Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-134/16 ("Polirond" d.o.o. Orašje)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-134/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-134/16, rješavajući apelacije "Polirond" d.o.o. Orašje i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Polirond" d.o.o. Orašje, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 025069 13 Rev od 5.

novembra 2015. godine;

Mira Savić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 129060 15 Gž od 22. decembra 2015. godine;

Edin Alajbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 028878 14 Rev 2 od 15. decembra 2015. godine;

Ž. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 007801 13 Rev od 19. januara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-134/16

1. "Polirond" d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 25 0 P 025069 13 Rev od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (advokata A. F. i Tuzlanski kanton) da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je na osnovu pravomoćne i izvršne presude punomoćnik apelanta, prvotuženi u konkretnom parničnom postupku, podnio prijedlog za izvršenje u predmetnom izvršnom postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Tuzli kao organom drugotuženog. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi kao punomoćnik apelanta u predmetnom izvršnom postupku preuzeo pravne radnje i mjere u skladu sa ovlaštenjima iz punomoći, koja mu je izdata od apelanta kao tražioca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku, da kod prvotuženog nije postojala namjera ili krajnja nepažnja u njegovom postupanju, te da time nema uzročno posljedične veze između radnji koje je prvotuženi preuzimao i eventualno nastale štete za apelanta. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje direktne i neposredne uzročne veze između postupanja Općinskog suda u Tuzli kao organa drugotuženog i eventualno nastale štete u traženom iznosu, na način, prije svega, da je rad postupajućeg sudije imao karakter namjere ili grube nepažnje.

AP-851/16

2. Mira Savić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović, iz Gradiške, podnijela je 23. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 129060 15 Gž od 22. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi („Integral inžinjering“ a.d. Laktaši) isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je u predmetnoj saobraćajnoj nesreći Z. M. koji je upravljao motornim vozilom, koje je u vlasništvu apelantice, prilikom dolaska i prelaska preko asfaltiranog auto – puta koji je bio u izgradnji (a radove izvodio tuženi), isti nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila uslovima i stanju puta, saobraćajnim znacima i drugim saobraćajnim uslovima, zbog čega je izgubio kontrolu nad vozilom, te sletio u betonski kanal prevrnuvši se na krov vozila, da je tom prilikom na apelanticinom vozilu nastala šteta, te da je vozač vozila zbog počinjenog prekršaja prihvatio odgovornost i da mu je uručen prekršajni nalog. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da su neosnovani apelanticini navodi da joj prvostepeni sud nije dopustio da predloži i izvede dokaz po vještaku mašinske struke i da nije dao razloge zašto je odbio prijedlog apelantice. Naime, prvostepeni sud je po prijedlogu apelantice dozvolio vještačenje po vještaku saobraćajne struke te na prijedlog apelantice odredio obim i predmet vještačenja, po stalnom sudskom vještaku, koji ima stručne kvalifikacije potrebne da izvrši predmetno vještačenje, te da je isti vještak dao mišljenje da na osnovu dokaza u spisu nije moguće izvršiti predmetno vještačenje. Dalje se navodi da je apelantica predložila da drugi vještak izvrši predmetno vještačenje što je prvostepeni sud odbio jer određivanje drugog vještaka bez dokaza na osnovu kojih bi se vještačenje izvršilo o istom predmetu i obimu vještačenja dovelo bi samo do nepotrebnog odugovlačenja postupka. Okružni sud konstatuje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije na pouzdan način dokazala da je šteta nastupila zbog nepostupanja tuženog (postavljanja odgovarajućih saobraćajnih znakova prilikom rada na predmetnoj cesti), a tuženi je dokazao da je saobraćajna nesreća nastupila zbog neprilagođene brzine vozača vozila na kojem je šteta nastala, te Okružni sud zaključuje da su ispunjeni uslovi da se tuženi oslobodi odgovornosti za nastalu materijalnu štetu shodno odredbi člana 177. tačka 2. Zakona o obligacionim odnosima.

AP-1008/16

3. Edin Alajbegović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je 5. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 028878 14 Rev 2 od 15. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Grad Mostar) isplati naknadu za uništeni stan u određenom novčanom iznosu. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da je zgrada, u kojoj se nalazi predmetni stan na kojem apelant ima stanarsko pravo, tokom ratnih dejstava bila granatirana, zahvaćena požarom i time znatno oštećena, da je zbog oštećenja stambenog dijela zgrade izvršeno rušenje, u čemu je učestvovao i tuženi. Također je utvrđeno da u devastiranom objektu koji je oštećen usljed ratnih zbivanja, posljedicom rata nije se moglo stanovati usljed čega je Dekretom o rušenju građevinskih objekata, propisano da upravnik izdaje navedeni dekret, da isti preko EU upravnika zastupa Općina Mostar, te da će se obezbijediti rušenje svih građevinskih objekata koji ugrožavaju živote i zdravlje ljudi ili imovinu drugih lica, pored toga Dekretom o savjesnom upravljanju građevinskih objekata u članu 7. je propisano da se prava nosilaca stanarskih prava ne diraju ovom uredbom. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantu ne pripada novčana protivvrijednost predmetnog stana jer njegovo pravo kao nosioca stanarskog prava nije dovedeno u pitanje, nego naprotiv tuženi ovo pravo apelantu nikada nije osporio već je isticao da je namjera tuženog da izvrši rekonstrukciju objekta u zavisnosti sa prilivom sredstava za tu namjenu, odnosno da njegov stav prema predmetnom objektu nije drugačiji od stava prema ostalim objektima koji su totalno devastirani. Vrhovni sud konstatuje da tuženi svojim radnjama nije doveo apelanta u situaciju da nakon izgradnje stambenog objekta ne ostvari svoje pravo na povrat predmetnog stana, pa samim tim i na otkup stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da zbog mogućnosti da apelant svoje pravo kao nosilac stanarskog prava ostvari nakon adaptacije zgrade, to neosnovano apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu od strane tuženog.

AP-1397/16

4. Ž. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 007801 13 Rev od 19. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Zapadno-hercegovački Kanton) da mu na ime naknade štete na vozilu isplati određeni novčani iznos. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete u određenom novčanom iznosu i odgovornost tuženog za rad Općinskog suda u Širokom Brijegu, koji je donošenjem spornog rješenja, privremeno oduzeto vozilo apelanta, od F. B. iz Posušja, umjesto apelantu, pogrešno predao „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo, iako ovo leasing društvo nije vlasnik predmetnog vozila. Vrhovni sud konstatuje da apelant nije dokazao da se radi o nezakonitom postupanju organa tužene, niti da je zbog nezakonitog rada suda pretrpio štetu zbog nevraćanja vozila apelantu, ovo pogotovo što apelant u postupku donošenja odluke suda o vračanju oduzetog vozila vlasniku, nije podnio zahtjev kantonalnom tužilaštvu da se njemu kao vlasniku vrati oduzeto vozilo, nego je zahtjev za povrat oduzetog vozila zatražio nakon godinu dana od predaje vozila leasing banci, što ukazuje da u postupanju suda nije bilo namjere niti grube nepažnje za nanošenje štete apelantu. Vrhovni sud, također navodi da odluka suda o predaji oduzetog vozila vlasniku vozila Volksbank banci, donesena je po nalogu tužilaštva u postupku vršenja zakonitih ovlaštenja suda.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-134/16.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-134/16 ("Polirond" d.o.o. Orašje) | Sudska praksa | Aktio