Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2658/13 (J. D.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitimno očekivanje
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2658/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2658/13, rješavajući apelaciju Jovana Dražića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jovana Dražića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005340 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Jovanu Dražiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Jovanu Dražiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Dražića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005340 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 005340 10 U od 24.
februara 2012. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P309/10 od 20.
septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banjaluka broj 18.03/3- 1-A-454/08 od 30. jula 2010. godine u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 17 Evropske konvencije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 005340 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 005340 10 U od 24. februara 2012. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 18.05/2-P309/10 od 20. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 18.03/3-1-A-454/08 od 30. jula 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, drugostepenog organa i prvostepenog organa zatraženo je 8. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 17. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, drugostepeni organ 18. marta 2016. godine i Vrhovni sud 1. aprila 2016. godine, dok prvostepeni organ nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 14. marta 2008. godine prvostepenom organu podnio zahtjev za ostvarivanje prava na alternativni smještaj u vidu individualnog zakupa za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine.
6. Rješenjem prvostepenog organa od 29. jula 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa od 3. decembra 2008. godine, apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan.
7. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, Okružni sud je donio presudu od 11. maja 2009. godine kojom je tužbu uvažio i drugostepeno rješenje poništio. Drugostepeni organ, postupajući u izvršenju navedene presude, donio je rješenje od 4. juna 2009. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
8. U ponovnom postupku, prvostepeni organ je donio rješenje od 29. jula 2009. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 30. oktobra 2009. godine, kojim je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.
9. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, Okružni sud je donio presudu od 26. marta 2010. godine kojom je tužbu uvažio i drugostepeno rješenje poništio. Drugostepeni organ, postupajući u izvršenju navedene presude, donio je rješenje od 29. aprila 2010. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
10. U ponovnom postupku, prvostepeni organ je donio Rješenje broj 18.03/3-1-A-454/08 od 30. jula 2010. godine kojim je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelant i Abaz Ganibegović 23. avgusta 1995. godine zaključili ugovor o zamjeni nepokretnosti, čiji predmet su bile apelantove nepokretnosti u Zenici i nepokretnosti Abaza Ganibegovića u Banjaluci. Prvostepeni organ je naveo da je presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 2. juna 2006. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 21. marta 2007. godine) oglašen ništavim navedeni ugovor o zamjeni nepokretnosti. Pri tome, prvostepeni organ je ukazao da je Abaz Ganibegović podnio tom organu zahtjev za povrat svoje imovine u Banjaluci, te da je taj postupak prekinut do okončanja navedenog parničnog postupka. Prvostepeni organ je naveo da je nakon okončanja parničnog postupka taj organ donio zaključak od 20. aprila 2007. godine kojim je dozvolio izvršenje odluke Komisije za izbjeglice i raseljena lica od 25. avgusta 2000. godine, te ujedno odlučio da apelant kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj u smislu odredaba člana 14 Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o raseljenim licima) u vezi sa odredbama člana 33 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Takođe, prvostepeni organ je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant 25. oktobra 2007. godine uveden u posjed svojih nepokretnosti u Zenici, te da je veći dio njegovog stambenog objekta uništen u požaru koji se dogodio dan prije stupanja u posjed tih nepokretnosti. U vezi s navedenim, prvostepeni organ je ukazao da je apelant 14. marta 2008. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na alternativni smještaj u vidu individualnog zakupa, dakle, nakon donošenja zaključka tog organa od 20. aprila 2007. godine kojim je odlučeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj, te da stoga ne može uvažiti apelantov zahtjev. Pri tome, prvostepeni organ je ukazao da se apelantov zahtjev ne može uvažiti čak i kada bi se posmatrao odvojeno od postupka povrata nepokretnosti u posjed. Naime, prvostepeni organ je naveo da je za ostvarivanje prava na alternativni smještaj, po zahtjevu koji se podnosi prvi put, uslov da je podnosilac zahtjeva korisnik Centra za socijalni rad, a što nije slučaj u konkretnom predmetu.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 18.5/2-P309/10 od 20. septembra 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i navedeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je ukazao da odredbe Zakona o prestanku primjene, koje se odnose na ostvarivanje prava na alternativni smještaj, imaju za cilj da se zakonitim privremenim korisnicima, koji imaju status raseljenog lica, u trenutku iseljenja obezbijedi pravo na alternativni smještaj pod određenim uslovima propisanim tim zakonom, posebno ako je njihova imovina zauzeta od strane privremenog korisnika ili je usljed ratnih dejstava oštećena ili uništena i, kao takva, neuslovna za stanovanje. Drugostepeni organ je naveo da je apelant, nakon oglašavanja ništavim ugovora o zamjeni nepokretnosti, bio svjestan činjenice da stambeni objekat u Banjaluci koristi bez valjanog pravnog osnova, kao i činjenice da taj objekat treba da napusti 15. juna 2007. godine, kada je bilo zakazano njegovo iseljenje. Drugostepeni organ je naveo da je apelant po principu reciprociteta mogao da uđe u posjed svoje imovine u Zenici, iz koje je Abaz Ganibegović 2002. godine iselio, a nadležni organ 2004. godine zvanično pozvao apelanta da preuzme svoju imovinu. Drugostepeni organ je naveo da nije bilo nikakvih opravdanih razloga da apelant ne preuzme imovinu u Zenici nakon 15. juna 2007. godine (kada je iseljen iz stambenog objekta u Banjaluci), ali da je apelant to učinio tek 25. oktobra 2007. godine, dan nakon što je njegov objekat u Zenici oštećen u požaru i postao neuslovan za stanovanje.
12. Drugostepeni organ je naveo da je odredbama člana 41 stav 1 Zakona o prestanku primjene, između ostalog, propisano da nadležni organ nije dužan da obezbijedi bespravnom korisniku alternativni smještaj prema tom zakonu, te da je odredbama stava 3 navedenog člana propisano da se u slučaju prinudnog iseljenja bespravnog korisnika nepokretnosti ili stana, a u svrhu utvrđenja činjenice da li korisnik ima pravo na alternativni smještaj, primjenjuju relevantne odredbe zakona o raseljenim licima i izbjeglicama. Drugostepeni organ je dalje naveo da je odredbama člana 14 Zakona o raseljenim licima propisano da sva raseljena lica i povratnici imaju pravo, između ostalog, na osnovni privremeni smještaj. Takođe, drugostepeni organ je naveo da je odredbama člana 17 Zakona o raseljenim licima propisano da će nadležni organ obezbijediti osnovni privremeni smještaj raseljenim licima i izbjeglicama kojima je u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene naloženo iseljenje iz kuća i stanova u kojima su trenutno smješteni, pod uslovom da nemaju neki drugi smještaj ili da im se pravo na smještaj ne garantuje po nekom drugom, povoljnijem zakonskom osnovu. U vezi s tim, drugostepeni organ je ukazao da je apelant bespravni korisnik i da mu ne pripada pravo na alternativni smještaj u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Drugostepeni organ je ukazao da se apelantu ne može priznati ni pravo na osnovni privremeni smještaj u smislu relevantnih odredaba Zakona o raseljenim licima, koji se primjenjuje na konkretan slučaj. Naime, drugostepeni organ je naveo da je apelantov stambeni objekat u kojem je živio 30. aprila 1991. godine postao neuslovan za stanovanje usljed izbijanja požara, i to nakon što je u sudskom postupku utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti i nakon što je apelant iselio iz objekta u Banjaluci. Drugostepeni organ je naveo da su postojali pravni i stvarni uslovi da apelant, nakon iseljenja, preuzme svoj objekat u Zenici, koji je u to vrijeme bio slobodan i uslovan za stanovanje. Pri tome, drugostepeni organ je ukazao da činjenica da je apelantov stambeni objekat u Zenici oštećen u požaru koji je podmetnuo nepoznati počinilac ukazuje da do oštećenja objekta nije došlo u periodu ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Konačno, drugostepeni organ je naveo da apelant ima pravo da zahtijeva naknadu štete koja je pričinjena na njegovom objektu, kao i da zahtijeva naknadu štete zbog nemogućnosti da koristi svoj stambeni objekat. Drugostepeni organ je ukazao da je u tom smislu apelant podnio tužbu Opštinskom sudu u Zenici protiv Opštine Zenica radi naknade štete, te da je taj postupak u toku.
13. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 005340 10 U od 24. februara 2012. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je opisao tok predmetnog postupka, te ponovio razloge koje je dao drugostepeni organ u svom rješenju.
14. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 11 0 U 005340 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su upravni organi pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo na alternativni smještaj budući da je nakon oglašavanja ništavim ugovora o zamjeni nepokretnosti postao bespravni korisnik imovine u Banjaluci, te da je svoju imovinu mogao da preuzme nakon iseljenja iz zamijenjenih nepokretnosti (tj. 15. juna 2007. godine), ali da to nije učinio. Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije argumentovano osporio činjenična utvrđenja i pravne zaključke upravnih organa, već je ukazivao na to da je njegov stambeni objekat u Zenici nezakonito preuzela Opština Zenica 15. aprila 2002. godine, tako da nije postojala mogućnost da se izvrši istovremena restitucija shodno presudi parničnog suda kojom je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da imajući u vidu činjenicu da je apelant iz zamijenjenih nepokretnosti u Banjaluci iseljen 15. juna 2007. godine, kao i činjenice da je Abaz Ganibegović ranije iselio iz apelantovog objekta u Zenici, slijedi da je apelant imao mogućnost da svoj objekat u Zenici preuzme neposredno nakon iseljenja iz objekta u Banjaluci. S obzirom da je apelantov stambeni objekat u Zenici postao neuseljiv iz razloga koji se ne mogu dovesti u vezu sa ratnim dešavanjima, Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne pripada ni pravo na osnovni privremeni smještaj prema odredbama Zakona o raseljenim licima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije. Apelant navodi da je bio nezakonit poziv Opštine Zenica od 9. januara 2004. godine da apelant preuzme imovinu u Zenici budući da bi apelant u tom slučaju bio nezakoniti korisnik imovine u Banjaluci koju je mogao da koristi do okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni nepokretnosti, koji je okončan tek 21. marta 2007. godine. Apelant navodi da je, nakon što je iseljen iz stambenog objekta u Banjaluci, 27. jula 2007. godine podnio zahtjev Opštini Zenica da mu vrati imovinu koju je još 2002. godine nezakonito preuzela od Abaza Ganibegovića, te da po tom zahtjevu Opština Zenica nikada nije postupila. Apelant navodi da je stoga nejasno kako su ga upravni organi i redovni sudovi proglasili bespravnim korisnikom i stavili mu na teret obezbjeđenje navodnog principa reciprociteta. Osim toga, apelant navodi da je predmetni postupak trajao pet godina, u okviru kojeg upravni organi nisu donosili svoje odluke u roku koji je propisan relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, te traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje, te da u svemu ostaje pri datim razlozima. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom toga suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri presudi tog suda od 24. februara 2012. godine, te da tom presudom nije došlo do kršenja apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom.
18. Drugostepeni organ smatra da nisu povrijeđena apelantova prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10) relevantne odredbe glase:
Član 41. st. 1. i 3.
Lice koje bez pravnog osnova koristi nepokretnost ili stan, prinudno se iseljava najdalje u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja, a vlasnik, posjednik ili korisnik nepokretnosti ili nosilac stanarskog prava na stan ima pravo stupanja u posjed svoje nepokretnosti ili stana bez ikakvih ograničenja. Nadležni organ nije dužan osigurati bespravnom korisniku alternativni smještaj prema ovom zakonu.
U slučaju prinudnog iseljenja bespravnog korisnika nepokretnosti ili stana, a u svrhu utvrđivanja činjenice da li korisnik ima pravo na alternativni smještaj, primjenjuju se relevantni zakoni o raseljenim licima i izbjeglicama. […]
20. U Zakonu o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 42/05) relevantne odredbe glase: Član 14. stav 1.
Sva raseljena lica i povratnici imaju pravo na adekvatan životni standard, pravo na osnovni privremeni smještaj, zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu, obrazovanje i stručnu obuku, slobodu vjerskog izražavanja i političkog djelovanja.
Član 17. stav 1.
Nadležni organi će obezbijediti osnovni privremeni smještaj raseljenim licima i izbjeglicama kojima je u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine naloženo iseljenje iz kuća i stanova u kojima su trenutno smješteni, pod uslovom da nemaju neki drugi smještaj ili da im se pravo na smještaj ne garantuje po nekom drugom, povoljnijem zakonskom osnovu. Ova odredba se primjenjuje i na raseljena lica za koje se utvrdi da su korisnici kuće ili stana bez odgovarajućeg pravnog osnova, a ne mogu se vratiti u svoje ranije prebivalište, što nadležni organ provjerava po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 005340 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.). Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, stalno vraćanje predmeta na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3201/10 od 27. februara 2014. godine, stav 64, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant 14. marta 2008. godine pokrenuo predmetni postupak i da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 005340 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su nadležni organi u predmetnom postupku odlučivali o tome da li su ispunjeni uslovi propisani relevantnim odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o raseljenim licima da se apelantu prizna pravo na alternativni smještaj u vidu individualnog zakupa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o jednostavnom postupku, tako da „složenost predmeta“, kao jedan od kriterijuma, nije uticala na trajanje predmetnog postupka. Ustavni sud ukazuje da je u stvari na dužinu trajanja predmetnog postupka najviše uticalo vraćanje predmeta od strane Okružnog suda drugostepenom organu, a slijedom toga vraćanje predmeta od strane drugostepenog organa prvostepenom organu. Naime, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je vraćanje predmeta na ponovni postupak i odlučivanje za posljedicu imalo vođenje tri seta postupaka pred upravnim organima i Okružnim sudom, što je, po mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri uticalo na to da je predmetni postupak trajao pet godina. Što se tiče Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je taj sud u značajnoj mjeri doprinio sveukupnom trajanju postupka. Takođe, Ustavni sud ne nalazi ni da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka od pet godina, u okolnostima konkretnog slučaja, prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
31. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao pet godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 750,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
33. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na alternativni smještaj u vidu individualnog zakupa za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine povrijeđeno pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora da bude mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora da se zasniva na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev prvostepenom organu za ostvarivanje prava na alternativni smještaj u vidu individualnog zakupa za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da se apelantov imovinski interes, koji se zasnivao na zahtjevu za isplatu zakupnine na ime alternativnog smještaja, ne može okarakterisati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda. Međutim, za Ustavni sud, shodno sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda, ostaje još da utvrdi da li je apelant imao bar „legitimno očekivanje“ da će da ostvari pravo na zakupninu na ime alternativnog smještaja, tj. da će njegov zahtjev da bude riješen u njegovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov predmetni zahtjev, uz obrazloženje da apelant nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, niti pravo na osnovni privremeni smještaj (tj. alternativni smještaj) u skladu sa Zakonom o raseljenim licima, a samim tim ni na isplatu zakupnine na ime alternativnog smještaja. Naime, Ustavni sud ukazuje da su upravni organi i redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 41 st. 1 i 3 Zakona o prestanku primjene i odredbe člana 14 stav 1 i člana 17 stav 1 Zakona o raseljenim licima, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada nema pravo na alternativni smještaj u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o raseljenim licima, uspjeti sa zahtjevom za isplatu zakupnine na ime alternativnog smještaj, tj. da će njegov zahtjev da bude riješen u njegovu korist.
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
38. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na alternativni smještaj u vidu individualnog zakupa za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine. Budući da je, dakle, apelantov zahtjev bio usmjeren na isplatu zakupnine, koju apelant plaća po osnovu ugovora o podstanarskom odnosu (kako to proizlazi iz apelantovog zahtjeva), Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o apelantovom pravu na „dom“, te su stoga neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
39. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17 Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer dužina trajanja predmetnog postupka od pet godina, u okolnostima konkretnog slučaja, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz ovog člana.
41. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada nema pravo na alternativni smještaj u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o raseljenim licima, uspjeti sa zahtjevom za isplatu zakupnine na ime alternativnog smještaja.
42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, niti kršenje člana 17 Evropske konvencije jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanja prema navedenim članovima.
43. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman