Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/15 ("Milka Agro" d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3422/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-3422/15, rješavajući apelaciju "Milka Agro" d.o.o. Laktaši, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Milka Agro" d.o.o.
Laktaši podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
"Milka Agro" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jovan Čizmović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tužbeni zahtjev tužiteljica Vlade RS i Općine Gradiška (u daljnjem tekstu: tužiteljice) je usvojen u cijelosti i utvrđena je pravna ništavost sudskog poravnanja zaključenog 27. februara 2006. godine u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj Ps-263/04, pravna ništavost ugovora o ustupanju potraživanja zaključenog 24. oktobra 2005. godine između „Nove banjalučke banke“ a.d. Banja Luka, pravne prednice prvotužene „Unicredit banke“ a.d. Banja Luka kao ustupitelja i „Agroineks“ d.o.o. Laktaši, pravnog prednika apelantice, kao primatelja potraživanja, pravna ništavost ugovora o kreditu zaključenog 3. septembra 1999. godine između „Privredne banke“ a.d. Gradiška kao davatelja kredita i trećetužene ZZ „Potkozarje“ Romanovci u stečaju (u daljnjem tekstu: trećetužena) kao korisnika kredita, pravna ništavost ugovora o hipoteci zaključenog 3. septembra 1999. godine između „Privredne banke“ a.d. Gradiška kao hipotekarnog povjeritelja i trećetužene kao hipotekarnog dužnika, te pravna ništavost ugovora o jemstvu zaključenog 6. septembra 1999. godine između trećetužene kao jemca i „Privredne banke“ a.d. Gradiška kao povjeritelja, slijedom čega je naloženo brisanje svih upisa izvršenih na osnovu navedenih pravnih poslova i uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u pl. 288 k.o. Romanovci odnosno odgovarajućem zk. ulošku.
U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da sporno sudsko poravnanje, na osnovu koga je izvršen prijenos prava svojine na nekretninama u Romanovcima sa trećetužene na pravnog prednika apelantice, nije pravno valjano. Naime, utvrđeno je da sudsko poravnanje u osnovi jeste ugovor kojim stranke u parnici uređuju građansko-pravni odnos koji je predmet spora, uslijed čega se parnica okončava u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dakle, utvrđeno je da kao takav pravni akt, ono ima mješovitu procesnu i materijalno-pravnu prirodu pa, pored procesnih, mora ispunjavati i materijalno-pravne pretpostavke, pa se stoga na sudsko poravnanje, pored odredbi ZPP, shodno primjenjuju i odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako u pogledu općih uslova za zaključenje ugovora tako i posebnih uslova za zaključenje poravnanja kao pravnog posla. Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju predmet spora, pored ostalog, materijalna valjanost odnosno ništavost poravnanja kao ugovora kojim su uređeni odnosi stranaka, te da, kao i svaki drugi ugovor, i sudsko poravnanje može pobijati svako treće lice koje ima pravni interes odnosno čija su prava poravnanjem povrijeđena (ovdje: tužiteljice), iako isto nije učestvovalo u zaključenju poravnanja, a ovo zato što na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i što se na nju može pozvati svako zainteresovano lice (član 109. ZOO).
Također, utvrđeno je da bez obzira da li je predmet sudskog poravnanja bila zadružna ili pak državna imovina, pravilno je drugostepeni sud ocijenio da je to poravnanje ništavo. Naime, utvrđeno je da Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u članu 69. predviđa da je ništava odredba ugovora o hipoteci kojim hipotekarni povjeritelj ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje stjecanjem prava svojine na založenoj nepokretnosti. Isto tako, utvrđeno je da odredbe ugovora o prenosu svojine kojim založena stvar prelazi u svojinu povjeritelju, ako njegovo potraživanje ne bude namireno, ne uživaju pravnu zaštitu, iz čega proizilazi da su ništave odredbe ugovora prema kojiam su stranke saglasne da davatelj kredita stiče pravo svojine na založenoj stvari ukoliko korisnik kredita u utvrđenom roku ne isplati dospjele pare. Dakle, utvrđeno je da ovakve ugovorne odredbe ne proizvode ni obligaciono-pravno ni stvarno-pravno dejstvo. Kako prema članu 1098. ZOO odredbe poravnanja čine cjelinu, ništavost dijela poravnanja kojim je ugovorena tzv. lex commissoria, cijelo poravnanje čini ništavim. Utvrđeno je da je to zbog toga što odredba člana 69. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u vezi sa članom 973. ZOO ima zaštitni karakter, da povjeritelj ne bi iskoristio stanje nužde ili teško materijalno stanje dužnika kod traženja kredita i za sebe ugovorio zelenaške klauzule po kojima mu ostaje u svojinu stvar veće vrijednosti nego što je obaveza dužnika. Naime, utvrđeno je da se upravo to desilo u ovom slučaju jer je pravni prednik apelantice, plativši samo 100.000,00 KM banci za ustupljeno potraživanje, stekao poljoprivredno zemljište čija je tržišna vrijednost procijenjena na iznos od preko 5.000.000,00 KM.
U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman