavu trećem izreke, prvostepena presuda je potvrđena.
8. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da nisu utemeljeni apelanticini navodi iz žalbe, te da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, u odnosu na prvotuženog, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom člana 897. ZOO je propisano da predmet ugovora o osiguranju nije naknada štete, nego ugovorena svota koja se isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj, pa se odnos između osiguravatelja i osiguranika prosuđuje po pravilima koja uređuju ugovor o osiguranju, a ne po pravilima o uzrokovanju štete. U konkretnom slučaju zaključen je Ugovor o pružanju usluga između drugotuženog kao korisnika usluga i prvotuženog kao davatelja usluga kojim se, prema članu 1. Ugovora, davatelj obvezao pružiti usluge kolektivnog osiguranja zaposlenih kod drugotuženog u toku 2010. godine. Istim je članom Ugovora određeno je da vid osiguranja na koji se davatelj usluge obvezao obuhvaća rizike za slučaj prirodne smrti, za slučaj smrti nesretnim slučajem, te za slučaj invalidnosti, što je navedeno i u Polici osiguranja broj 22384. Kod takvog sadržaja Ugovora i Police, te činjenice da apelantica tužbeni zahtjev temelji na njima, Apelacioni sud je zaključio da konkretni spor predstavlja spor iz ugovora o osiguranju, u kojemu Sud odlučuje o pravu tužiteljice na temelju osiguranja, odnosno o obvezi osiguravatelja da isplati naknadu iz osiguranja (ugovorenu svotu) ako nastupi osigurani slučaj, pri čemu ta naknada nema karakter naknade štete. S obzirom da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je kod apelantice, uslijed povrede, nastupila trajna invalidnost od 1%, proizlazi da je prvotuženi po Ugovoru/Polici dužan tužiteljici, u skladu s odredbom člana 897. ZOO isplatiti iznos od 1.650,00 KM, odnosno iznos koji je razmjeran stupnju invalidnosti prema ugovorenoj svoti (od 165.000,00 KM) za nastupanje trajnog invaliditeta uslijed nezgode, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.
9. S obzirom na navedeno, odnosno činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz osiguranja, Apelacioni sud je stava da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, budući da nije dokazano da je povreda u uzročnoj vezi sa procesom rada kod drugotuženog kao poslodavca, pa nema ni odgovornosti drugotuženog po odredbi člana 71. Zakona radu, niti prema odredbama čl. 154. i 174. ZOO.
10. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije. Svoje navode o kršenju navedenih prava argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava na njenu štetu. Smatra da je prvotuženi trebao biti obvezan da joj naknadi cjelokupnu nematerijalnu štetu, a ne samo ugovoreni iznos. Vezano za odluku redovni sudova o odgovornosti drugotuženog, navodi da drugotuženi, na temelju relevantnih odredaba ZOO, jeste objektivno odgovoran za štetu koja je nastala apelantici, i da su sudovi pogrešno odlučili kad ga nisu obvezali da joj tu štetu i naknadi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Razmatrajući konkretni slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelacioni navodi suštinski vezani za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Vezano za utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, nakon provedenog postupka, odlučio o odgovornosti prvotuženog i drugotuženog i za svoj stav dao detaljno i jasno obrazloženje uz argumentirane i precizne razloge, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti na apelanticinu štetu. Apelacioni sud je, suprotno navodima iz apelacije odgovorio na apelanticine žalbene prigovore i za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Europske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Vezano za apelanticine navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica svoje navode o kršenju navedenog prava temelji na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud razmotrio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani, pa proizlazi da su i apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Konačno, vezano za apelanticine navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu svojih prava koje je koristila podnošenjem žalbe o kojoj je meritorno odlučeno. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom kojom bi apelantica bila zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnog lijeka, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Europske konvencije.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman