Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/13 (Z.P., iz Prijedora, V.J., iz Pala, G.S. iz Doboja)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1418/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1418/13, rješavajući apelaciju Z.P. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Z.P., V.J. i G.S. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006810 11 Rev od 16. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.P., iz Prijedora, V.J., iz Pala, G.S. iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Biljana Brkić, advokatica iz Doboja, podnijeli su 3. aprila 2013. godine, odnosno 5. aprila 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 006810 11 Rev od 16. januara 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 006810 09 P od 28. juna 2010. godine obavezana je tužena „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj da, na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za period od 25. maja 2006. godine do 17. marta 2009. godine, isplati prvoapelantu i drugoapelantici novčani iznos od po 23.787,84 KM, a trećeapelantici iznos od 28.201,71 KM po istom osnovu za period od 25. maja 2006. godine do 27. oktobra 2009. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za sve apelante počev od 17. jula 2009. godine (kao dana podnošenja predmetne tužbe) pa do isplate. Tužena je, također, obavezana da apelantima naknadi troškove postupka od 11.278,75 KM. Istom presudom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na računanje zakonske zatezne kamate od 11-og u mjesecu za prethodni mjesec i to po datumima i u iznosima kako je to navedeno pobliže u stavu 2. dispozitiva prvostepene presude, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude, Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio nespornim da su svi apelanti Odlukom tužene broj 4104/05 od 17. marta 2005. godine i broj 1739/05 od 27. oktobra 2005. godine imenovani za članove Nadzornog odbora na period od 4 četiri godine na osnovu čl. 32. i 41. Statuta tužene, da su apelanti Zaključkom tužene broj 11127-2 od 6. juna 2006. godine razriješeni dužnosti članova Nadzornog odbora; da su apelanti kod Osnovnog suda izdejstvovali presudu broj 085-0-P-06-000 324 od 7. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-GŽ-08-000 340 od 28. maja 2009. godine kojom je utvrđeno da je nezakonit Zaključak tužene o razrješenju apelanata od 6. juna 2006. godine i ujedno su odbijeni apelanti sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se naloži tuženoj da ih odmah, a najkasnije u roku od 30 dana vrati na dužnost članova Nadzornog odbora. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je, a pozivajući se na odredbe člana 154. stav 1., čl. 155. i 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 259. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98), ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe i zastarjelosti potraživanja iz tužbenog zahtjeva, koji je tužena isticala u odgovoru na tužbu i tokom provedenog postupka, smatrajući kao momenat saznanja tužilaca za prouzrokovanu štetu datum donošenja drugostepene presude broj 013-0- Gž-08-000 340 od 28. maja 2009. godine, pa je ocijenivši da je tužena shodno članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odgovorna za prouzrokovanu štetu apelantima i da ju je stoga dužna i naknaditi, istu obavezao na isplatu novčanih iznosa kako je to navedeno u stavu 1. dispozitiva presude.
3. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006810 10 Gž od 27. januara 2011. godine žalba tužene je djelimično uvažena pa je prvostepena presuda Osnovnog suda od 28. juna 2010. godine u stavu 1. dispozitiva preinačena tako što se u cjelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za obavezivanje tužene na naknadu štete zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškovima postupka, dok je odlučeno da u preostalom dijelu (stav 2. dispozitiva) prvostepena presuda ostaje neizmijenjena. U obrazloženju drugostepene odluke, Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što se u žalbi tužene osnovano i ukazuje, odnosno da je osnovan prigovor zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva, istaknut tokom postupka, a ponovljen u žalbi tužene. Obrazlažući svoj stav, drugostepeni sud je istakao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena dana 17. jula 2009. godine, odnosno nakon proteka trogodišnjeg roka zastare predviđenog odredbom člana 376. stav 1. ZOO. Po ocjeni Okružnog suda, u predmetnoj pravnoj stvari je protekao subjektivni rok zastarjelosti koji se osnovano može računati od 7. jula 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 324, jer se sa sigurnošću može smatrati da su apelanti već tada znali za štetu i učinioca, s obzirom da su navedenom tužbom tražili utvrđenje nezakonitosti Zaključka tužene o njihovom razrješenju sa dužnosti članova Nadzornog odbora broj 11127-2 od 6. juna 2006. godine. Stoga je Okružni sud zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da se kao dan saznanja uzima datum donošenja drugostepene presude broj 013-0-GŽ-08-000 340 od 28. maja 2009. godine u toj pravnoj stvari i da od tada apelantima počinju teći rokovi zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva u ovom (predmetnom) postupku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu raspoloživih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio važeće odredbe materijalnog prava, zbog čega je uvažavanjem osnovanom podnesene žalbe tužene primjenom člana 229. stav l. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu preinačio u stavu 1. njenog dispozitiva, dok je u preostalom dijelu (stav 2. dispozitiva) prvostepenu presudu ostavio neizmijenjenu, s obzirom da se u tom dijelu ista i ne napada žalbom tužene.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 006810 11 Rev od 16. januara 2013. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata i potvrđena drugostepene presuda Okružnog suda od 27. januara 2011. godine. U obrazloženju revizione osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi pravilno nalaze se u konkretnoj situaciji radi o potraživanju naknade štete i to izmakle koristi u skladu sa odredbom člana 189. stav 1. i stav 3. ZOO, koju su apelanti pretrpili nezakonitim opozivom sa dužnosti članova Nadzornog odbora, a ne o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa kako je tokom postupka tvrdila tužena. Dalje je navedeno da nije sporno da ni jedan od apelanata nije bio u radnom odnosu kod tužene, a članovi Nadzornog odbora mogu ostvarivati svoja prava po Zakonu o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme njihovog imenovanja i opoziva, a pravo na naknadu štete po opštim pravilima za naknadu štete propisanim odredbama ZOO. Prema mišljenju revizionog suda, u konkretnoj situaciji nedvojbeno je da su apelanti pretrpjeli štetu u vidu izmakle koristi koja se sastoji od izgubljenih naknada koje bi primili da nisu nezakonito opozvani sa dužnosti članova Nadzornog odbora. Za ovu štetu apelanti su, po ocjeni Vrhovnog suda, saznali danom kad su obaviješteni o donošenju nezakonitog zaključka Skupštine akcionara tužene o njihovom opozivu, a najkasnije su za taj zaključak znali dana 7. jula 2006. godine kada su podnijeli tužbu za utvrđenje zaključka o opozivu nezakonitim, u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-P-06- 000 324, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud o čemu je dao obrazloženje koje prihvata i revizioni sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da su najkasnije tog dana apelanti znali za počinioca i štetu, kao i obim štete koja se sastoji od mjesečnih naknada koje pripadaju članovima Nadzornog odbora, a do kraja perioda na koji su imenovani (trećeapelantica do 27. oktobra 2009. godine a ostali apelanti do 17. marta 2009. godine), a koju naknadu u skladu sa Statutom tužene određuje Komisija imenovana od strane skupštine preduzeća i koja šteta je za apelante bila izvjesna u trenutku razrješenja. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je riječ o šteti za koju su apelanti saznali već u trenutku štetnog događaja (donošenje nezakonitog zaključka od strane Skupštine akcionara tužene od 6. juna 2006. godine), a ne o šteti za koju bi doznali u vrijeme dospjeća naknade. Zbog toga po mišljenju revizionog suda, a suprotno tvrdnji revidenata, rok zastarjelosti za štetu zbog izgubljenih naknada počinje teći saznanjem za tu štetu, a ne danom kad bi faktički nastupio gubitak zarade u vidu naknade. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da su apelanti za štetu saznali najkasnije 7. jula 2006. godine što znači da je posljednji dan za podnošenje tužbe, kojom bi se prekinuo zastarni rok u smislu odredbe člana 388. ZOO, bio 7. juli 2009. godine. Navodeći da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 17. jula 2009. godine, Vrhovni sud je zauzeo stav da je pravilno drugostepeni sud odlučio kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, pa je odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP. Apelacioni navodi
5. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete. Osim toga, apelanti su naveli da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelanti navode da se šteta u konkretnom slučaju sastoji od pojedinačnih mjesečnih iznosa koje bi ostvarili da su ostali na poslovima i zadacima u svojstvu članova Nadzornog odbora tužene do isteka svog mandata. S tim u vezi, apelanti smatraju da je pravni osnov za naknade štete presuda Osnovnog suda od 7. maja 2008. godine koja je postala pravosnažna presudom Okružnog suda od 28. maja 2009. godine, a kojom je utvrđena nezakonitost zaključka tužene od 6. juna 2006. godine. Prema mišljenju apelanata, oni svoje pravo crpe iz nezakonite odluke tužene o njihovom razrješenju, navodeći da se visina štete sastoji od povremenih davanja, tj. naknade za članstvo u Nadzornom odboru tužene. Stoga, apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbe ZOO kada je utvrdio da je njihovo potraživanje zastarjelo, utvrđujući da su apelanti za štetu (visinu) i njen osnov znali danom donošenja spornog zaključka tužene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su Okružni sud i Vrhovni sud, pri izvođenju zaključka da je u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete potraživanje zastarjelo, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da apelanti nisu bili u radnom odnosu kod tužene te da se u konkretnoj situaciji ne radi o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, nego o potraživanju naknade štete, i to u vidu izmakle koristi u skladu sa odredbom člana 189. st. 1. i 3. ZOO, koju štetu su apelanti pretrpjeli nezakonitim opozivom sa dužnosti članova Nadzornog odbora tužene. Kako se ne radi o šteti koju bi apelanti doznali u vrijeme dospjeća (mjesečne) naknade koju su dobijali, Vrhovni sud je zaključio da se radi o šteti za koju su apelanti saznali već u trenutku štetnog događaja, odnosno donošenjem Zaključka od strane skupštine akcionara tužene 6. juna 2006. godine a najkasnije 7. jula 2006. godine kao dana podnošenja tužbe u predmetu Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 324. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju drugostepene i revizione odluke) sa odlučenjem Okružnog, odnosno Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, tj. u zaključku da je u predmetnoj pravnoj stvari nastupila zatarjelost potraživanja za naknadu štete sa posljedicom iz odredbe člana 360. stav 1. ZOO, kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (koja predstavlja materijalno pravni prigovor) i time prestaje pravo povjerioca da zahtijeva ispunjenje obaveze prinudnim putem. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman