Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-463/14 (H. V.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-463/14

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 463/14, rješavajući apelaciju Hamdije Veladžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hamdije Veladžića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Bosanskoj Krupi u predmetu broj I-1566/05, a koji je u međuvremenu obustavljen Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj I-1566/05 od 1. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu Općinski sud) u predmetu broj I-1566/05.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 17. novembra 2014. godine i 12. aprila 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 10. decembra 2014. godine i 18. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 20. oktobra 2005. godine protiv Asima Muratovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažnog platnog naloga Općinskog suda u Bužimu broj PL-3/02 od 19. juna 2002. godine radi namirenja svojih potraživanja iz te izvršne isprave, i to iznosa od 404,00 KM sa kamatom od 4. septembra 2001. godine do namirenja uz troškove izvršnog postupka u iznosu od 284,00 KM, i to popisom, procjenom i prisilnom prodajom pokretnih stvari izvršenika.

6. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-1566/05 od 20. decembra 2005. godine odredio predloženo izvršenje. Predmetno rješenje o izvršenju je postalo pravosnažno 9. januara 2006. godine.

7. Općinski sud je 8. februara 2007. godine donio zaključak kojim je zakazano ročište za popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika za 20. februar 2007. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je na dan zakazanog popisa apelant pristupio u sud i zatražio odgodu predmetnog izvršenja, budući da je sa izvršenikom prethodno postigao usmenu nagodbu u vezi sa namirenjem predmetnog duga uz nove uvjete i druge rokove.

8. Kako izvršenik nije podmirio dug prema rješenju o izvršenju, apelant je pismenim podneskom od 1. aprila 2009. godine predložio da se izvršenje u konkretnom predmetu nastavi, te da sud zakaže popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika.

9. Općinski sud je 3. aprila 2009. godine donio zaključak kojim je naložio sudskom izvršiocu da izvrši pljenidbeni popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika, i to na licu mjesta 28. aprila 2009. godine.

10. Iz stanja spisa proizlazi da su sudski izvršitelji izlazili na lice mjesta 28. aprila 2009. godine, te u zapisniku konstatovali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja.

11. Zaključkom Općinskog suda od 30. oktobra 2012. godine pozvan je apelant da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja.

12. Apelant je podneskom od 9. novembra 2012. godine od Općinskog suda tražio da pribavi podatke o imovini izvršnika u skladu sa članom 37. Zakona o izvršnom postupku.

13. Općinski sud je dopisom od 22. novembra 2012. godine naložio izvršniku da dostavi podatke o svojoj imovini, te mu u prilogu dostavio propisane obrasce P1, P2 i P3. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetnu pošiljku primila supruga izvršenika, kako je zabilježeno po PTT dostavljaču na povratnici u spisu.

14. Apelant je podneskom od 12. novembra 2013. godine urgirao kod Općinskog suda tražeći da taj sud postupi po njegovom prijedlogu od 9. novembra 2012. godine.

15. Predsjednik Općinskog suda je dopisom od 14. novembra 2013. godine obavijestio apelanta da je izvršio uvid u konkretni spis, te utvrdio da se radi o predmetu hitne prirode, nakon čega je obavijestio sudiju da se predmet odmah uzme u rad i riješi u skladu sa zakonom.

16. Nakon toga Općinski sud je 1. decembra 2014. godine donio rješenje o obustavi predmetnog postupka. Općinski sud se u obrazloženju predmetnog rješenja pozvao na odredbe člana 63. stav 3. i člana 64. Zakona o izvršnom postupku, budući da predmetno izvršenje nije moguće provesti na način kako je to navedeno u prijedlogu i traženo od apelanta kao tražioca izvršenja.

17. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je rješenje o obustavi postupka od 1. decembra 2014. godine postalo pravosnažno 19. decembra 2014. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, te naloži Općinskom sudu da njegov predmet hitno uzme u rad i provede potrebne radnje radi donošenja odluke o prijedlogu za izvršenje. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Unsko-sanski kanton da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od po 1.000,00 KM za svaku godinu zbog neblagovremenog postupanja suda.

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je u skladu sa dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Osim toga, Općinski sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu iz razloga što apelant ničim nije dokazao gdje je izvršenik, kao i pokretne stvari tog izvršenika, kao ni činjenicu da je odlaganje tog izvršenja od suda tražio i dobio 2007. godine, a nastavak izvršenja zatražio i dobio 2009. godine, pa u tom dijelu očito nema razloga za kašnjenje tog suda.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 61.

Vrijeme za koje se izvršenje odlaže (1) Sud će odložiti izvršenje za vrijeme koje je tražilac izvršenja odredio ili na vrijeme koje, prema okolnostima slučaja, smatra opravdanim.

(2) Ako je tražilac izvršenja podnio prijedlog za odlaganje izvršenja u slučaju u kome je zakonom predviđeno da se izvršenje ima tražiti u određenom roku, izvršenje se ne može odložiti za vrijeme duže od tog roka.

Član 62.

Nastavljanje odloženog postupka Odloženo izvršenje nastavlja se na prijedlog tražioca izvršenja i prije isteka roka za koji je odloženo. Ako tražilac izvršenja ne predloži nastavak izvršnog postupka ni po isteku 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, sud će obustaviti postupak. Član 63.

Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

24. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja, kojim je određeno izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – platnog naloga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

25. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

26. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).

28. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka, okončanog rješenjem o obustavi Općinskog suda od 1. decembra 2014. godine.

29. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Nadalje, Ustavni sud podjeća i na praksu Evropskog suda u predmetu Estima Jorge protiv Portugala u kojem je Sud je priznao da izvršenje ima nezavisnu vrijednost, bez obzira na prirodu naloga za izvršenje, pa čak bez obzira i na prethodno postojanje sudskog postupka. Predmet Estima Jorge odnosio se na izvršenje ugovora koji je sklopljen kao hipotekarni zalog i ovjeren kod javnog notara. Sud je ranije smatrao da „član 6. stav 1. Konvencije zahtijeva da sve faze pravnog postupka o 'odlučivanju o ... građanskim pravima i obavezama', ne isključujući faze koje slijede presudi o meritumu, budu riješene u razumnom roku“. Međutim, u predmetu Estima Jorge nije bilo ni spora, ni prethodnog sudskog postupka na kome bi se „odlučivalo o pravima“, budući da je jedini predmet postupka bilo vraćanje duga. Ipak, Sud je ustanovio da „usklađenost sa duhom Konvencije zahtijeva da riječ 'osporavanje' (spor) ne bude shvaćena u najužem tehničkom smislu“, odnosno da ona treba da dobije supstancijalno, a ne formalno značenje. Iz tih razloga, čak i uprkos tome što nije bilo prethodnog sudskog postupka, Sud je ustanovio da je došlo do povrede odredbe o razumnom roku shodno članu 6. stav 1. Konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Estima Jorge protiv Portugala, presuda od 21. aprila 1998. godine).

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). a)Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Općinskim sudom pokrenuo izvršni postupak 20. oktobra 2005. godine i da je taj postupak obustavljen rješenjem Općinskog suda od 1. decembra 2014. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste preko devet godina.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu vjerodostojne isprave – platnog naloga. S obzirom na stanje spisa, te odgovor Općinskog suda, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka koje bi upućivale na to da je predmet složene prirode, niti postoje evidentni elementi koji ga čine naročito zahtjevnim.

38. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant 20. februara 2007. godine, na dan održavanja ročišta za popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika, predložio odgodu predmetnog izvršenja, a podneskom od 1. aprila 2009. godine predložio da se izvršenje u konkretnom predmetu nastavi, te da sud zakaže popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka u periodu od dvije godine i jednog mjeseca. Međutim, Ustavni sud uočava i da je apelant podneskom od 12. novembra 2013. godine urgirao kod Općinskog suda tražeći da taj sud postupi po njegovom prijedlogu od 9. novembra 2012. godine, što nesumljivo govori o njegovom interesu za što brže rješavanje njegovog predmeta.

39. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

40. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, donio rješenje o izvršenju nakon dva mjeseca (20. decembra 2005. godine). Nakon toga, Općinski sud je tek nakon jedne godine i tri mjeseca poduzeo narednu procesnu radnju kada je donio zaključak (8. februara 2007. godine) kojim je zakazao ročište za popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika za 20. februar 2007. godine. Ustavni sud zapaža, kao što je već istaknuto, da je apelant 20. februara 2007. godine predložio odgodu predmetnog izvršenja, a podneskom od 1. aprila 2009. godine predložio da se izvršenje u konkretnom predmetu nastavi. Nakon toga, Općinski sud je donio zaključak od 3. aprila 2007. godine kojim je naložio sudskom izvršiocu da izvrši pljenidbeni popis i procjenu izvršenikovih pokretnih stvari, i to na licu mjesta 28. aprila 2007. godine. Nakon što su sudski izvršitelji zapisnikom (28. aprila 2007. godine) konstatovali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja, Općinski sud je tek nakon tri i po godine (30. oktobra 2012. godine) donio zaključak kojim je pozvao apelanta da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja. Apelant je postupio po nalogu suda u veoma kratkom roku (9. novembra 2012. godine), te predložio da Općinski sud, u skladu sa članom 37. ZIP-a, pribavi podatke o imovini izvršenika. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud postupio po apelantovom prijedlogu, te je svojim dopisom od 22. novembra 2012. godine naložio izvršeniku da dostavi podatke o svojoj imovini. Nakon što nije uspio pronaći izvršenika na adresi iz prijedloga za izvršenje, kao ni njegove stvari, niti ga uredno pozvati na davanje traženih podataka, Općinski sud je tek nakon dvije godine (1. decembra 2014. godine) donio rješenje o obustavi predmetnog izvršnog postupka, pozivom na član 63. stav 3. i člana 64. ZIP-a. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku izvršenja budući da su sudski izvršitelji u dva navrata pokušali izvršiti pljenidbu pokretnih stvari izvršenika bezuspješno, prvi put jer je apelant pristupio u sud i zatražio odgodu predmetnog izvršenja, a drugi put su sudski izvršitelji konstatovali da nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, što su objektivne okolnosti koje se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu. Međutim, i pored navedenih okolnosti koje su u izvjesnoj mjeri doprinijele dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije ponudio razumno objašnjenje za tri perioda potpune neaktivnosti u postupku (i to perioda od jedne godine i tri mjeseca, perioda od tri i po godine i perioda od dvije godine), prije nego je predmetni postupak obustavljen rješenjem od 1. decembra 2014. godine. Imajući u vidu navode Općinskog suda, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno bez obzira radi li se o jednostavnom ili složenom predmetu (vidi, Evropski sud, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je i regulirano članom 5. ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja izvršnog postupka koji je do trenutka donošenja rješenja kojim je obustavljen trajao preko devet godina ne može smatrati razumnom s aspekta standarda prava na pravično suđenje.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja izvršnog postupka do njegovog dovršenja, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra, a s obzirom na činjenicu da je i apelant u izvjesnoj mjeri doprinio dužini predmetnog postupka, koji je u međuvremenu i dovršen, da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Ostali navodi

44. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na to da mu je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“ u situaciji kada je izvršni postupak po apelantovom prijedlogu za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – platnog naloga trajao preko devet godina do njegovog dovršenja, pri čemu se dužina postupka u većem dijelu može staviti na teret Općinskom sudu, koji nije ponudio obrazloženje za tri perioda (od jedne godine i tri mjeseca, od tri i po godine i od dvije godine) potpune neaktivnosti u postupku, iako se prema pozitivnom zakonodavstvu i prema Evropskoj konvenciji izvršni postupak smatra postupkom hitne naravi.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-463/14 (H. V.) | Sudska praksa | Aktio