Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3105/13 (N. Š., I. Š., D. Š., J. Š. i L. Š.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3105/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3105/13, rješavajući apelaciju Nevenke Šantić i dr. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Nevenke Šantić, Ivana Šantića, Dragana Šantića, Jele Šantić i Ljubana Šantića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018170 12 Rev 3 od 25. travnja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Nevenki Šantić, Ivanu Šantiću, Draganu Šantiću, Jeli Šantić i Ljubanu Šantiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke solidarno isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Nevenki Šantić, Ivanu Šantiću, Draganu Šantiću, Jeli Šantić i Ljubanu Šantiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nevenke Šantić, Ivana Šantića, Dragana Šantića, Jele Šantić i Ljubana Šantića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018170 12 Rev 3 od 25. travnja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007 0 P 000090 09 Gž od 6. prosinca 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nevenka Šantić, Ivan Šantić, Dragan Šantić, Jela Šantić i Ljuban Šantić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Viteza, koje zastupa Nikica Bodul, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 12. srpnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 018170 12 Rev 3 od 25. travnja 2013. godine. Podneskom od 16. srpnja 2013. godine apelanti su dopunili apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 9. studenog 2015. godine, a 10. studenog 2015. godine od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 13. studenog 2015. godine, a Kantonalni sud 2. prosinca 2015. godine.
4. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Apelanti su 9. lipnja 2003. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tuženih „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete, v.sp. 262.861,00 KM.
7. Tijekom prvostupanjskog postupka Općinski sud je održao pripremno ročište 15. listopada 2003. godine i 28. rujna 2004. godine, te ročište za glavnu raspravu 29. listopada 2004. godine, 2. studenog 2004. godine, 14. siječnja 2005. godine, 7. ožujka 2005. godine i 18. svibnja 2005. godine. U postupku pred Općinskim sudom provedeni su dokazi: uvid i čitanje materijalne dokumentacije, saslušanje svjedoka, vještačenje po vještaku medicinske struke, financijsko vještačenje i vještačenje po vještaku prometne struke.
8. Općinski sud je Presudom broj P-373/03-II od 17. lipnja 2005. godine odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata protiv prvotuženog, te je obvezao drugotuženog da apelantima na ime naknade štete (na ime troškova liječenja, putnih troškova, izgubljene zarade, tuđe njege i pomoći na kućnom liječenju, naknade za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta) isplati iznose pobliže navedene u izreci presude. U obrazloženju odluke, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je na temelju provedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio činjenicu da je apelantica Nevenka Šantić 9. svibnja 1998. godine upravljala vozilom, da se iz suprotnog smjera kretalo drugo vozilo kojim je upravljao N. Š. i da je do kontakta navedenih vozila došlo zato što je apelantica od nepoznatog vozila bila ometena u vožnji. Općinski sud je naveo da je navedena činjenica potkrijepljena iskazima svjedoka E. M. i E. Z., a da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je vozilo kojim je upravljala apelantica bilo bez tehničkih nedostataka, da je put kojim se apelantica kretala izgrađen u pravcu, da brzina kretanja vozila nije bila u službi nastanka prometne nezgodne i da je apelanticu u sigurnoj vožnji moralo nešto uznemiriti da bi ona promijenila smjer kretanja u cilju izbjegavanja prepreke. Imajuću u vidu navedeno, Općinski sud je pozivom na odredbu članka
83. Zakona o osiguranju imovine i osoba, kojom je propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, te činjenicu da je zahtjev za naknadu štete upućen drugotuženom, a da iz činjeničnog stanja nije jasno kako se navedeni zahtjev pojavio kod prvotuženog, to je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i obvezao drugotuženog da apelantici nadoknadi štetu u iznosima preciznije navedenim u izreci presude.
9. Nezadovoljni navedenom presudom apelanti i drugotuženi su izjavili prizive.
10. Kantonalni sud je u cilju pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja održao raspravu 8. svibnja 2006. godine na kojoj je ponovno saslušao svjedoke E. Z. i E. M., nakon čega je donio Presudu broj GŽ-1203/05 od 29. svibnja 2006. godine kojom je priziv apelanata odbio kao neutemeljen, a priziv drugotuženog uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da su apelanti u cijelosti odbijeni sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je zaključio da na temelju svih provedenih dokaza tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka taj sud nije mogao utvrditi postojanje nepoznatog vozila, pa time niti odgovornost drugotuženog za nastali udes, zbog čega je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
11. Nezadovoljni navedenom odlukom apelanti su izjavili reviziju.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 018170 08 Rev od 13. listopada 2009. godine, reviziju apelanata usvojio, drugostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je zaključio da se revizijom pravilno ukazuje da je pred drugostupanjskim sudom došlo do povrede pravila postupka iz članka 209. ZPP-a zbog pogrešne primjene odredbi članka 8. u svezi sa člankom 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud na raspravi koju je održao 8. svibnja 2006. godine saslušao samo dva od četiri svjedoka koji su u prvostupanjskom postupku saslušani na okolnost sudjelovanja trećeg nepoznatog vozila u prometnoj nezgodi iz koje potječe šteta, čime je pogrešno primijenio odredbu članka 217. stavak 2. ZPP-a. Također, Vrhovni sud je istaknuo da je drugostupanjski sud bio dužan ocijeniti sve izvedene dokaze bez obzira jesu li izvedeni posredno ili neposredno, a da je nasuprot tome svoju odluku utemeljio samo na iskazima svjedoka koje je saslušao na raspravi, ne ocjenjujući i druge izvedene dokaze, niti dajući razloge zašto nije bilo potrebno saslušanje i ostalih svjedoka, te zbog čega pismeni dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom nisu relevantni za donošenje pravilne odluke.
13. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je nakon javne rasprave održane 8. studenog 2010. godine, donio presudu kojom se priziv apelanata odbija kao neutemeljen, a priziv drugotuženog usvaja i prvostupanjska presuda preinačava tako što se apelanti u cijelosti odbijaju sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je konstatirao da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da se 9. svibnja 1998. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je teško nastradala apelantica koja je zadobila teške tjelesne ozljede i umanjena joj je opća životna aktivnost za 80%, ali da je među strankama sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica je li prometnu nezgodu uzrokovalo nepoznato vozilo. Kantonalni sud je dalje naveo da su pred tim sudom održane dvije rasprave na kojima su izvedeni dokazi čitanjem cijelog spisa sa provedenim dokazima koji su izvedeni posredno i neposredno, da su saslušani svjedoci E. M., E. Z., N. Š. i I. V. i proveden dokaz čitanja presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je saslušani svjedok I. V. na raspravi pred prvostupanjskim i Kantonalnim sudom izjavio da je N. Š. naveo da ga je pretjecalo vozilo, marke renault, crvene boje koje je ugrozilo apelanticu, ali da suprotno navedenoj izjavi, neposredni sudionik u prometnoj nezgodi N. Š. nikada nije spomenuo nepoznato vozilo prilikom saslušanja pred tim sudom i pred prvostupanjskim sudom, a niti prilikom davanja izjave nakon udesa. Također, Kantonalni sud je naveo da je službena zabilješka od 12. rujna 2002. godine pisana nakon što je proteklo više od četiri godine od prometne nezgode, i da njezinu vjerodostojnost taj sud ne prihvaća iz razloga što je pravljena dugo nakon nezgode, što je rađena prema sjećanju, te što ne odgovara onome što je navedeno u zapisniku o očevidu, a da je ona sačinjena zato što je spis iz PU Vitez nestao i da su službene osobe E. Z. i E. M na zahtjev apelantičinog supruga naknadno sačinile službenu zabilješku. Kantonalni sud je dalje istaknuo da odgovornost drugotuženog za nastali udes prvostupanjski sud temelji na izjavama svjedoka E. Z. i E. M., ali da se izjave navedenih svjedoka ne mogu uzeti u obzir u odnosu na uzrok prometne nezgode, s obzirom na to da navedeni svjedoci navode da o okolnostima postojanja nepoznatog vozila, kao uzročnika prometne nezgode, znaju iz izjava trećih osoba i na temelju izjava osoba koje nisu saslušane pred sudom i čija se imena uopće ne znaju, zbog čega Kantonalni sud nije mogao prihvatiti utvrđenim postojanje nepoznatog vozila koje je uzrok prometne nezgode. Također, Kantonalni sud je istaknuo da izjave svjedoka E. Z. i E. M. koje su dane pred prvostupanjskim sudom nisu pouzdane, da se razlikuju u bitnim okolnostima, te da su u pojedinim dijelovima i suprotne jedna drugoj, zbog čega Kantonalni sud nije mogao prihvatiti njihove izjave kao istinite i objektivne glede postojanja nepoznatog vozila kao uzroka prometne nezgode, te da taj sud, kao ni prvostupanjski, nisu imali nikakve materijalne dokaze o postojanju nepoznatog vozila, niti je bilo ni neposrednih dokaza o postojanju tog vozila, niti je saslušan bilo koji svjedok koji bi na temelju neposrednog opažanja ukazao na nepoznato vozilo. Također, Kantonalni sud je istaknuo da je vještak prometne struke R. T. analizirao nezgodu na temelju dokaza kojima je raspolagao i utvrđenje postojanja nepoznatog vozila prepušta sudu, a da je analizirao mogućnost nastanka prometne nezgode u slučaju postojanja i nepostojanja nepoznatog vozila. S obzirom na naprijed navedeno, Kantonalni sud je zaključio da na temelju svih provedenih dokaza tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka taj sud nije mogao utvrditi postojanje nepoznatog vozila, pa time niti odgovornost drugotuženog za naknadu štete, zbog čega je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
14. Nezadovoljni navedenom presudom apelanti su izjavili reviziju, a Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 018170 12 Rev 3 od 25. travnja 2013. godine reviziju apelanata odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da je odluka koja se revizijom pobija donesena nakon održane rasprave pred drugostupanjskim sudom i dokaza izvedenih pred tim sudom i tijekom postupka, te da je drugostupanjski sud, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, saslušao sve svjedoke koji su saslušani tijekom prvostupanjskog postupka, izvršio uvid u posredno izvedene dokaze i nakon toga donio odluku, kako su i bile upute revizijske odluke od 13. listopada 2009. godine, zbog čega je prigovor revidenta da Kantonalni sud nije postupio prema uputama Vrhovnog suda neutemeljen. Također, Vrhovni sud je istaknuo da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbu članka 231. Zakona o parničnom postupku i pravilno primijenio citiranu zakonsku odredbu, ocijenio odlučne prizivne navode i u obrazloženju odluke dao razloge koje kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud. Također, Vrhovni sud je zaključio da predloženim i izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali da je do prometne nezgode došlo na način kako to opisuju u tužbi i tijekom postupka, krivnjom nepoznatog vozila, pa je stoga drugostupanjski sud pravilno odlučio, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. u svezi sa člankom 123. stavak 1. ZPP-a, kada je tužbeni zahtjev odbio. U odnosu na navode apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno materijalno pravo, Vrhovni sud je istaknuo da apelanti, osim isticanja ovog revizijskog prigovora, ne konkretiziraju koje su to odredbe i kojeg propisa pogrešno ili nisu uopće primijenjene da bi se moglo govoriti o pogrešnoj primjeni prava, na temelju čega Vrhovni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije moglo ni doći do pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom na to da je pobijana odluka donesena iz procesnih razloga.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti su, između ostalog, naveli da je u relativno pravno i činjenično jednostavnom postupku radi naknade štete parnični postupak trajao ukupno devet godina i deset mjeseci, te da su postupanjem sudova kršena prava apelanata na suđenje u razumnom roku, a da apelanti i njihov punomoćnik nikada nisu izostali sa nekog procesnog raspravljanja, niti su doprinijeli da se rasprava ne održi ili prekine, niti su doprinijeli da se postupak odugovlači. U dopuni apelacije, apelanti su istaknuli da su redoviti sudovi postupali suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, ističući da im je onemogućeno prisustvo suđenju kada su ispitivani svjedoci, da im je onemogućeno izjašnjenje glede nalaza i mišljenja vještaka, da je Kantonalni sud postupao nezakonito kada nije postupio prema uputama iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava kriterije „obrazložene presude. Imajući u vidu naprijed navedeno apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi da je predmetni parnični postupak vođen suprotno pravilima pravičnog suđenja, te da razmotri mogućnost naknade štete apelantima zbog povrede načela Europske konvencije u iznosu od po 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je mišljenja da je odluka tog suda donesena u skladu sa domaćim i procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Europske konvencije, te da su navodi apelanata neutemeljeni.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju također naveo da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući za nju razloge navedene u osporenoj presudi, pri čemu nije izvršio povredu prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o osiguranju imovine i osoba („Službene novine FBiH“ broj 2/95), koji je u trenutku nastanka štete bio na snazi, relevantne odredbe glase:
Članak 83.
Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja i podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.
19. Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).
Članak 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Članak 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 217.
(1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.
(3) Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po žalbi.
(5) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Članak 220.
Ako u čl. 217. do 219. ovog zakona nije što drugo određeno, odredbe ovog zakona o glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom na odgovarajući način se primjenjuju i na raspravu pred drugostupanjskim sudom.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 018170 12 Rev 3 od 25. travnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da su apelanti apelaciju podnijeli 12. srpnja 2013. godine, a da su osporenu presudu primili 30. svibnja 2013. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njihova prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
I. Suđenje u razumnom roku
Relevantna načela
27. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
28. Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 9. lipnja 2003. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 018170 12 Rev 3 od 25. travnja 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina i deset mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi naknade štete, i da se, imajući u vidu broj tužitelja i tuženih, te s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu.
30. Glede ponašanja apelanata, Ustavni sud konstatira da apelanti nisu doprinijeli duljini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da apelanti u predmetnom parničnom postupku traže naknadu štete koja je posljedica prometne nezgode, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak od značaja za apelante.
31. U odnosu na doprinos redovitih sudova duljini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon što je proteklo približno dvije godine od podnošenja tužbe (9. lipnja 2003. godine) donio prvostupanjsku presudu 17. lipnja 2005. godine. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud tijekom postupka održao veći broj ročišta (15. listopada 2003. godine i 28. rujna 2004. godine, 29. listopada 2004. godine, 2. studenog 2004. godine, 14. siječnja 2005. godine, 7. ožujka 2005. godine i 18. svibnja 2005. godine) na kojima je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, te medicinsko, prometno i financijsko vještačenje. Dakle, Ustavni sud iz navedenog nije mogao primijetiti da je Općinski sud odugovlačio predmetni postupak. Ustavni sud dalje primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o prizivu apelanata i drugotuženog, nakon proteka manje od jedne godine od podnošenja priziva, održao ročište radi utvrđivanja činjeničnog stanja (8. svibnja 2006. godine), te donio drugostupanjsku presudu od 29. svibnja 2006. godine, kojom je usvojio priziv drugotuženog i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud rješenjem od 13. listopada 2009. godine, koje je doneseno nakon što je proteklo približno tri godine od donošenja drugostupanjske presude, reviziju apelanata usvojio, drugostupanjsku presudu ukinuo kao nezakonitu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku, Kantonalni sud je nakon što je proteklo nešto više od jedne godine od donošenja rješenja Vrhovnog suda, održao ročište radi utvrđivanja činjeničnog stanja i donio presudu 6. prosinca 2010. godine kojom se priziv apelanata odbija, a priziv tuženih uvažava i pobijana presuda preinačava tako što se apelanti u cijelosti odbijaju sa tužbenim zahtjevom. Apelanti su protiv navedene presude izjavili reviziju, a Vrhovni sud je nakon što je proteklo približno dvije godine, presudom od 25. travnja 2013. godine, odbio reviziju apelanata. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je ukupnoj duljini predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Vrhovni sud, kojem je trebalo tri, odnosno dvije godine da odluči o revizijama apelanata. Također, Ustavni sud smatra da, iako je Kantonalni sud drugostupanjske odluke donosio u razumnim rokovima, postupanje tog suda nije bilo učinkovito, s obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda od 29. svibnja 2006. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da Vrhovni i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nisu navodili bilo kakve razloge glede duljine trajanja postupka, iz čega proizlazi da nema opravdanja za duljinu trajanja postupka pred tim sudovima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz članka 6. Europske konvencije glede donošenja odluke u razumnom roku.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka koji je okončan nakon što je proteklo devet godina i deset mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava apelanata na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
33. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
34. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za naknadu štete koji se prema zakonu ne smatra žurnim, i koji je trajao nešto više od devet godina, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti iznos od 1.350,00 KM.
35. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko neretvanskog kantona, s obzirom na sjedište redovitih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
36. Apelanti također smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog povreda odredaba Zakona o parničnom postupka, ističući da im je onemogućeno prisustvo suđenju kada su ispitivani svjedoci, da im je onemogućeno izjašnjenje glede nalaza i mišljenja vještaka, da je Kantonalni sud postupao nezakonito kada nije postupio prema uputama iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava kriterije „obrazložene presude“.
37. U svezi s tim prigovorima apelanata kojima ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta proizvoljne primjene procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.
39. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata da im je onemogućeno prisustvo ročištima kada su ispitivani svjedoci, te da im je onemogućeno izjašnjenje glede nalaza i mišljenja vještaka na ročištima pred prvostupanjskim sudom, s obzirom na to da iz stanja u spisu proizlazi da je apelante tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je prisustvovao zakazanim ročištima, te da apelanti navedeni prigovor nisu uopće isticali u prizivnom postupku pred drugostupanjskim sudom. Stoga, proizlazi da apelanti nisu iskoristili mogućnost da navodno postupanje prvostupanjskog suda koje je protivno odredbama Zakona o parničnom postupku, osporavaju u prizivnom postupku, što, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, predstavlja domaći pravni mehanizam pomoću kojeg apelanti mogu ukazivati na pitanje pravičnosti postupka. Osim navedenog, navodi apelanata kojima ponavljaju svoju tvrdnju iz revizije da je Kantonalni sud postupao nezakonito zato što je propustio izvršiti upute iz obrazloženja presude Vrhovnog suda su također neutemeljeni, s obzirom na to da je navedenu činjenicu Vrhovni sud ispitao u osporenoj presudi od 25. travnja 2013. godine, u kojoj je dao jasne razloge iz kojih proizlazi da je odluka drugostupanjskog suda donesena u skladu sa ranijim uputama toga suda, odnosno nakon održane rasprave pred drugostupanjskim sudom na kojoj je Kantonalni sud saslušao sve svjedoke koji su saslušani tijekom prvostupanjskog postupka, izvršio uvid u posredno izvedene dokaze i nakon toga donio odluku, sve u cilju utvrđivanja odlučne činjenice sudjelovanja nepoznatog vozila u prometnoj nezgodi. Prema tome, imajući u vidu činjenice predmeta na način kako su one prezentirane u ovoj odluci, te relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud smatra da u obrazloženju redovitih sudova nema ništa što bi upućivalo na proizvoljnost u primjeni odredbi Zakona o parničnom postupku, zbog čega Ustavni sud navode apelanata smatra neutemeljenim.
40. Ocjenjujući navode apelanata kojima se ističe da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava kriterije obrazložene presude, Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Europskog suda, domaći sudovi dužni obrazlagati svoje presude pri čemu ne moraju detaljno dati odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima temelji svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što to paušalno ističu u apelaciji, u obrazloženju apelacije ničim nisu ukazali u čemu se sastoje manjkavosti u obrazloženjima osporavanih presuda. Stoga, imajući u vidu da apelanti u apelaciji ne nude nikakve dokaze u korist svojih tvrdnji da presuda ne zadovoljava kriterije obrazložene presude, Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neutemeljenim.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim točkama ove odluke.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak trajao devet godina i deset mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Vrhovni sud koji je imao razdoblja značajne neaktivnosti, te Kantonalni sud koji nije učinkovito upravljao postupkom.
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, odbivši tužbeni zahtjev apelanata, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji su apelanti neutemeljeno ukazali.
44. Na temelju članka 59. st. 1. i 2. i 3. i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman