Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/15 (N. G. i J.D.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-707/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-707/15, rješavajući apelacije Nevenke Gligorević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nevenka Gligorević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 004974 14 Gži od 16. decembra 2014. godine;

J. D., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016519 12 U od 11. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-707/15 Nevenka Gligorević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 004974 14 Gži od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba kao tražiteljice izvršenja izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru od 29. januara 2014. godine kojim je prigovor izvšenika (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) usvojen, obustavljeno izvršenje u cjelosti i ukinute provedene radnje. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu izvršne isprave – rješenje Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Filijala Tuzla od 31. oktobra 1986. godine, radi naplate novčanog potraživanja dospjelih neisplaćenih mjesečnih iznosa usklađenih penzija apelantice za određene vremenske periode u određenim mjesečnim novčanim iznosima. Nadalje, utvrđeno je da odredba člana 296. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da obavezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treće lice. Također, zaključeno je da je apelantica primala penziju od Fonda penzijsko invalidskog osiguranja Republike Srpske, Istočno Sarajevo, i to do 1. januara 1998. godine, a da je od Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih u Beogradu, Republika Srbija, primala akontaciju penzije u periodu od 31. decembra 1997. do 31. maja 2004. godine. Dakle, konstatovano je da su naprijed navedeni Fondovi kao treća lica, u smislu odredbe člana 296. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, izvršili ispunjenje obaveze izvršenika.

2. AP-482/16 J. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016519 12 U od 11. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe Sarajevo kojim se apelantu priznaje pravo na invalidsku penziju u određenom mjesečnom iznosu počev od 12. februara 2010. godine, u kojem iznosu i od kojeg dana apelantu pripada i pravo na isplatu penzije.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je na osnovu Nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja Sarajevo, stručni organ u prvom stepenu Sarajevo od 12. februara 2010. godine konstatovano da kod apelanta postoji potpuni gubitak radne sposobnosti usljed posljedica bolesti, te da na taj dan apelantov ukupan penzijski staž do dana prestanka osiguranja 12. februar 2010. godine iznosi 19 godina, 1 mjesec i 25 dana, da je u ukupan penzijski staž uračunat i staž sa uvećanim trajanjem od 9 mjeseci i 2 dana, da je radni vijek pokriven penzijskim stažom 2/4, a navršeni penzijski staž pokriva 1/3 i više radnog vijeka, pa su time ispunjeni uslovi za sticanje prava na invalidsku penziju. Pored toga, utvrđeno je da odredba člana 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuje da se kod ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja uračunavaju samo periodi za koje su plaćeni doprinosi i apelantu je priznat staž sa uvećanim trajanjem, ali obzirom da za isti nisu plaćeni odgovarajući doprinosi, apelant nije ni mogao ostvariti prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Osim toga, zaključeno je da odredbe člana 52. do 59. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuju uslove za sticanje i obračun invalidske penzije, a ukoliko je invalidnost prouzrokovana povredom na radu, ili profesionalnom bolešću ove odredbe propisuju povoljnije uslove za sticanje takvog prava. Također, konstatovano je, na osnovu otpusnog pisma Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo, Neurološka klinika, gdje je apelant primljen na dopunsku obradu (u periodu od 30. novembra do 28. decembra 2009. godine), da je zbog psihičkih problema, vrtoglavica i promjena na koži, ispitivan i liječen ambulantno, te da je apelant kao dijete do 17 godine imao više ujeda krpelja i da su njegove tegobe uz ovu dijagnostiku zavedene kao Borelioza, odnosno da se apelant od 1991. godine kroz medicinsku dokumentaciju vodi kao bolesnik koji boluje od Borelioze. Isto tako, zaključeno je da je Nalaz i mišljenje Doma zdravlja sa poliklinikom „Dr. Mustafa Šehović“ Tuzla, dat bez uvida u naprijed navedeno otpusno pismo Kliničkog centra (imajući u vidu da je apelant do svoje 17 godine pretrpio više ujeda krpelja), te je nelogično i ničim potkrijepljeno da je apelantova potpuna radna nesposobnost i I kategorija invalidnosti prouzrokovana profesionalnom bolešću.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-707/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., nediskriminacija, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/15 (N. G. i J.D.) | Sudska praksa | Aktio