Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1703/13 (A. S., Z. Š., L. S., M. Š. i D. S.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Nije dopunjena/precizirana apelacija
- Naknada štete
- Stara devizna štednja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
Predmeti (1)
AP-1703/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1703/13, rješavajući apelaciju Ante Spajića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka k), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Spajića, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 196962 12 Gž od 18. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 196962 06 P od 3. maja 2012. godine.
Odbacuje se apelacija Zahira Šehića, Lucije Sedić, Munira Škaljića i Devle Srebrović, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 196962 12 Gž od 18. februara 2013.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 196962 06 P od 3. maja 2012. godine zato što imenovani u ostavljenom roku nisu dopunili apelaciju.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anto Spajić, Zahir Šehić, Lucija Sedić, Munir Škaljić i Devla Srebrović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa advokatska kancelarija Spaho iz Sarajeva, podnijeli su 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 196962 12 Gž od 18. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 196962 06 P od 3. maja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine i „Unicredit banke“ d.d. Mostar zatraženo je da dostave odgovor na apelacije.
3. Općinski sud, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine i „Unicredit banka“ Mostar dostavili su odgovore na apelacije. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su podnijeli tužbu Općinskom sudu radi isplate devizne štednje i naknade nematerijalne štete.
6. Nepoznatog datuma (nema podataka u spisu apelacije) Općinski sud se oglasio nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari.
7. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 196962 06 P od 3. maja 2012. godine kojom je, stavom 1. izreke, obavezana Bosna i Hercegovina, zastupana po Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantima, na ime naknade štete, isplati po 1.000,00 KM sa zakonskom kamatom od 12. maja 2006. godine do isplate. Stavom drugim izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata koji glasi na iznos preostalih od po 9.000,00 KM, te je obavezana drugotužena da apelantima plati na ime troškova postupka određeni novčani iznos. Stavom četvrtim izreke presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na „Unicredit banku“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena).
8. U obrazloženju presude Općinski sud je najprije naveo da su apelanti podneskom od 5. jula 2011. godine precizirali tužbeni zahtjev nakon verifikacije devizne štednje, te tražili nematerijalnu štetu, pozivajući se na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine radi grube povrede ljudskih prava i to prava na imovinu i pravično suđenje. Sud je, također, naveo da je na pripremnom ročištu 20. decembra 2011. godine odlučio o dokazima, a na ročištu za glavnu raspravu 18. aprila 2012. godine su provedeni predloženi dokazi.
9. Nakon provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su apelanti imali deponovana devizna sredstva kod „Privredne banke“ Sarajevo. Općinski sud je naveo da su nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, dakle do 2006. godine, apelanti bili u pravnoj nesigurnosti u vezi sa svojom imovinom (sredstvima na deviznoj knjižici) jer država, do donošenja Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, nije donijela niti jednu konkretnu mjeru kako bi apelanti imali bar neku mogućnost da ostvare prava na svoju imovinu. Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da je država svojim postupanjem i nepostupanjem proizvodeći pravnu prazninu, na apelante stavila pretjeran teret (da oni kao penzioneri, živeći od izuzetno male penzije, a bez mogućnosti da dođu do štednje koju su godinama štedjeli), ne mogu doći do iste pa ni imati saznanja kada će i da li će doći do imovine. Općinski sud je naveo da se materijalna šteta ispostavlja u vidu straha koji su apelanti trpjeli sve vrijeme dok nisu došli do svoje imovine, odnosno zbog neizvjesnosti i nedonošenja zakona od strane države, koja je na taj način ispoljila stav prema svojim državljanima, a koji je Općinski sud prepoznao kao nebrigu.
10. Općinski sud je naveo da se ne slaže sa stavom sudske prakse da se ne radi o pravnopriznatom obliku nematerijalne štete. Strah je, prema mišljenju Općinskog suda, priznati oblik štete po članu 155 ZOO-a. Godinama osjećati strah da do svojih sredstava neće moći doći (pogotovo imajući u vidu starosnu dob i penzije od kojih žive) dok imaju dokaza o deponovanim sredstvima u bankama koje država privatizira, svakako je nematerijalna šteta koju su apelanti trpjeli propustima i sukcesivnim radnjama drugotužene. Općinski sud je, također, naveo da su apelanti trebali dokazati ovu vrstu nematerijalne štete, a nisu jer ne traže nematerijalnu štetu u smislu kako je poznaje ZOO, zbog čega je Općinski sud i dao pojašnjenje štete radi pokazivanja stvarnog stanja preko kojeg se često u praksi prelazi. Stoga je Općinski sud zaključio da je, dugogodišnjim onemogućavanjem apelanata da pristupe imovini pasivinim držanjem, odnosno nedonošenjem zakona, država prekršila Ustav Bosne i Hercegovine sama stvarajući pravnu nesigurnost, te se sud pozvao na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu odgovor drugotužene da je država poduzela sa svoje strane sve potrebne korake, Općinski sud je ispitao da li zbog toga treba odbiti zahtjev. Međutim, vrijeme od 10 godina čekanja za penzionere s malim penzijama, prema mišljenju Općinskog suda, predstavlja prevelik teret, nametnut od same države kao sile protiv koje apelanti nisu imali nikakva sredstva. Stoga ovakvo ozbiljno i očigledno kršenje prava nije moguće ostaviti bez satisfakcije onima koji su to lično trpjeli. Općinski sud je, opet pozivajući se na Ustav Bosne i Hercegovine, direktnu primjenu na koju su obavezni i redovni sudovi u Bosni i Hercegvini, zaključio da nije potrebno čekati na praksu Evropskog suda svaki put kad država prekši neko od osnovnih ljudskih prava, jer su i sudovi unutar Bosne i Hercegovine dužni postupati na način na koji se štite prava. Općinski sud je, pozivajući se na član 172. ZOO-a, odlučio sam utvrditi iznos naknade štete koji pripada apelantima. Imajući u vidu poziciju apelanata koju je ocijenio „povoljnije od one koje je imao Suljagić“ zbog općih okolnosti u odnosu na samu štednju, ali i cijeneći da je naknadu Suljagiću dosudio Evropski sud – uslijed nedostatka propisane naknade kao i sudske prakse apelantima – Općinski sud je dosudio naknadu u paušalnom iznosu od po 1000,00 KM za svakog apelanta. Također, Općinski sud se referirao na previše formalistički pristup kada bi zahtjev u cijelosti bio odbijen, zbog nemogućnosti određivanja visine naknade u skladu sa odredbama ZOO-a, i uz grubo zanemarivanje Ustava Bosne i Hercegovine, koji je prekršen. U odnosu na prvotuženu Općinski sud je utvrdio da nije legitimirana za dug za koji je drugotužena jedina i zakonom obavezana.
11. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 196962 12 Gž od 18. februara 2013. godine kojom je žalbu apelanta odbio, a žalbu drugotužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanta odbio.
12. U obrazloženju presude nakon što je ponovio zaključke prvostepenog suda i naveo žalbene navode apelanta i drugotužene, Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanta neosnovana, dok je žalba drugotužene osnovana. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je nesporno među strankama da su apelanti imali deponovanu staru deviznu štednju koju, zbog postojećih propisa koje država nije izmijenila, nisu mogli koristiti, čime su bila povrijeđena imovinska prava apelanata, ali nakon donošenja Zakona o izmirenju obavezu po osnovu računa stare devizne štednje, apelanti su mogli verificirati svoja potraživanja.
13. Kantonalni sud je naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu nematerijalne štete prouzrokovane zbog nemogućnosti tužilaca da raspolažu njihovom „starom" deviznom štednjom i tvrdnjom da su zbog toga trpjeli duševne bolove i patnju, te im naknada nematerijalne štete pripada na osnovu člana 41. Evropske konvencije, a prema odluci Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić protiv BiH od 3. novembra 2009. godine. Dakle, zahtjev se zasniva na povredi ljudskih prava i osnovnih ljudskih sloboda. Kantonalni sud je istakao da je nematerijalna šteta određena odredbom člana 155. ZOO-a kao šteta prouzrokovana nanošenjem fizičkog ili psihičkog bola ili straha, dok odredbe člana 200. navedenog zakona određuju da pretrpljeni duševni bolovi postoje zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, zbog smrti bliskog lica, kao i zbog straha, te određuju elemente na osnovu kojih se može odrediti naknada za takvu nematerijalnu štetu. U toku prvostepenog postupka apelanti nisu dokazali nematerijalnu štetu koju su trpjeli, da bi se naknada odredila prema članu 200. ZOO-a – prema okolnostima slučaja, zavisno od intenziteta i trajanja duševnih bolova koji se mogu naknaditi pravičnom novčanom naknadom, a koja odgovara značaju povrijeđenog dobra i pri tome ne smije pogodovati težnjama koje nisu spojive sa pravičnom naknadom i njenom svrhom, pa nije bilo ni elemenata da se naknada odredi primjenom ovlaštenja iz člana 127. ZPP-a. Kantonalni sud je stoga zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan i da ga je trebalo odbiti. Također, Kantonalni sud je istakao da su redovni sudovi dužni obavljati svoju funkciju primjenom kantonalnih, federalnih i državnih zakona, čime poštuju pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije, te poštujući osnovna načela procesnog prava zapravo ostvaruju načela i prava Evropske konvencije, a ne mogu utvrđivati povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda, niti mogu određivati naknadu u slučaju takvih povreda primjenom člana 41. Evropske konvencije. Odredba člana 41. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama se odnosi na naknadu za „izvršene“ povrede zagarantiranih ljudskih prava i sloboda i pravičnu naknadu za ovakve povrede, ali upravo prema navedenom članu, Evropski sud je isključivo ovlašten da odredi takve naknade. Stoga redovni sud ne može u ovom slučaju utvrditi, niti odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koju su tužioci trpjeli. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 41. Evropske konvencije. Apelanti su naveli da su podnijeli tužbu 12. maja 2006. godine radi utvrđivanja prava na raspolaganje imovinom, deviznom štednjom, protiv prvotužene, te nakon što je sud, u skladu sa donijetim zakonskim propisima, donio rješenje o nenadležnosti, apelanti su ostali kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. Nadalje, apelanti navode da je neispravan stav suda da prvotuženi nije pasivno legitimiran, te navodi da su devizna sredstva štediša „ostavljena na raspolaganje bankama“, poziva se na Sporazum o pitanjima sukcesije i Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje te zaključuje da donošenjem ovog zakona obligacioni odnos između banke i štediša nije raskinut. Također, apelant navodi da je Evropski sud dosudio naknadu u skladu sa članom 41. Evropske konvencije, te da je time uspostavljena praksa i za redovne sudove. Prema tome, pozivajući se na član 41. Evropske konvencije, kao i Ustav Bosne i Hercegovine apelanti smatraju da im navedeno pravo pripada, kao i da su prekršena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu odlukom redovnih sudova. Apelanti se žale i na dužinu trajanja postupka (sedam godina) pred redovnim sudovima, te traže naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom sudom i pred redovnim sudom. Također, apelanti su tražili da Ustavni sud utvrdi da li su povrede Evropske konvencije posljedica „zakona koje je donijela drugotužena“, odnosno da Ustavni sud ocijeni da li je drugotužena donošenjem zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje osporila pravo na sudsku zaštitu apelantima ili se radi o nezakonitom postupanju sudova.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da ni u najmanjoj mjeri prvostepenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata.
16. Prvotužena je istakla da je apelacija neosnovana, te je ukazala da su apelanti imali deponovanu štednju kod „Privredne banke“ Sarajevo, pozvala se na zakonske odredbe i navela da je u svemu postupala u skladu s relevantnim zakonskim propisima, te uputila na odredbe čl. 155. i
200. ZOO-a navodeći da apelanti nisu dokazali postojanje nematerijalne štete.
17. Drugotužena je istakla da je osporena presuda Kantonalnog suda pravilna. Drugotužena je navela relevantne zakonske propise primjenjive u konkretnom slučaju i uputila na praksu Evropskog suda u predmetu Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, te predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.
Član 123. stav 2.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
20. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:
c)Agencija posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.
(Sudski postupci o toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na apelante Zahira Šehića, Luciju Sedić, Munira Škaljića i Devlu Srebrović Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovane apelante, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
k) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;
23. Budući da je predmetnu apelaciju u ime apelanata podnijelo Advokatsko društvo Spaho, a uz apelaciju nisu bile priložene punomoći za zastupanje, Ustavni sud je 21. marta 2016. godine godine od navedenog advokatskog društva zatražio dostavu punomoći za zastupanje apelanata u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, Advokatsko društvo Spaho je u ostavljenom roku djelimično udovoljilo zahtjevu, dostavljajući punomoć samo za apelanta Antu Spajića. Budući da Advokatsko društvo Spaho nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, te je propustilo da u ostavljenom roku dopuni apelaciju sa traženom punomoći za sve apelante, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda u odnosu na imenovane apelante odlučio kao u izreci odluke.
a)Dopustivost u odnosu na apelanta Antu Spajića
24. U konkretnom slučaju za apelanta Antu Spajića dostavljena je uredna punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom. Nadalje, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovanu apelanticu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
30. Ustavni sud prije svega primjećuje da je prvostepenom presudom djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta, ali apelanti nisu bili zadovoljni visinom utvrđene nematerijalne štete pa su izjavili žalbu. Žalbu je, naravno, podnijela i drugotužena. Kantonalni sud donio presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta nalazeći da je osnovana žalba drugotužene. U apelaciji apelanti su osporili obje presude.
31. U vezi s ključnim navodima apelanta iz apelacije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi rješavao identična pravna pitanja, te se Ustavni sud poziva na svoje odluke ( vidi inter alea AP 2191/13, Odluka o meritumu od 14. februara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je zapazio da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obavezivanje tuženih da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete, shodno odredbi člana 41. Evropske konvencije, zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje, a koji zahtjev su redovni sudovi odbili. U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali tužbeni zahtjev, što je bila njihova obaveza, shodno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredaba čl. 7, 123. stav 2, te člana 126. ZPP-a u vezi sa čl. 155. i 200. ZOO. Ustavni sud je, također, u predmetu AP 2191/13 zapazio da apelanti ni u apelaciji nisu tvrdili suprotno niti dostavili bilo kakave dokaze, osim što su smatrali da su redovni sudovi trebali primijeniti član 41. Evropske konvencije, kako je to učinio Evropski sud u predmetu Suljagić protiv BiH, a o čemu se detaljno izjasnio Kantonalni sud, što je dalje detaljno elaborirano. U vezi s prigovorima apelanata da je Evropska konvencija ugrađena u naš pravni sistem i da se direktno primjenjuje, te da su stoga redovni sudovi bili obavezni da primijene citirani član, Ustavni sud je podsjetio da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju „prava i slobode“ garantirani Evropskom konvencijom (Dio I – Prava i slobode), a ne i Dio II – Evropske konvencije (u kojem je odredba člana 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavu i postupanje Evropskog suda. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud je zaključio da u predmetnom postupku nema prozivoljnosti redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO-a i procesnog prava. Ustavni sud još je naglasio da, s obzirom da je postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO-a, neutemeljen zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet Zakona, budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.
32. Ustavni sud nalazi da je sve navedeno apsolutno primjenjivo i na predmetni slučaj, iako je prvostepeni sud u konkretnom predmetu udovoljio tužbenom zahtjevu (djelimično jer su apelanti bili nezadovoljni visinom dosuđene naknade), ali je Kantonalni sud po žalbi preinačio prvostepeno rješenje i odbio tužbeni zahtjev, pozivajući sa na čl. 155. i 200 ZOO-a, kao i referirajući se na član
41. Evropske konvencije. Stoga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u svemu poziva na svoj zaključak iz odluke AP 2191/13, te zaključuje da u predmetnom slučaju u nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u vezi sa odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu nematerijalne štete i da je Kantonalni sud su dao jasno i detaljno obrazloženje, te da u osporenoj odluci Kantonalnog suda nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni domaćeg prava ili odredaba Evropske konvencije.
33. U vezi s prigovorima apelanta koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 12. maja 2006. godine, a da je postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 18. februara 2013. godine. Ocjenjujući opravdanost navoda apelanta u segmentu dužine trajanja postupka, Ustavni sud prije svega mora primijetiti da je tužba prevashodno podnijeta radi „isplate“, odnosno osnovni razlog podnošenja tužbe je bila intencija apelanta, kao tužitelja (i ostalih apelanata), da ostvare pravo na svoju deviznu štednju. Prema odgovorima tuženih te stanja spisa, Općinski sud je donio rješenje kojim se oglasio nenadležnim, a apelanti su uspjeli završiti postupak verifikacije stare devizne štednje i taj postupak nije bio u nadležnosti redovnih sudova. Prema činjenicama koje proizlaze iz konkretnog predmeta apelanti su precizirali tužbu (nakon verificiranja stare devizne štednje ) 5. jula 2011. godine, pripremno ročište je održano 20. decembra 2011. godine, a ročište za glavnu raspravu 18. aprila 2012. godine. Prvostepena presuda je donijeta 3. maja 2012. godine, a Kantonalni sud je u roku od 10 mjeseci odlučio po žalbi. Stoga, kada se u uzme u obzir prvobitno postavljeni zahtjev apelanta, te zakonska regulativa koja je definirala oblast isplate stare devizne štednje van nadležnosti redovnih sudova, te zatim konačno opredijeljeni zahtjev apelanta od 5. jula 2011. godine, o kojem je konačno rješenje odlukom od 18. februara 2013. godine, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da dužina trajanja postupka nije van okvira „razumnog“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U vezi sa ostalim prigovorima apelanta koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelanta na kršenje prava na imovinu, također, smatra neosnovanim. Naknada troškova postupka
36. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu nije bilo kršenja prava apelanta ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na šta je apelant neosnovano ukazivao.
38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka k) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman