Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5066/13 (Z. J.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršaj
- Isplata duga
- Oduzimanje imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5066/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-5066/13, rješavajući apelaciju Zorana Jotića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Jotića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 PR 029524 13 PŽP od 2. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Jotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 PR 029524 13 PŽP od 2. oktobra 2013. godine.
2. Rješenjem zbog propuštanja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Pr 029524 12 Pr od 6. marta 2013. godine utvrđeno je da je Nenad Đuranović (u daljnjem tekstu: okrivljeni) odgovoran što je 6. novembra 2012. godine, na lokalnom putu u Općini Mrkonjić Grad upravljao teretnim motornim vozilom marke TAM 150, vlasništvo apelanta, koje nije registrirano, a kod sebe nije imao vozačku dozvolu i nije postupio po zahtjevu izraženom svjetlosnim znakom od strane policijskog službenika da zaustavi predmetno vozilo, te se udaljio. Policijski službenici su ga nakon kraće potjere našli u grmlju kako se krije, pa ga lišili slobode. PS Mrkonjić grad je na temelju odredaba člana 18. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izvršila privremeno oduzimanje motornog vozila. Uvidom u registar novčanih kazni utvrđeno je da okrivljeni ima registriran dug po osnovu neplaćenih novčanih kazni u iznosu od 1.515,00 KM. Uvidom u ostalu raspoloživu dokumentaciju Policijske stanice utvrđeno je da vozilo kojim je upravljao okrivljeni ne može biti korišteno u javnom prometu, ali da ga apelant ipak svakodnevno koristi za prijevoz drvnih sortimenata. Sud je zaključio da je navedenim ponašanjem okrivljeni počinio prekršaj iz čl. 152., 184. i 207. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) pa ga je kaznio jedinstvenom novčanom kaznom od 800,00 KM. Na temelju odredaba člana 18. Zakona o prekršajima naloženo je PS Mrkonjić Grad da od okrivljenog oduzme teretno motorno vozilo, vlasništvo apelanta, i navedeno da će o oduzetom vozilu odluku donijeti PS Mrkonjić Grad na temelju odredbe člana 18. stav 3. Zakona o prekršajima.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar javne bezbjednosti Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Mrkonjić Grad, Policijska stanica Mrkonjić Grad, podnijela Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 08-2-15/01-2-220-10- 03/12 od 12. novembra 2012. godine protiv okrivljenog zbog navedenog prekršaja. Na usmeni pretres koji je održan 6. marta 2013. godine okrivljeni, iako uredno obaviješten, nije pristupio. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je okrivljeni nepristupanjem na ročište prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem, pa je na temelju odredbe člana 44. stav 1. Zakona o prekršajima odlučio kao u izreci rješenja. Na prijedlog podnositelja zahtjeva, Osnovni sud je odlučio da se od okrivljenog oduzme teretno motorno vozilo marke TAM 150, o kojemu će odluku donijeti podnositelj zahtjeva na temelju odredbe člana 18. stav 3. Zakona o prekršajima.
4. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je žalba okrivljenog i apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 55. Zakona o prekršajima propisana odgovornost zbog propuštanja, odnosno propisano je da ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na temelju Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja i izreći sankciju na temelju dokaza dostavljenih od ovlaštenog organa. Dalje, odredbom člana 44. stav 1. Zakona o prekršajima propisano je da će se, ukoliko se okrivljeni koji se ne pojavi u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 33. stav 4. ili članom 43. stav 3. Zakona, smatrati da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem. Okrivljeni koji je uslijed bolesti ili neke druge neotklonjive smetnje spriječen da se odazove urednom pozivu, može svoj nedolazak blagovremeno opravdati. Sud je istakao da nije dovoljno da okrivljeni samo obavijesti sud o svojoj nemogućnosti dolaska, već mora priložiti odgovarajuće dokaze u tu svrhu da bi sud prihvatio te razloge kao opravdavajuće. Dakle, samo pod tim uvjetima se može smatrati da se okrivljeni opravdano nije odazvao na poziv suda. Budući da je u konkretnom slučaju ročište za usmeni pretres bilo zakazano za 6. mart 2013. godine, da je na ročište pristupio predstavnik ovlaštenog organa, dok se okrivljeni nije odazvao niti svoj izostanak opravdao, iako je poziv za usmeni pretres uredno primio, Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno postupio kada je primijenio odredbu člana 55. Zakona o prekršajima kao i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno procesno pravo, odnosno da nije narušen standard pravičnog suđenja, koji propisuje član 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
5. Sud je dalje ukazao da je odredbom člana 18. Zakona o prekršajima propisano da se predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu oduzeti ako su svojina okrivljenog. U stavu 2. istog člana propisano je da se predmeti iz prethodnog stava mogu oduzeti i kada nisu svojina okrivljenog, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Sud smatra da je, suprotno navodima iz žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 18. Zakona o prekršajima. Činjenica je da za prekršaje iz čl. 152., 184. i 207. ZOOBS nije direktno propisana mogućnost izricanja sankcije - zaštitne mjere oduzimanja predmeta kao obavezujuća. No, na temelju stanja u spisu nesporno utvrđeno da se predmetno vozilo dugi niz godina koristi kao predmet kojim se čine razni prekršaji; da nije registrirano; da to vozilo sudjeluje u prometnim nezgodama; da njime često upravlja lice pod djelovanjem alkohola i bez posjedovanja važeće vozačke dozvole; da tim vozilom upravlja lice koje se ne zaustavlja na znak ovlaštenog službenog lica i bježi od policije prilikom kontrole i reguliranja prometa, kao i da je sa svim navedenim upoznat i vlasnik vozila - apelant. Konačno, Sud je uvidom u registar novčanih kazni utvrdio da okrivljeni ima registriran dug po osnovu neplaćenih novčanih kazni u iznosu od 1.515,00 KM, odnosno dug od 3.095,00 KM za rješenja koja nisu pravosnažna, na temelju čega je utvrđeno da okrivljeni nastavlja činiti prekršaje. Budući da je odredbom člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima propisano je da se predmeti iz prethodnog stava mogu oduzeti i kada nisu svojina okrivljenog, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom, to Sud smatra da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno postupio kada je naložio da PS Mrkonjić Grad oduzme predmetno vozilo.
6. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo da osporeno rješenje Okružnog suda nema jasno, razumno i logično obrazloženje. Smatra da nije sporno da je okrivljeni počinio prekršaj, no sporno je da li je zaista bilo potrebe oduzeti vozilo koje je u apelantovom vlasništvu. Apelant je dalje naveo da u odredbama čl. 152., 184. i 207. ZOOBS za čije je kršenje okrivljeni proglašen odgovornim ne propisuju zaštitnu mjeru oduzimanja vozila. S obzirom da su se redovni sudovi, prilikom donošenja odluke o oduzimanju vozila pozvali na odredbu člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima, apelant smatra da su imali obvezu obrazložiti svoju odluku, odnosno navesti razloge koji su ih opredijelili da izreknu tu zaštitnu mjeru. Apelant smatra da puko navođenje da vozilo nije registrirano samo po sebi nije dovoljno, budući da bi se u tom slučaju građanima oduzimala sva neregistrirana vozila, bez ikakvog obrazloženja. Konačno, apelant smatra da nije postojao niti jedan pravno opravdan razlog da se njegovo vozilo oduzme, i da u konkretnom slučaju postoji nesrazmjer između među počinjenim prekršajem i izrečene zaštitne mjere, zbog čega predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i omogući mu da zaštiti svoju imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovnu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnose isključivo na način na koji je Sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud u obrazloženju rješenja osporenog apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Naime, Okružni sud je tokom postupka utvrdio da se predmetno vozilo dugi niz godina koristi kao predmet kojim se čine razni prekršaji; da nije registrirano; da to vozilo sudjeluje u prometnim nezgodama; da njime često upravlja lice pod djelovanjem alkohola i bez posjedovanja važeće vozačke dozvole; da tim vozilom upravlja lice koje se ne zaustavlja na znak ovlaštenog službenog lica i bježi od policije prilikom kontrole i reguliranja prometa, kao i da je sa svim navedenim upoznat apelant. Na temelju navedenog, Sud je pravilno primijenio odredbu člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima kojom je propisano da se predmeti mogu oduzeti i kada nisu svojina okrivljenog, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je osporena odluka donesena. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi iz apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman