Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-458/15 (L. R. i drugi)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-458/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-458/15, rješavajući apelacije Lazara Radulovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Lazar Radulović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 004515 13 Rev 2 od 4. decembra 2014. godine;
Darko Davidović protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 036846 15 Rsž od 27. januara 2016. godine;
Stanko Čerek protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 044980 15 Rsž od 22. decembra 2015. godine;
Biljana Perduv protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 154711 15 Rsž od 21. januara 2016. godine;
I.J. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016428 15 Gž od 22. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-458/15 Lazar Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković advokat iz Trebinja, podnio je 27. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 004515 13 Rev 2 od 4. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je uvažena žalba tuženog (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje) i preinačena prvostepena presuda na način što je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta (da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog od 10. novembra 2008. godine, da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa počev od 4. avgusta 2008. godine uz naknadu troškova postupka), te je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant, koji je bio odsutan s posla 30 dana i koji je dostavio doznaku ljekara koji nije registrovan u Republici Srpskoj, nije dostavio validan dokument kojim se može pravdati odsustvo s posla. Naime, među strankama je nesporno da je apelant osdsustvovao s posla od 14. do 31. jula 2008. godine, što je opravdao doznakom ljekara Doma zdravlja Trebinje, a nakon toga apelant je izostao s posla u periodu od 1. do 31. avgusta 2008. godine i to odsustvo je pravdao izvještajem koji je izdala JU „Dom zdravlja Kotor“ Crna Gora po ljekaru psihijatru Aleksandru Mačkiću. Dalje, odredbom člana 30. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju je propisano da privremenu nesposobnost za rad utvrđuje ovlašteni ljekar pojedinac do 30 dana, a preko 30 dana nadležna ljekarska komisija, dok je Pravilnikom o ostvarivanju prava na naknadu plata za vrijeme privremene nesposobnosti za rad propisano da izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad do 30 dana daje ovlašteni doktor porodične medicine kome je Fond zdravstvenog osiguranja dodijelio šifru. Dakle, s obzirom da je apelant zbog bolesti bio odsutan u vremenskom kontinuitetu dužem od 30 dana, to je privremenu spriječenost za rad mogla utvrđivati samo ljekarska komisija a ne ovlašćeni ljekar pojedinac odnosno, da se apelantu mogla priznati samo ona doznaka o privremenoj spriječenosti za rad koja bi bila izdata od strane komisije. Također, apelant u konkretnom slučaju pribavljenu medicinsku dokumentaciju, koju je pribavio tokom spornog liječenja, nije dostavio nadležnoj komisiji odnosno porodičnom ljekaru, koji bi na temelju iste mogli cijeniti da li se može dati izvještaj o privremenoj spriječenosti apelanta za rad ili ne. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno revizionim navodima apelanta, tokom vođenja disciplinskog postupka tuženi ispoštovao odredbe Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, posebno one koje se tiču prava radnika na odbranu tokom postupka (čl. 10., 11., 16. i 21. Pravilnika). Imajući u vidu da je apelant i prije spornog odsustva, tokom mjeseca jula 2008. godine bio opravdano odsutan zbog bolesti i o tome blagovremeno dostavio potvrdu porodičnog ljekara, te da je i dalje odsustvovao s posla, tuženi nije imao razloga da posumnja u činjenicu da je i to odsustvo uzrokovano zdravstvenim razlozima. Kod navedenih okolnosti, logično je očekivanje tuženog-poslodavca da će apelant po zaključenju bolovanja, u daljnjem roku od tri dana, dostaviti potvdu o privremenoj spriječenosti za rad, što apelant u konkretnom slučaju nije uradio, a što bi bilo dovoljno da se smatra da ne postoji povreda radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 8. Zakona o radu, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
2. AP-1218/16 Darko Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Davidović iz Gacka (apelantov otac), podnio je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 036846 15 Rsž od 27. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Gacko“ a.d. Gacko) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi diskriminisao na način da je povrijedio apelantovo pravo na jednako postupanje u postupku zapošljavanja, na način pobliže opisan u dispozitivu presude, dok je u ostalom dijelu (kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknadi izgubljenu zaradu) prvostepena presuda ostala neizmijenjena, uz obavezu apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je tuženi apelanta doveo u neravnopravan položaj u odnosu na lica koja je primio u radni odnos, samim tim što nije raspisao oglas za popunu radnih mjesta niti odgovorio na apelantove zahtjeve od 10. septembra 2012. godine, 20. februara 2013. godine i 16. januara 2015. godine. Naime, žalbom tuženog se osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio odredbu člana 18. stav 1. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima u vrijeme nezaposlenosti, koja predviđa mogućnost da poslodavac može zahtijevati da mu Zavod, umjesto javnog objavljivanja potrebe za radnicima, posredno ponudi izbor kandidata za zasnivanje radnog odnosa. Dalje se navodi da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je u postupku izbora kandidata stavljen u neravnopravan položaj zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa. Također, apelant nije dokazao postojanje diskriminacije u odnosu na uslove za zapošljavanje, dok je pravilno prvostepenom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosio na isplatu naknade štete zbog izgubljene zarade zbog izostanka zapošljavanja, iz razloga što apelant nije predložio niti proveo dokaze koji bi ukazivali koliku bi dobit imao da je radio. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku RS.
3. AP-1278/16 Stanko Čerek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Tatjana Stojković advokatica iz Doboja, podnio je 19. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 044980 15 Rsž od 22. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (KP „Vodovod i Kanalizacija“A.D. Brod) od 12. marta 2014. godine o otkazu ugovora o radu apelantu, da se naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto vodoinstalater ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da mu tuženi na ime izgubljene zarade isplati iznos od 5.035,48 KM i naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu vodoinstalater po ugovoru na neodređeno vrijeme, te da je tuženi rješenjem od 12. marta 2014. godine otkazao ugovor o radu sa apelantom iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga. Dalje je utvrđeno da je tuženi apelantu utvrdio pravo na korištenje otkaznog roka od 90 dana i utvrdio otpremninu u iznosu od 604,52 KM, koja je i isplaćena apelantu. Iz ostalih provedenih dokaza je utvrđeno da je pravilnikom tuženog o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka od 14. juna 2013. godine ukinuto radno mjesto vodoinstalatera, dok je komisija za utvrđivanje broja i kvalifikacione strukture radnika za čijim je radom prestala potreba sačinila izvještaj 12. jula 2013. godine kojim je konstatovala da je apelantovo radno mjesto ukinuto. Dakle, apelantu je rješenjem tuženog od 12. marta 2014. godine prestao radni odnos iz razloga ukidanja poslova i radnih zadataka njegovog radnog mjesta zbog ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, a na sve odluke je data saglasnost komisije, sindikalne organizacije, skupštine, nadzornog odbora i uprave preduzeća, čime je u potpunosti ispoštovana procedura postupka utvrđivanja viška radnika i radnih mjesta. Imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta primjenom odredbi čl. 126. stav 1. tačka 2., 138. i 139. Zakona o radu, zaključio je na kraju Okružni sud.
4. AP-1285/16 Biljana Perduv (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Aleksandar Popović advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 154711 15 Rsž od 21. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba apelantice i po službenoj dužnosti preinačena je prvostepena presuda na način što je ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantice za isplatu razlike plata za period od 1. marta do 30. septembra 2013. godine i tužba je u tom dijelu odbačena, dok je preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog („M-BL“ d.o.o. Banjaluka) na način da je odbijen zahtjev tuženog da mu tužiteljica isplati iznose na ime neosnovano isplaćenog regresa i više isplaćenih plata, za periode i u iznosima navedenim u dispozitivu presude. Također, osporenom odlukom je odbijena žalba apelantice u preostalom dijelu i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu plata za vremenski period od 1. aprila 2011. godine do 30. septembra 2012. godine, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je predmet spora zahtjev apelantice za isplatu razlike plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva u vremenskom periodu od 1. aprila 2011. godine do 30. septembra 2012. godine i zahtjev za isplatu razlike plate za vremenski period od 1. marta do 30. septembra 2013. godine, kao i zahtjev iz protivtužbe tuženog za vraćanje neosnovano isplaćenog regresa za 2011. godinu i više isplaćenih plata za period od 1. jula 2012. godine do 28. februara 2013. godine. Okružni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu razlike plate za vrijeme porodiljskog odsustva. Ovo iz razloga što je tuženi rješenjem od 5. maja 2011. godine utvrdio visinu plate apelantici za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, te da je nesporno da je apelantici isplaćivana plata u visini utvđenoj navedenim rješenjem koje je, s obzirom da ga apelantica nije pobijala, postalo pravosnažno i obavezujuće za parnične stranke. Dakle, s obzirom da je tuženi u skladu sa pravosnažnim rješenjem vršio isplatu naknade plate apelantici, to apelantica ne može zahtjevati sa uspjehom u sudskom postupku razliku ove naknade kao akcesornog prava u odnosu na utvrđenu visinu rješenjem tuženog. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen, Okružni sud je utvrdio da je apelantica podneskom od 13. novembra 2014. godine tražila razliku plate za period od 1. marta do 30. septembra 2013. godine, te da je isti neblagovremen u skladu sa odredbom člana 118. Zakona o radu, pa s obzirom da sud na blagovremenost tužbe pazi po službenoj dužnosti to je u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbeni zahtjev apelantice. S druge strane, Okružni sud je zaključio da je osnovana žalba apelantice, u pogledu usvojenog protivtužbenog zahtjeva tuženog, da tuženi u toku prvostepenog postupka nije dokazao kojim aktom je utvrđen dodatak po osnovu radnog učinka na osnovu kojeg vrši uvećanje plate zaposlenom i kojoj kategoriji radnika se vrše uvećanja plate po osnovu ovog faktora, te slijedom čega nema ni pravo tražiti od apelantice vraćanje iznosa dijela plate koja joj je isplaćena po ovom osnovu, dok na osnovu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima kao poslodavac nema pravo bez saglasnosti radnika da traži vraćanje isplaćenog regresa. Vezano za troškove postupka, Okružni sud je naveo da je apelantica uspjela u žalbenom postupku u odnosu na protivtužbeni zahtjev, međutim u konačnom nije uspjela sa tužbenim zahtjevom, zbog čega je primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe čl. 226., 227. stav 2. i 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS.
5. AP-1314/16 I.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja- Bunoza iz Mostara, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 016428 15 Gž od 22. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (BiH - Ministarstvo odbrane BiH - Zajednički štab OS BiH - Komanda za podršku) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenja tužene od 25. aprila 2014. godine i 21. januara 2014. godine i da se naloži tuženoj da pokrene postupak prestanka vojne službe apelantu na osnovu njegovog ličnog zahtjeva, dok je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Sud BiH navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što je tužena trebala da donese naredbu o prestanku vojne službe po zahtjevu apelanta, i pored nesporne činjenice da se apelant nakon isteka godišnjeg odmora (30. decembra 2013. godine) trebao javiti na posao ali da se nije javio jer je neuka stranka. Dalje se navodi da je ovakav stav prvostepenog suda u suprotnosti sa odredbama člana 175. tačka 2. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH (postupak za prestanak službe) kojim je propisano da ministar odbrane donosi naredbu o prestanku službe u roku od 30 dana po prijemu osnovanog prijedloga za prestanak službe. Sud BiH navodi da je apelant morao znati da sam prijedlog za raskid službe nije i raskid i da po prijedlogu tužena mora provesti proceduru utvrđivanja osnovanosti i eventualnog udovoljenja zahtjevu. Dakle, momentom podnošenja prijedloga za raskid ugovora isti nije rakinut, kako to smatra prvostepeni sud, nego je apelant i dalje bio obavezan postupati u skladu sa važećim ugovorom i uredno se odazvati tuženoj i dolaziti na posao. S obzirom da se apelant nije javio u jedinicu 30. decembra 2013. godine, niti je svoj izostanak opravdao, to je tužena pravilno postupila kada je po službenoj dužnosti pokrenula postupak po Procedurama za prestanak vojne službe i dostavila prijedlog za prestanak profesionalne vojne službe uz „nečastan otpust“ u skladu sa članom 173. stav 1. tačka e) i članom 176. stav 2. tačka a) Zakona o službi u Oružanim snagama BiH i donijela sporno rješenje o prestanku službe, zaključio je na kraju Sud BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-458/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman