Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/16 (S.N. i drugi)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-171/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-171/16, rješavajući apelacije S. N. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. N., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032562 13 Rev od 13. novembra 2015. godine;

Dijana Kežić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 052207 14 Rev od 24. novembra 2015.

godine;

Tomislav Gazivoda, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 035974 15 Gž od 28. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-171/16

1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032562 13 Rev od 13. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog („Triglav osiguranje“ a.d. Banja Luka), te je preinačena drugostepena presuda i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem se odbija apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj po osnovu kolektivnog osiguranja za slučaj invaliditeta isplati određeni novčani iznos. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je od odlučnog značaja u predmetnoj pravnoj stvari utvrđivanje uzročne veze između povrede apelantice koju je pretrpila za vrijeme obavljanja radnih zadataka i oboljenja malignog melanoma, koje je kasnije dijagnostifikovano. Dalje se navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, jer iz provedenih vještačenja vještaka medicinske struke, proizlazi da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između povređivanja apelantice i bolesti od koje je obolila, pa samim tim ne postoji obaveza tuženog da naknadi apelantici štetu po osnovu ugovora o osiguranju. Vrhovni sud konstatuje da je pravilan stav prvostepenog suda, koji je na osnovu svih provedenih dokaza, a koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, da apelantica nije uspjela da dokaže postojanje uzročne veze između oboljenja koje ima i povrede na poslu, te da prvostepeni sud ispravno dovodi u vezu činjenicu da je maligni melanom dijagnostifikovan samo nekoliko dana nakon povređivanja, što jasno ukazuje da je apelantica oboljela od te bolesti prije povređivanja.

AP-1002/16

2. Dijana Kežić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 3. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 052207 14 Rev od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da obaveže tuženi („Euro herc osiguranje“ d.d. Mostar) da joj isplati ugovornu svotu u određenom novčanom iznosu (po osnovu kasko osiguranja za rizik krađe). U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je apelantica sa tuženim zaključila ugovor iz osnova kasno osiguranja za rizik krađe, da je nakon zaključenja ugovora apelantica dobila Pravila za kasko osiguranje cestovnih motornih vozila, da je apelanticino motorno vozilo otuđeno od strane nepoznatih lica, da se u vozilu u trenutku otuđenja nalazila i saobraćajna dozvola od otuđenog vozila. Također je utvrđeno da je ostavljanjem saobraćajne dozvole u vozilu apelantica u smislu odredbe člana 21. stav 1. tačka 6. Pravila za kasko osiguranje cestovnih motornih vozila, izgubila prava iz osiguranja. U svom obrazloženju, između ostaloga, Vrhovni sud navodi da je apelantica ostavila saobraćajnu dozvolu u pretincu koje je (preko noći) parkirala na javnom i nezaštićenom parkingu, iako je znala i trebala znati da je vozilo na otvorenom prostoru i neobezbjeđeno i da može doći do njegovog otuđenja, a samim tim i do nestanka saobraćajne dozvole. Vrhovni sud konstatuje da se apelantica u konkretnoj situaciji ponašala krajnje nepažljivo jer je zanemarila onakvu pažnju koja se mora i može očekivati od čovjeka prosječne sposobnosti, te da je apelantica zaključila ugovor sa posebno i jasno određenim obavezama sa kojima je trebala biti upoznata. Vrhovni sud zaključuje da uzimajući u obzir utvrđene činjenice i okolnosti nastanka štetnog događaja, striktne primjene odredbe člana 21. stav 1. tačka 6. navedenih Pravila, zbog kojih je ista izgubila prava iz osiguranja i po shvatanju Vrhovnog suda apelanticin tužbeni zahtjev je trebalo odbit kao neosnovan.

AP-1320/16

3. Tomislav Gazivoda (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokolca, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 035974 15 Gž od 28. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Wiener osiguranje Vienna Insurance Group“ a.d. Banja Luka) da apelantu na ime naknade materijalne štete plati određeni novčani iznos. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je apelantovo motorno vozilo bilo kasko osigurano kod tuženog, da je apelant određenog dana prijavio CJB Istočno Sarajevo PS Pale, da mu je tokom noći iz predmetnog vozila otuđen CD uređaj, navigacija i klima uređaj, da prema obračunu štete od strane tuženog (po zapisniku o oštećenju i na bazi cijene polovnih dijelova) ukupna šteta iznosi 629,63 KM, da je tuženi navedeni iznos platio apelantu, te da prema predračunu ovlaštenog procjenitelja „ASA PVA“ d.o.o. Sarajevo proizlazi da su na apelantovom vozilu nastala oštećenja u iznosu od 6.280,64 KM. U predmetnom postupku prvostepeni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženi izmirio svoju obavezu likvidacijom štete u iznosu od 629,66 KM, te nije prihvatio predračun ovlaštenog procjenitelja „ASA PVA“ d.o.o. Sarajevo, iz razloga što se u navedenom predračunu navedena i oštećenja koja nisu navedena u Zapisniku o oštećenju tuženog i koja je apelant prijavio CJB Istočno Sarajevo, te pored toga u predračunu su navedene cijene originalnih dijelova koje treba mijenjati, a ne polovnih na koje apelant ima pravo primjenom člana 21. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila, obzirom da je predmetno vozilo starije od šest godina. Također apelantu nije priznata naknada za dijelove koji nisu fabrički ugrađeni u predmetno vozilo (CD uređaj i navigacija), a osiguranje istih nije posebno ugovoreno, shodno odredbama člana 5. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila, kao ni apelantov zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi, odnosno uzimanja u zakup drugog vozila, jer zakup drugog vozila nije obuhvaćen predmetnim ugovorom o osiguranju. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana i da je za istu prvostepeni sud dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Okružni sud i koji nisu dovedeni u sumnju apelantovim žalbenim navodima.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-171/16.

5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/16 (S.N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio