Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/13 (A. M.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1368/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1368/13, rješavajući apelaciju Atife Mujezinović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atife Mujezinović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 009228 11 REV od 12. februara 2013.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Atifa Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijela je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 009228 11 REV od 12. februara 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 39 0 P 009228 10 P od 20. septembra 2009. godine, u postupku koji je apelantica pokrenula protiv R. Đ. (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja ništavosti ugovora, usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 13. marta 2010. godine između tužene kao davatelja izdržavanja i M.A., kao primatelja izdržavanja, koji je sastavio i ovjerio notar Selim Brkić iz Tešnja pod brojem OPU-IP-249/2010. Istom je presudom naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda i Katastru nekretnina Općine Tešanj da otklone pravne posljedice ništavosti ugovora, tako što će na nekretnine bliže označenima u presudi umjesto tužene upisati ranijeg vlasnika M. A. Konačno, tužena je obvezana apelantici naknaditi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je tokom postupka utvrđeno da je predmetni ugovor notarski obrađen, da su potpisi stranaka ovjereni od strane notara, da ugovor nije ovjeren kod suda, kao i da je ugovor proveden u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu. Na temelju takvo utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 120. stav

2. Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. S obzirom da je u konkretnoj situaciji sporni ugovor sastavljen u pismenom obliku, ali nije ovjeren u sudu, Sud je zaključio da je, u smislu odredbe člana 70. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ugovor ništav, zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 009228 10 Gž od 16. septembra 2011. godine odbijena je žalba koju je tužena podnijela protiv presude Općinskog suda i prvostepena presuda je potvrđena, uz obrazloženje da je Općinski sud pravilno odlučio kada je primjenom odredbe člana 120. Zakona o nasljeđivanju usvojio apelantici tužbeni zahtjev i poništio predmetni ugovor o nasljeđivanju.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene i presude Kantonalnog i Općinskog suda su preinačene na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Istom je presudom obvezana apelantica tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je stava da su osnovani navodi iz revizije tužene iz razloga što su Kantonalni i Općinski sud argument za svoj pravni stav potkrijepili pozivom na odredbu člana 102. Zakona o notarima, kojom je propisano da se odredbama članova 93. - 101. tog zakona ne dira u propise kojima se uređuje nadležnost i postupak sudova za poduzimanje radnji na koje se te odredbe odnose. Odredbe članova 93. - 101. Zakona o notarima reguliraju ovjeru potpisa, rukoznaka i prepisa, kao jedan dio poslova iz nadležnosti notara (član 69. Zakona o notarima), tako da navedene zakonske odredbe nisu relevantne za pitanje odnosa normi koje reguliraju postupak notarske obrade isprava i ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju od strane sudije. Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju koja nije stavljena van snage prelaznim i završnim odredbama Zakona o notarima, stava da se u tom slučaju primjenjuje pravilo lex posterior derogat priori, odnosno da kasniji zakon ukida raniji. To podrazumijeva da norma važi sve dok ne bude ukinuta novom pravnom normom iste ili veće pravne snage, a ukinuta je kada ta norma ima sadržaj suprotan njenoj, što je slučaj u konkretnom predmetu. Vrhovni sud je ukazao da je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. juna 2010. godine zauzet pravni stav da ugovori o doživotnom izdržavanju koji za predmet imaju prijenos nekretnina, koji su zaključeni nakon početka primjene Zakona o notarima pravno su valjani ukoliko su zaključeni u formi notarski obrađene isprave u smislu člana 73. u vezi sa članom 80. Zakona o notarima, tako da za njihovu pravnu valjanost nije potrebna i dodatna ovjera od strane sudije u smislu člana 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju. Na osnovu navedenog, Sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. suština apelantičinih opširnih apelacionih navoda je da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je primjenom pravila lex posterior derogat priori, na konkretnu pravnu situaciju primijenio relevantne odredbe Zakona o notarima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava u postupku koji je rezultirao osporenom presudom, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju i da se suština njenih apelacionih navoda ogleda u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je, na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, stava da su Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi iz apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/13 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio