Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3814/13 (I. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3814/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3814/13, rješavajući apelaciju Ivanke Kantardžić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivanke Kantardžić podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002561 13 U od 20. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Ivanka Kantardžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, koju zastupa Cvijo Aničić, advokat iz Dervente, podnijela je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002561 13 U od 20. juna 2013. godine.

Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), Filijala Doboj broj 1124490876 od 21. jula 2010. godine odbijen je apelanticin zahtjev za isplatu neisplaćenih mirovina za period od 1. januara 2009. godine do 16. juna 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica korisnik prava na starosnu mirovinu počev od 1. maja 2000. godine; da joj je zbog toga što nije dostavila potvrdu o životu obustavljena isplata mirovine od 1. januara 2009. godine; da je apelantica potvrdu o životu dostavila 16. juna 2010. godine, kao i da je uz zahtjev za isplatu neisplaćenih mirovina dostavila Otpusno pismo Kantonalne bolnice u Zenici iz kojeg se može vidjeti da je bila na liječenju od 20. jula 2008. godine do 19. augusta 2008. godine. Konačno, utvrđeno je da je apelantica prouzrokovala okolnosti zbog kojih joj nije mogla biti isplaćena mirovina. Na temelju navedenog, Filijala Doboj je primjenom člana 180. stav 2. Zakona o penzijskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) apelanticin zahtjev odbila.

Rješenjem Fonda PIO, Odjeljenja za rješavanje o pravima u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 112449086 od 19. februara 2013. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica kao adresu mjesta boravka prijavila adresu u Republici Hrvatskoj. Odjeljenje je ukazalo da je odredbom člana 183. stav 2. Zakona o PIO propisano da je korisnik kojemu se mirovina isplaćuje van Republike Srpske, bez obzira na način isplate obvezan na kraju kalendarske godine dostaviti Fondu PIO potvrdu o životu. Apelantica nije dostavila potvrdu o životu u periodu od 1. januara 2009. godine do 1. juna 2010. godine. Dalje, odjeljenje je navelo da je apelantica dostavila medicinsku dokumentaciju kao dokaz o liječenju u spornom periodu, ali je iz te dokumentacije vidljivo da apelantica nije na liječenju bila neprekidno tako da je imala mogućnost dostaviti dokaz da je živa. Na temelju navedenog, Odjeljenje se pozvalo na odredbu člana 180. stav

2. Zakona o PIO i apelanticinu žalbu odbilo.

Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv rješenja Odjeljenja i kojom je tražila da joj tuženi naknadi troškove postupka. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prihvatio činjenična utvrđenja organa uprave i to da je apelantica pala na stepenicama; da je imala operaciju s obzirom da je prilikom pada zadobila frakturu karlične kosti, dakle donjeg ekstremiteta - desnog kuka i desne noge; iz otpusnog pisma Kantonalne bolnice Zenica, Služba za Fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u kojoj je liječena od 4. do 19. augusta 2008. godine utvrđeno je da je svjesna i orijentirana, kao i da je nakon provedene fizikalne terapije došlo do poboljšanja. Dalje, utvrđeno je da je apelantica nakon završetka liječenja odvezena iz bolnice u Zenici do Sarajeva, a zatim iz Sarajeva do Nizozemske gdje je nastavila liječenje. S obzirom na navedeno, Okružni sud je stava da nisu utemeljeni apelanticini navodi iz tužbe da nije blagovremeno dostavila potvrdu o životu iz razloga što je bila na liječenju prvo u Bosni i Hercegovini, a zatim u Nizozemskoj; što konzularno predstavništvo Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj nije smješteno u blizini njene bolnice, i što nije smjela da se kreće, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije povrijedila glavu niti gornje ekstremitete, odnosno da je bila svjesna i orijentirana, pa je stoga bila u mogućnosti da ispuni obavezu propisanu odredbom člana 183. stav 1. Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 106/05) i pismeno osobno ili putem punomoćnika obavijesti prvostepeni organ o činjenicama koje su od utjecaja na korištenje prava iz PIO. Sud je ukazao da je odredbom člana 180. stav 2. Zakona o PIO propisano Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti, dok je odredbom člana 183. stav 2. istog Zakona propisano Korisnik penzije kome se penzija isplaćuje van Republike, bez obzira na način isplate, obavezan je da na kraju kalendarske godine dostavi Fondu potvrdu o životu. S obzirom na navedeno, Sud je zaključio da nisu utemeljeni apelanticini navodi da organi uprave pri donošenju osporenih akata nisu pravilno primijenili odredbe čl. 180. i 183. Zakona o PIO, kao i da je neutemeljeno apelanticino pozivanje na odredbu člana 138. „novog“ Zakona o PIO kao povoljnijeg za nju, s obzirom da je odredbom člana 174. Zakona o PIO (”Službeni glasnik Republike Srpske” broj: 134/11) propisano da će se postupak za ostvarivanje prava iz PIO pokrenut do dana stupanja na snagu novog Zakona o PIO, okončati po propisima koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka.

Apelacioni navodi Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da su tokom postupka organi uprave i Okružni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 180. i 183. „starog“ Zakona o PIO.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta/apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant/apelantica nije ponudio/ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njegove/njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao/pozvala, osim što je nezadovoljan/nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3814/13 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio