Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-353/13 (M. Đ.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-353/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 353/13, rješavajući apelaciju Milana Đorđića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Đorđića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 004051 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanu Đorđiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Milanu Đorđiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Đorđića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 004051 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004051 09 Gž od 3. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 004051 08 P od 14. oktobra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Đorđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osječana podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 004051 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 004051 09 Gž od 3. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 004051 08 P od 14. oktobra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Radojice Živkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 18. novembra 2015. godine, Osnovni sud 23. novembra 2015. godine a tuženi 30. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 22. novembra 2005. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog u kojoj je naveo da se 4. novembra 2004. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj mu je oštećeno putničko motorno vozilo precizirano u presudi i to krivicom tuženog koji je upravljajući traktorom na regionalnom putu Modriča-Doboj u mjestu Osječani preduzeo radnju skretanju ulijevo, mada mu je apelant dolazio iz suprotnog pravca, te da je apelant da bi izbjegao direktni sudar, skrenuo u desnu stranu nakon čega je došlo do slijetanja njegovog vozila sa puta. Navedeno je i da je apelant istakao da je tuženi za navedeni prekršaj oglašen krivim rješenjem Suda za prekršaje u Doboju od 18. jula 2005. godine za što mu je izrečena novčana kazna. U tužbi je navedeno i da je prema predračunu preduzeća AD „Autokomerc“ Doboj od 10. septembra 2005. godine procijenjena šteta na apelantovom vozilu u iznosu od 12.586,50 KM, te da apelant traži da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete isplati navedeni iznos.

6. Nakon što je tuženi dostavio odgovor na tužbu 2. decembra 2005. godine Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 22. maja 2007. godine, a ročišta za glavnu raspravu 7. i 10. septembra 2007. godine.

7. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj P-510/05 od 10. oktobra 2007. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete nastale na motornom vozilu usljed predmetne saobraćajne nesreće isplati iznos od 12.586,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22. novembra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je Osnovni sud naveo da je u toku postupka sproveo dokaze precizirane u presudi među kojima je i vještačenje koje je izvršio vještak saobraćajne struke, te iskaz policajaca i svjedoka poimenično navedenih u presudi. Navedno je da iz nalaza i mišljenja tog vještaka proizlazi da je do saobraćajne nesreće došlo nepropisnim skretanjem tuženog jer je zauzeo dio saobraćajne trake kojom se kretao apelant a što je taj vještak zaključio na osnovu iskaza apelanta i tuženog. Takođe je navedeno da iz iskaza policajaca i neposrednih svjedoka proizlazi da se sve vrijeme tuženi nalazio u svojoj traci i da nije otpočeo radnju skretanja, te da se apelant kretao brzinom puno većom od dozvoljene što je i bio uzrok zanošenja apelantovog vozila. Navedeno je da je uvidom u predračun utvrđeno da je na apelantovom vozilu nastala šteta u iznosu od 12.586,50 KM, te da je Rješenjem Suda za prekršaje u Doboju broj P-523/05 od 18. jula 2005. godine tuženi oglašen krivim zbog učinjenih prekršaja iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 186 stav 1 tačka 31 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima jer je upravljao traktorom bez registarskih tablica, za prekršaj iz člana 171 u vezi sa članom 226 stav 1 tačka 29 istog zakona jer je upravljao traktorom bez položenog vozačkog ispita, te za prekršaj iz člana 50 stav 1 u vezi sa članom 226 stav 1 tačka 5 istog zakona jer je prouzrokovao saobraćajnu nesreću ugrožavanjem apelantovog vozila, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da iz svega proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, te je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 013-0-Gž-07-000 718 od 17. decembra 2008. godine žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da su tačni žalbeni navodi tuženog da je prvostepni sud ocijenio iskaze svjedoka i stranaka i poklonio im vjeru iako su dijametralno suprotni, da je vještak nalaz dao na osnovu iskaza tuženog, te da je predračun za nastalu štetu ocijenjen kao valjan dokaz za izvršene popravke iako predračun to ne može biti jer nema dokaza da su popravke zaista i učinjene, te da je navedeno postupanje uzrokovalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje a samim tim i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, navedeno je da su osnovani i žalbeni navodi da nije bilo mjesta pozivanju prvostepenog suda na rješenje doneseno u prekršajnom postupku jer, kako je obrazložio Okružni sud, parnični sud nije vezan prekršajnim rješenjem već isljučivo osuđujućom presudom u krivičnom postupku a čega u konkretnom slučaju nema jer protiv tuženog nikada nije pokrenut krivični postupak.

9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 004051 08 P od 14. oktobra 2009. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, suprotno apelantovim tvrdnjama, utvrđeno da se tuženi za vrijeme nesreće nalazio u svojoj traci, da vještak saobraćajne struke nije u svom nalazu utvrdio položaj traktora u vrijeme njegovog mimoilaženja sa apelantovim vozilom, te da su policajci poimenično navedeni u presudi prilikom izvođenja uviđaja potvrdili stav da nema dokaza o mjestu gdje se u trenutku mimoilaženja nalazio traktor posebno stoga jer se traktor nakon nesreće nije zaustavio nego je produžio do parkinga preciziranog u presudi i tamo je parkiran. Takođe je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao da su po osnovu predračuna koji je priložio kao dokaz za visinu nastale štete zaista i izvršene popravke na njegovom vozilu. S tim u vezi je navedeno da je članom 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice a da je članom 178 istog zakona propisano da se u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivo krivicom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti na osnovu krivice. Navedeno je da je zbog svega rečenog, te činjenice da taj sud nije mogao uzeti kao dokazanu krivicu tuženog na osnovu prekršajnog rješenja jer je parnični sud vezan osuđujućom presudom u krivičnom postupku a ne prekršajnom, Osnovni sud zaključio da apelant ničim nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedEne presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 85 0 P 004051 09 Gž od 3. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio i zahtjev tuženog da mu apelant isplati iznos od 900,00 KM na ime odgovora na žalbu.U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je, prema zaključku tog suda, nesporno da apelant u toku postupka ne samo da nije dokazao da je tuženi kriv za predmetnu saobraćajnu nesreću nego da ničim nije dokazao niti da su na njegovom vozilu izvršene prepravke koje su bile predviđene predračunom. Okružni sud je zaključio da je zbog navedenog pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev a kako apelant žalbom nije doveo u pitanje ovakvo utvrđenje prvostepenog suda, to je, prema obrazloženju tog suda, apelantova žalba neosnovana.

11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 004051 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da je stvaranje opasne situacije od strane tuženog koja se ogleda u pokazivanju namjere skretanja ulijevo a koju vještak saobraćajne struke smatra uzrokom nesreće, prema mišljenju tog suda, bez prelaženja tuženog na lijevu stranu kolovoza revervisanu za saobraćaj vozila iz drugog smjera kojim se kretao apelant, ne predstavlja protivpravnu radnju tuženog zbog koje bi on na osnovu odredbi čl. 154 i 178 ZOO bio odgovoran da nadoknadi štetu apelantu. Navedeno je i da se ne može prihvatiti tvrdnja iznesena u reviziji da nižestepeni sudovi nisu primjenili odredbu člana 155 stav 2 Zakona o parničnom postupku jer, kako je obrazložio Vrhovni sud, sud bi imao mogućnost ili da u cijelosti prihvati nalaz i mišljenje vještaka ili da traži njegovu dopunu sve do trenutka dok nije prihvatio nalaz i mišljenje a dopunu je moguće tražiti u slučaju kada je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili sprovedenim dokazima a što, prema mišljenju tog suda, u konkretnom predmetu nije slučaj. Navedeno je da vještačenje kakvo je konkretno, odnosno ono koje nema niti jedan od navedenih nedostataka, podliježe slobodnoj ocjeni dokaza na osnovu kojih sud savjesno i brižljivo ocjenjuje svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno iz čega proizlazi, kako je obrazložio taj sud, da sud nije dužan prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka čak i ako on nema neki od navedenih nedostataka.

12. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu prihvatili zaključak vještaka saobraćajne struke vezan za krivicu u predmetnoj nesreći ali su prihvatili navod tog vještaka da se na osnovu pribavljenih materijalnih dokaza ne može utvrditi sporna činjenica gdje se nalazio traktor u vrijeme predmetne nesreće već je to bilo moguće utvrditi samo na osnovu posrednog zaključka na osnovu uobičajene reakcije vozača u sličnim situacijama. S tim u vezi je navedeno da ocjena sprovedenih dokaza nije protivrječna kako se to revizijom ističe, već da su naprotiv, prema mišljenju tog suda, nižestepeni sudovi dali ubjedljive i cjelovite razloge zašto smatraju da tuženi u konkretnoj situaciji nije svojim traktorom prešao na lijevu stranu poklanjajući pri tom vjeru iskazima svjedoka koji su bili najbliži mjestu događaja i koji su bili očevici, te koji su poimenično navedeni u presudi. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i u nerazumno dugom trajanju postupka. Ističe da su sudovi morali prihvatiti kao činjenicu da je tuženi oglašen krivim za prekršaj vezan za predmetnu nesreću i obavezati ga da apelantu naknadi štetu u visini koju je tražio, te da nije bilo mjesta zaključku da ničim nije dokazan položaj traktora u trenutku same nesreće niti da mu je šteta nastala. Smatra da ovakvim postupanjem redovnih sudova tužba postaje nesvrsishodna, jer je nemoguće nadoknaditi pretrpljenu štetu. Apelant smatra da je dovoljna dokaz da je tuženi kriv za nesreću činjenica da se nije zaustavio niti je pomogao apelantu nego je nastavio kretanje. Apelant navodi da je neprihvatljivo da je predmetni postupak trajao sedam godina, te da apelant ničim nije uticao na dužinu trajanja postupka zbog čega traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji i da je taj sud odgovore na sva pitanja koja su apelacijom postavljena dao u svojoj presudi.

15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je presuda tog suda donesena u roku od dva mjeseca zbog čega smatra da nije bilo ni kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

16. Osnovni sud je naveo da je donio presudu zasnovanu na zakonu, te da je poduzimao sve radnje u postupku u skladu sa zakonskim rokovima.

17. Tuženi je naveo hronologiju postupka, te istakao da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je,ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice Član 178.

1)U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice 2)Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odogovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice 3)Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelovi ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju nešto drugo 4)Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 12. stav 3.

3)U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 102. stav 1.

1)Svaka stranka treba u sovjim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Član 123.

1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojma zasniva svoj zahtjev. 2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 004051 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2012. godine a apelacija je podnesena 25. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem je rješavano pitanje prava apelanta na naknadu materijalne štete nastale na vozilu prilikom saobraćajne nesreće iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv.

28. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da mu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete jer nije dokazao da mu je tuženi prouzročio štetu iako je tuženi u prekršajnom postupku oglašen krivim za tu nesreću i iako je apelant ponudio dokaz o visini nastale štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, podsjeća na citirane odredbe čl. 154 i 178 ZOO i čl. 7,8, 1, 102 i 123 ZPP. Iz navedenih odredbi, između ostalog, proizlazi da je onaj ko drugome uzrokuje štetu dužan da je nadoknadi izuzev ako dokaže da nije kriv za štetu, da su stranke u postupku dužne iznijeti sve činjenice i dokaze na kojima temelje svoje tvrdnje, da sud donosi odluku na osnovu slobodne ocjene dokaza, kao i da je parnični sud vezan osuđujućom presudom u krivičnom postupku. Dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant u toku postupka nije dokazao da je tuženi kriv za predmetnu saobraćajnu nesreću, kao i iz razloga što apelant nije dokazao da mu je na vozilu nastala šteta u visini koja je navedena na predračunu. Pri tome Ustavni sud primjećuje i da redovni sudovi nisu prihvatili kao utvrđenu krivicu tuženog iz prekršajnog postupka jer je parnični sud, kako su to i obrazložili redovni sudovi, vezan za osuđujuću presudu donesenu u krivičnom postupku ali ne i prekršajnim rješenjem, te da su zaključili i da iz dokaza koji su sprovedeni u konkretnom postupku nije moglo biti utvrđeno da je tuženi zaista skrivio predmetnu nesreću. Takođe, iz stanja spisa proizlazi i da redovni sudovi nisu prihvatili kao dokaz predračun koji je apelant ponudio u korist svojih tvrdnji o visini nastale materijalne štete uz obrazloženje da apelant predračunom nije dokazao da su popravke na automobilu izvršene u vrijednosti koja je naznačena u predračunu s obzirom da predračun ne dokazuje da su popravke zbog uklanjanja štete toliko i vrijedile a što je bilo moguće dokazati jedino validnim računima i dokazima o obavljenim radovima.

30. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u navedenim obrazloženjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe ili pogrešno utvrdili činjenično stanje. Ovo stoga što, suprotno apelantovim navodima, parnični sud, kako je to i obrazloženo u osporenim odlukama, nije vezan rješenjem donesenim u prekršajnom postupku, već isključivo osuđujućom presudom u krivičnom postupku zbog čega je pred tim sudovima u konkretnom slučaju i bilo moguće sprovoditi dokaze u smislu dokazivanja krivice tuženog za nastanak navodne štete apelantu. Kako iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da nije bilo moguće utvrditi položaj traktora kojim je upravljao tuženi u toku nesreće a od čega je i zavisio zaključak o postojanju krivice tuženog, to nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da apelant nije dokazao da je za (navodnu) štetu koja mu je nastala kriv tuženi. Takođe, Ustavni sud smatra i da je obrazloženje redovnih sudova da apelant prilaganjem predračuna o visini štete nije dokazao da su u toj vrijednosti i izvršene popravke na predmetnom vozilu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S obzirom da iz navedenog proizlazi da apelant nije dokazao da mu je tuženi prouzročio materijalnu štetu na vozilu, te da nije dokazao ni visinu nastale štete, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica predmeta.

32. Apelant, takođe, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. novembra 2005. godine, kada je apelant podnio tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. oktobra 2012. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao malo manje od sedam godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b) Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava apelanta na naknadu materijalne štete nastale na vozilu u saobraćajnoj nesreći. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

36. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio predmetnu tužbu Osnovni sud tužbu dostavio tuženom na odgovor koji je primljen 2. decembra 2005. godine, te da je nakon toga, pripremno ročište zakazano tek za 22. maj 2007. godine, a ročišta za glavnu raspravu 7. i 10. septembra 2007. godine, nakon čega je i donesena prvostepena presuda. Drugostepeni sud je o žalbi odlučio za godinu dana nakon čega je ponovljen postupak, jer je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu zbog proceduralnih grešaka tog suda. Pred prvostepenim sudom postupak je okončan za dvije godine a žalbeni i revizioni postupak u daljnje tri godine. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama i fazama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za trajanje postupka od sedam godina u kojem pri tome nije bilo potrebno utvrditi posebno složene činjenice i razriješiti složena pravna pitanja. Ustavni sud s tim u vezi zapaža da je, i pored činjenice da predmetni postupak nije bio posebno složen, zbog proceduralnih grešaka prvostepenog suda njegova presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak u kojem je ponovno trebalo sprovesti dokaze i utvrditi relevantne činjenice a što je značajno uticalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti agrumente vezano za dužinu trajanja predmetnog postupka, već da tvrde da je postupak okončan u razumnom roku, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

39. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

40. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonu nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao malo manje od sedam godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica kada su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja za svoje zaključke zašto apelant nije dokazao da mu je tuženi pričinio materijalnu štetu, kao ni visinu te štete.

42. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak za utvrđivanje prava apelanta na naknadu materijalne štete trajao sedam godina a da pri tome nije bilo potrebno razriješiti složena činjenična i pravna pitanja, te kada je i pored toga prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak tom sudu zbog njegovih proceduralnih grešaka.

43. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-353/13 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio