Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2830/15 (S.V. i I. S.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2830/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-2830/15, rješavajući apelacije S. V. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S. V., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Mal 257587 12 Gž od 11. marta 2015. godine;
Ifeta Sabljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048712 15 Rev od 24. novembra 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2830/15
1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 6. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Mal 257587 12 Gž od 11. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena („Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar) da joj isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je između tužene i apelantice zaključen ugovor o kreditu, kojim je uređen odnos između stranaka, te da je apelantica potpisom predmetnog ugovora izrazila svoju volju pristajanja na uslove i saglasnosti sa sadržajem ugovora, pa time i saglasnosti sa odredbama člana 2. i 5. navedenog ugovora, koji se odnose kako na visinu kamatne stope i njene prirode, tako i na naknadu troškova u slučaju prijevremene otplate kredita. Također se navodi da je tužena izvršila svoju obavezu iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isti realizovan na način na koji je i apelantica pristala, pa Kantonalni sud smatra da je bespredmetno ukazivanje apelantice da postoje nedostaci ugovora koji je već ispunjen. Kantonalni sud konstatuje da je prema raspravnom načelu sadržanom u članu 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa s obzirom da apelantica nije dokazala osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je isti odbio. AP-1098/16
2. Ifeta Sabljić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048712 15 Rev od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužiteljici (S. M.) isplati određeni novčani iznos, na ime uloženih sredstava, kao nužnih i korisnih troškova u adaptaciji predmetne nekretnine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužiteljica da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime štete, neisplaćene zakupnine u određenom vremenskom periodu. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kako je u konkretnom slučaju tužiteljica bila savjestan korisnik predmetne nekretnine, te kako je sve radove na istoj preuzela radi održavanja stana, vlasništvo apelantice, odnosno povećanja njegove vrijednosti, izvela više građevinskih radova u određenoj vrijednosti, da su izvedeni radovi bili nužni i korisni za apelanticu i da bi ih i apelantica imala da je u tom vremenskom periodi bila u posjedu stana. Dalje se navodi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužiteljici pripada pravo na naknadu uvećane vrijednosti predmetne nekretnine u vrijeme vraćanja iste, apelantici kao vlasnici. Također se navodi da se prema odredni člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, pri ocjeni izgubljene dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. S obzirom na navedeno Vrhovni sud konstatuje da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je osnovano mogla očekivati, po redovnom toku stvari, da će ostvariti dobit, da za usvajanje protivtužbenog zahtjeva nije bilo dovoljno samo utvrditi činjenicu da je tužiteljica koristila predmetni stan, već je obaveza apelantice bila da izvođenjem dokaza dokaže izvjesnost nastanka izmakle koristi odnosno da je bilo izvjesno da bi predmetni stan izdavala. Vrhovni sud zaključuje da kako apelantica nije dokazala da bi štetu pretrpila, to samim tim ne postoje uvjeti odštetne odgovornosti tužiteljice za naknadu izmakle dobiti.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2830/15.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman