Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/16 ("Uslužne djelatnosti" a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-49/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-49/16, rješavajući apelacije "Uslužne djelatnosti" a.d. Banja Luka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Uslužne djelatnosti" a.d. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034876 15 Gž 3 od 16. oktobra 2015. godine;

Svjetlana Bunjevac protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012698 15 Rev od 9. decembra 2015. godine;

Naser Fišo i Nail Fajić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 302263 14 Rsž od 27. oktobra 2015. godine;

Hariz Fulan protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 080548 15 Rsž od 30. oktobra 2015. godine;

Teufik Kovačević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 Rs 024497 14 Rev od 2. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-49/16 "Uslužne djelatnosti" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034876 15 Gž 3 od 16. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena žalba tužiteljice (M.Z.) i preinačena je prvostepena presuda na način da je naloženo tuženom-apelantu da tužiteljici isplati na ime duga iz ugovora o vansudskom poravnanju, na ime plata od 1. novembra 2004. godine do 14. februara 2005. godine, naknade po ugovoru o djelu broj 07/05 od 10. februara 2005. godine i otpremnine zbog prestanka radnog odnosa, iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, uz obavezu apelanta da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostepena presuda (isplata naknade po osnovu ugovora o djelu br. 28/05 i 33/05). Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužba neblagovremena u odnosu na zahtjev za ispunjenje ugovora o sudskom poravnanju od 1. decembra 2004. godine. Naime, obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. septembra 2005. godine to se zahtjev tužiteljice za isplatu potraživanja utvrđenih ugovorom o vansudskom poravnanju ima smatrati zahtjevom za ispunjenje tog ugovora po kojem je tužba podnesena blagovremeno, u smislu člana 118. stav 2. Zakona o radu, budući da od zaključenja ovog sporazuma do podnošenja tužbe nije proteklo vrijeme duže od godinu dana. Također, zahtjev apelantice u ovom dijelu je pravno osnovan s obzirom na odredbe čl. 1089., 1091. i 1092. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što je ugovor o vansudskom poravnanju za apelanta zaključio direktor i nije se radilo o pravima sa kojim stranke nisu bile ovlaštene raspolagati, a osim toga postojanje i visina obaveze apelanta (utvrđene ugovorom o vansudskom poravnanju) potvrđena je ekonomskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku. Dalje se navodi da je tužba blagovremena u odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćenih plata od 1. novembra 2004. godine do 14. februara 2005. godine, pri čemu je zahtjev za isplatu plata u pogledu visine utemeljen na potvrdama apelanta, ugovoru o radu i provedenom ekonomskom vještačenju, te je apelant na osnovu člana 90. Zakona o radu obavezan na isplatu istih. Također, iz istih razloga obavezan je tuženi na isplatu naknade po ugovoru o djelu broj 07/05 od 10. februara 2005. godine. Naime, ugovor za apelanta je zaključilo ovlašteno lice, pa kako apelant nije dokazao da tužiteljica taj ugovor nije ispunila, niti je izvedenim dokazima dovela u sumnju iznos ugovorene naknade, to je valjalo prvostepenu presudu preinačiti i obavezati apelanta da tužiteljici isplati ugovorenu naknadu iz ovog ugovora o djelu. S obzirom da je prvostepena presuda prenačena tako da je tužiteljica u pretežnom dijelu uspjela u sporu, to je obavezan apelant da na osnovu čl. 386. stav 3. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku naknadi tužiteljici troškove postupka, zaključio je na kraju Okružni sud.

2. AP-60/16 Svjetlana Bunjevac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 012698 15 Rev od 9. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Suda BiH broj S1 3 P 012698 15 Gž od 19. oktobra 2015. godine u pravnoj stvari poništenja odluke o ukidanju rješenja o unapređenju. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1368/14 od 8. decembra 2015. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP- 4999/15), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Suda BiH od 19. oktobra 2015. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje tužene (BiH, Vijeće Ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika) od 18. februara 2013. godine i predmet vrati tuženoj na ponovni postupak, uz naknadu troškova postupka, kao i alternativni tužbeni zahtjev kojim se rješenje tužene od 18. februara 2013. godine preinačava tako da se apelantica unapređuje u čin mlađi inspektor i raspoređuje na radno mjesto Inspektor za nadzor državne granice u Jedinicu GP Trebinje sa sjedištem u Čapljini počev od 1. januara 2013. godine, sa pripadajućom platom i troškovima postupka, te je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.

U postupku je utvrđeno da je apelantica prema rješenju tužene od 20. oktobra 2010. godine unaprijeđena u čin „mlađi inspektor“ umjesto M.D., a koje rješenje je u kasnijem postupku koji je pokrenula M.D. poništeno presudom Suda BiH od 17. jula 2012. godine. Dakle, tužena je u konkretnom slučaju, postupajući po odluci suda, rješenjem od 7. decembra 2012. godine (koje je potvrđeno rješenjem tužene od 18. februara 2013. godine) ukinula rješenje o unapređenju apelantice (od 20. oktobra 2010. godine) i rasporedila je na radno mjesto „Policajac za nadzor i kontrolu prelaska državne granice“ u činu policajac počev od 1. januara 2013. godine, jer je otpao pravni osnov za unapređenje apelantice. Sud BiH je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva preispitivanje odluke-rješenja tužene koja je nakon pravosnažno okončanog postupka pred sudom, u situaciji kada više ne postoji pravni osnov za unapređenje apelantice jer je poništena odluka tužene kojom je unaprijeđena. Kod ovakvog činjeničnog stanja pravilno je tužena donijela novu odluku (7. decembra 2012. godine) kojom je ukinula rješenje od 20. oktobra 2010. godine i apelanticu rasporedila na drugo radno mjesto primjenom odredbe člana 64. stav 1. Zakona o policijskim službenicima BiH u vezi sa članom 163. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Naime, zakonita i pravilna je odluka tužene od 18. februara 2013. godine, kojom je odbijena žalba apelantice i potvrđeno rješenje od 7. decembra 2012. godine, jer se nakon pravosnažno okončanog postupka pred sudom ne može više preispitivati procedura prijema kandidata po internom oglasu za predmetno unapređenje, zaključio je na kraju Sud BiH.

3. AP-88/16 Naser Fišo i Nail Fajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Hadžića i Trnova, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 302263 14 Rsž od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena žalba tuženog (Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen zahtjev prvoapelanta za isplatu jubilarne nagrade, dok je žalba apelanata i žalba tuženog u preostalom dijelu odbijena i potvrđena prvostepena presuda (u pogledu zahtjeva apelanata za isplatu razlike naknade za ishranu, razliku regresa, te razliku i povećanje plaća sa doprinosima u visini i za periode pobliže navedene u dipozitivu presude). U postupku je, uvidom u rješenja za apelante i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđena visina potraživanja apelanata za isplatu razlike naknade za ishranu, razliku regresa, te razliku i povećanje plaća sa doprinosima i jubilarnu nagradu. Kantonalni sud je naveo da je, surotno žalbenim navodima apelanata, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 69. Zakona o plaćama i naknadama u organima državne uprave FBiH kada apelantima nije dosudio naknadu na ime ocjene rada. Dalje, suprotno žalbenim navodima tuženog prvostepeni sud je pravilno primijenio propise koji se odnose na naknadu za topli obrok i naknadu za regres (odredbe čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora, primjenom odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora koji propisuje princip povoljnosti), te je pravilno apelantima dosudio razliku plata (usklađivanje sa osnovicom i po osnovu povećanja troškova života) u skladu sa odredbom člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, zaključka o visini osnovice za plaće državnih službenika i namještenika u organima državne službe, te izmijenjenom članu 9. Općeg kolektivnog ugovora. S druge strane, žalba tuženog osnovano prigovara da prvoapelant nije dokazao činjenicu da je kod tuženog radio neprekidno pet godina, zbog čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (član 28. Granskog kolektivnog ugovora) kada je prvoapelantu dosudio naknadu na ime jubilarne nagrade. Naime, prvoapelant je prema odredbi člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku bio dužan iznijeti činjenice kojima potrkepljuje svoj zahtjev i izvesti dokaze na te okolnosti, pa s obzirom da iz stanja spisa proizilazi da ovaj dokaz nije određen radi utvrđivanja okolnosti da je prvoapelant kod tuženog proveo pet godina neprekidnog rada, to je primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku preinačena prvostepena presuda u ovom dijelu, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

4. AP-335/16 Hariz Fulan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo Adil Lozo i drugi d.o.o. Travnik, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 080548 15 Rsž od 30. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu prvotuženog (FZ PIO Kantonalna administrativna služba Travnik) od 17. decembra 2012. godine i da se obaveže prvotuženi da apelanta vrati na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora, te da se naloži prvotuženom da u matičnoj evidenciji za apelanta izvrši brisanje podataka o osiguranju, plaći, stažu osiguranja i naknadama za period od 8. aprila 1992. godine do 23. decembra 1995. godine, kao i da izvrši povrat novca drugotuženom (Tvornica šibica Dolac d.o.o. Travnik) koji je uplatio za navedeni period, što je drugotuženi dužan da trpi i da se uzdrži od eventualnih uplata doprinosa ubuduće za apelanta za navedeni period, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant ispunio uslove za odlazak u penziju (40 godina staža osiguranja) kada mu je rješenjem prvotuženog od 17. decembra 2012. godine prestao radni odnos. Naime, u konkretnom slučaju se radi o stažu osiguranja kojim je obuhvaćen cjelokupan vremenski period od 14. avgusta 1971. godine do 17. decembra 2012. godine, od kojeg je apelant proveo na radu kod tuženih period od 1. februara 1974. godine do 17. decembra 2012. godine, dok je u spornom periodu od 8. aprila 1992. godine do 23. decembra 1995. godine apelant bio uposlenik drugotuženog (i bio prijavljen na penzijsko i invalidsko osiguranje) koji mu je za taj period retroaktivno uplatio doprinose. S obzirom da je apelant 17. decembra 2012. godine imao navršenih 40 godina radnog staža, što znači da je apelant ispunio uslove iz člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu za odlazak u starosnu penziju i da mu radni odnos sa tim datumom prestaje po sili zakona, to je apelantu rješenjem prvotuženog od 17. decembra 2012. godine prestao radni odnos, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Dakle, s obzirom da je apelant ostvario zakonski uslov za odlazak u penziju nakon što je ostvario radni staž odnosno staž osiguranja od 40 godina, za koji cjelokupni staž su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, to znači da nije bilo ni potrebe da se apelantu u penzijski staž uračunava poseban staž osiguranja koji bi se u skladu sa odredbom člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH uračunao u dvostrukom trajanju. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravino zaključio da je drugotuženi uplatom doprinosa za sporni period (od 8. aprila 1992. godine do 23. decembra 1995. godine kada je apelant bio u radnom odnosu kod drugotuženog), u skladu sa odredbom člana 124. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, izvršio svoju zakonsku obavezu prema apelantu kao bivšem zaposleniku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-640/16 Teufik Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srednje Miričine-Gračanice, podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 Rs 024497 14 Rev od 2. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude, a kojom je djelimično uvažena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda na način što je obavezan tuženi (JP EP BiH d.d. Sarajevo „Elektrodistribucija“ Tuzla) da apelantu na ime naknade plaće za period od 14. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine isplati iznos od 408,06 KM, dok je prvostepenom presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi odluka tuženog od 23. januara 2007. godine, da se obaveže tuženi da ga vrati na posao i da mu na ime neisplaćenih plata za period od 14. decembra 1999. godine do 30. avgusta 2007. godine isplati zinos od 25.785,68 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta za poništenje rješenja tuženog, iz razloga što je apelantu radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, zbog čega mu ne pripadaju ni prava na naknadu plaća nakon tog datuma. Naime, kod utvrđene činjenice da tuženi apelanta nije pozvao na rad počev od 14. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, te da je apelantu u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu u tom periodu uspostavljen radno pravni status radnika na čekanju u kojem statusu je mogao ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (prekluzivni rok koji se nije mogao produžavati), to je i po ocjeni Vrhovnog suda neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženog od 23. januara 2007. godine. Ovo iz razloga što je navedeno rješenje tuženog bilo samo deklaratornog a ne konstitutivnog dejstva, a obzirom da nakon 5. maja 2000. godine Zakon o radu nije regulisao institut čekanja posla, to je neosnovan i zahtjev apelanta za isplatu plaća od 5. maja 2000. godine do 30. avgusta 2007. godine. Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelimično uvažio žalbu apelanta i djelimično preinačio prvostepenu presudu, te apelantu u smislu člana 143. stav 3. Zakona o radu dosudio po odluci direktora tuženog za period od 14. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine po 85,00 KM mjesečno (ukupno 408,06 KM) na ime naknade za čekanje posla (koji iznos apelant nije osporio u toku postupka). S obzirom da su se nižestepeni sudovi kretali u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, to je neprihvatljiv prijedlog apelanta da mu se u revizionom postupku prizna radni staž od 11. novembra 1992. godine do dana podnošenja revizije, te za isti period uplate PIO i zdravstveno osiguranje, jer takav zahtjev apelant nije postavio u ovoj parnici, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-49/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/16 ("Uslužne djelatnosti" a.d. Banja… | Sudska praksa | Aktio