Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3516/13 (S. A.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 184
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3516/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3516/13, rješavajući apelaciju Selme Abazović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Selme Abazović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 120565 12 Rev od 14. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 120565 11 Gž od 22.
decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120565 05 P od 5. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Selma Abazović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnijela je 7. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 120565 12 Rev od 14. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 120565 11 Gž od 22. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 120565 05 P od 5. januara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Federacije BiH - Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i Bosne i Hercegovine - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: MOBiH) zatraženo je 18. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik drugotužene MOBiH su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. septembra do 6. oktobra 2015. godine.
4. Zakonski zastupnik FMO u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Nakon što je utvrđena stvarna nadležnost Općinskog suda za postupanje u predmetnom parničnom postupku apelantica je uređenim tužbenim zahtjevom od 14. jula 2010. godine tražila od navedenog suda da utvrdi nezakonitost rješenja FMO od 1. decembra 2004. godine i 5. aprila 2005. godine o raspoređivanju apelantice nakon ukidanja njenog radnog mjesta (u daljnjem tekstu: sporna rješenja FMO), zatim da se tužene obavežu da apelantici uspostave radni odnos u periodu od 1. oktobra do 31. decembra 2005. godine, kakav je bio prije donošenja spornih rješenja, da se navedeni period evidentira kao trajanje radnog odnosa, izvrši uplata svih dospjelih doprinosa iz radnog odnosa u korist Fonda PIO, kao i da joj se isplate plaće za navedeni period, te da se drugotužena MOBiH obaveže da apelanticu počev od 1. januara 2006. godine primi u radni odnos i rasporedi je na odgovarajući posao, te da joj zaključno sa 31. julom 2008. godine na ime plaća isplati ukupan iznos od 23.834,00 KM za zakonskom zateznom kamatom, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Odlučujući o tako proširenom i uređenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 120565 05 P od 5. januara 2011. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120565 11 Gž od 22. decembra 2011. godine kojom je utvrđena nezakonitost spornih rješenja FMO (o raspoređivanju apelantice nakon ukidanja njezinog radnog mjesta), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva koji je pobliže preciziran u stavu 2. izreke presude odbijen kao neosnovan. Stavom 3. izreke presude tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu MOBiH u cijelosti je odbijen, a stavom 4. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene MOBiH Općinski sud je prigovor ocijenio osnovanim, pozvavši se na relevantne odredbe Zakona o odbrani BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani), i to čl. 72. stav 2. i 73. tog zakona koje je citirao, kao i na dosadašnju sudsku praksu zauzetu u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima.
9. Cijeneći sve provedene dokaze, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva osnovan, i to onaj koji se odnosi na nezakonitost spornih rješenja FMO, prije svega iz razloga što je spornim rješenjima FMO apelantica stavljena na raspolaganje, a da prethodno nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa kao jedinog zakonitog načina prestanka službe, te što nije zaključena radna knjižica. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i propuštanje da se, u smislu člana 116. tada važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), apelantici ponudi raspoređivanje u drugi organ uprave do isteka roka raspolaganja. Dovođenje apelantice u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlenike prema ocjeni Općinskog suda proizlazi i iz činjenice da ona nije imala mogućnost ostvarivanja prava na povoljnije penzionisanje zbog prekobrojnosti, te je Općinski sud prilikom odlučenja imao u vidu i okolnost da rukovodilac organa u kojem je apelantica bila zaposlena (FMO) nije utvrdio listu osoba na raspolaganju u skladu sa članom 10. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu Kolektivni ugovor), već je listu sačinio bez utvrđenih kriterija.
10. Opredijeljenost zahtjeva u pravcu obavezivanja prvotužene FMO da apelantici uspostavi stanje radnog odnosa kakvo je bilo prije donošenja spornih rješenja, Općinski sud je ocijenio neosnovanim. Navedeno, kako je istakao prvostepeni sud, imajući u vidu da ne postoji zakonska mogućnost da se apelantici uspostavi radni odnos kakav je bio prije poništenja rješenje imajući u vidu statusne promjene tužene (ukidanje FMO sa 31. decembrom 2005. godine), odnosno nemogućnosti da se apelantici regulira radni status shodno važećem Zakonu o državnoj službi u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi).
11. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća Općinski sud je odbio prihvativši istaknuti prigovor zastare potraživanje, pozvavši se u tom dijelu na odredbu člana 106. tada važećeg Zakona o radu FBiH. U tom pravcu Općinski sud je istakao da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno, pa uzme li se obzir da je potraživanje neisplaćenih plaća opredijeljeno tek 14. jula 2010. godine, to je zastarjelo potraživanje plaće za period od 1. novembra 2005. godine do 14. jula 2007. godine, a za period do 31. jula 2008. Općinski sud je stao na stanovište da je to potraživanje neosnovano budući da apelantica tokom postupka nije dokazala visinu koja bi joj zaista pripala kao naknada na ime plaće. Stoga je Općinski sud, primjenom odredaba člana 123. i 126. ZPP-a, utvrdio da taj dio tužbenog zahtjeva nije dokazan jer navedeni sud na pouzdan način nije mogao utvrditi koji iznos naknade bi apelantici zaista pripadao.
12. Odlučujući o apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120565 11 Gž od 22. decembra 2011. godine Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 120565 12 Rev od 14. maja 2013. godine reviziju odbio.
13. U odnosu na odbijajući dio presude koji se revizijom pobija Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantica u Odjelu u Cazinu pri FMO obavljala poslove na radnom mjestu „stručni suradnik za odbrambene pripreme privrednih organizacija“, i to do donošenja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji FMO od 24. maja 2004. godine, kada je došlo do ukidanja navedenog radnog mjesta. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da je nakon toga FMO 1. decembra 2004. godine donio sporno rješenje kojim je apelantica stavljena na raspolaganje na vrijeme od šest mjeseci, počev od 1. decembra 2004. godine, a po isteku tog roka apelantici je radni odnos trebao prestati zaključno sa 1. septembrom 2005. godine. Vrhovni sud je nadalje iz činjeničnog utvrđenja zapazio da je apelantica protiv navedenog spornog rješenja uložila prigovor koji je FMO djelimično uvažio, tako da je spornim rješenjem od 5. aprila 2005. godine apelantica stavljena na raspolaganje sa danom 1. januar 2005. godine, a prestanak radnog odnosa je preciziran sa danom 1. oktobar 2005. godine. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da je pravomoćnom presudom utvrđena nezakonitost navedenih spornih rješenja FMO, a budući da FMO nije uložila reviziju na taj dio drugostepene presude, Vrhovni sud nije mogao ispitati taj dio osporene presude.
14. S druge strane, u odnosu na odbijajući dio presude koji apelantica osporava Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je radno mjesto apelantice na kojem je radila po Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji FMO od 24. maja 2004. godine ukinuto, pa je u takvim okolnostima pravilan stav nižestepenih sudova da ne postoji mogućnost da se usvoji tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantica tražila da se vrati na posao i da joj se uspostavi radni odnos kakav je bio prije stavljanja na raspolaganje, te izvrše ostala prava koja proizlaze iz radnog odnosa (za period od 1. oktobra do 31. decembra 2005. godine), uključujući i isplate plaća. Vrhovni sud je također stao na stanovište da ni apelanticin zahtjev u odnosu na drugotuženu MOBiH nije osnovan, budući da je članom 184. Zakona o službi u oružanim snagama propisana mogućnost preuzimanja osoba koje su obavljale poslove u entitetskim vojskama od 1. januara 2006. godine, a kako apelantica nije obavljala te poslove, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu nije osnovan.
15. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na odredbu člana 96. stav 2. Zakona o radu koja je, prema ocjeni apelantice, trebala biti primijenjena u konkretnom slučaju. U tom pravcu Vrhovni sud je naveo da se citirana odredba iz Zakona o radu, kao općeg akta, ne može primijeniti na apelanticu, već relevantne odredbe iz specijalnog propisa koje reguliraju oblast službe u vojsci FBiH, i to Zakon o radnim odnosima koji je u vrijeme nastanka spornog odnosa (1. decembar 2004. godine) bio na snazi. Kako navedeni Zakon o radnim odnosima ne sadrži odredbe po kojima se može poništiti rješenje o stavljanju na raspolaganje, niti je tokom postupka dokazano kolika bi naknada plaće apelantici pripala utvrđivanjem nezakonitosti rješenja o stavljanju na raspolaganje budući da je apelantica za to vrijeme primala naknadu plaća, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća za period od 1. oktobra do 31. decembra 2005. godine.
16. Neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini prigovori da joj je po sili zakona uspostavljen radno-pravni status namještenika kod drugotužene MO BiH jer apelantica, u smislu člana 184. Zakona o službi u oružanim snagama, nije preuzeta u rad kod drugotužene, pa se stoga ne može smatrati ni da joj to pravo pripada, pa time i pravo na naknadu plaća za period od 1. januara 2006. godine do 21. jula 2008. godine.
17. Vrhovni sud je nadalje ocijenio irelevantnim apelanticine prigovore da ona nije imala mogućnost ostvariti pravo na penziju i otpremninu, budući da je osnov za takav zahtjev mogao biti samo zahtjev za utvrđivanje prestanka radnog odnosa, a ne poništenje upravnih rješenja o stavljanju na raspolaganje, što je predmet konkretnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je stao na stanovište da su revizioni prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani, a povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostepenim sudom su samo paušalno navedene jer je drugostepeni sud naveo razloge zbog kojih nije prihvatio žalbene razloge. Isto tako prigovor o prekoračenju tužbenog zahtjeva nije obrazložen pa stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije ni osnovan jer navedeni sud ne može utvrditi zbog čega apelantica smatra da je prekoračen tužbeni zahtjev pred drugostepenim sudom. Slijedom svega navedenog Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je spornim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica u iscrpnim navodima, između ostalog, ističe da nije sporno da joj je radni odnos kod FMO prestao 30. septembra 2005. godine, pri čemu činjenica da je navedeni organ ukinut 31. decembra 2005. godine nije mogla osloboditi prvotuženu da uspostavi stanje radnog odnosa počev od 1. oktobra 2005. godine, budući da Federacija odgovora za obaveze svojih ukinutih organa uprave shodno Zakonu o prestanku važenja Zakona o odbrani FBiH. Nadalje napominje da su 1. januara 2006. godine svi službenici entitetskih ministarstava odbrane koji su se zatekli u službi 31. decembra 2005. godine postali službenici državnog Ministarstva odbrane (drugotužene MOBiH), te da ta činjenica nije mogla negativno da se odrazi na njezin radno-pravi status. Smatra da su redovni sudovi donijeli proizvoljan zaključak da tužene, shodno zakonskom okviru, nemaju obavezu da apelantici uspostave radno-pravni status, pa je na taj način apelantici uskraćeno pravo na pristup sudu. Nadalje, ističe da je pravomoćni dio presude kojim je utvrđena nezakonitost „prestanka radnog odnosa“ za apelanticu sada iluzoran jer joj ne služi za ostvarivanje bilo kakvog prava, pa tako ni u izvršnom postupku apelantica nije mogla da ostvari pravo na uspostavljanje radno-pravnog statusa jer izvršnom ispravom (osporenim presudama) nije uspostavljen radno-pravni status kao posljedica ništavosti „rješenja o prestanku radnog odnosa“.
19. Apelantica ističe da je njezin zahtjev za prijevremeno penzionisanje odbijen, a sve zbog neučinkovitosti ostvarivanja prava na pristup sudu u predmetnom postupku, te joj je posljedično tome uskraćeno i pravo na penziju. Shodno svemu navedenom apelantica je diskriminirana na nedozvoljenoj osnovi jer je određenom broju zaposlenika vrijeme raspolaganja trajalo do 1. januara 2006. godine, pa za ovakav različiti tretman nije postojao opravdan razlog, što je protivno zabrani iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je konkretnom slučaju trebalo primijeniti relevantne odredbe Zakona o radu. Nadalje apelantica objašnjava da je Zakonom o radnim odnosima propisana situacija raspolaganja u kojem se apelantica nalazila i da navedenim Zakonom nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa po sili zakona stavljanjem na raspolaganje. Nadalje apelantica smatra da je u njezinom slučaju bilo osnova za primjenu Zakona o namještenicima u FBiH koji je stupio na snagu 16. augusta 2005. godine u vrijeme u koje je apelantica još uvijek bila u radnom odnosu kod FMO.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da pri donošenju pobijane odluke nije došlo do kršenja prava apelantice na koja se u apelaciji neosnovana pozvala.
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu osnovani navodi iz apelacije iz razloga što je postupak po žalbi proveden u skladu sa zakonom i blagovremeno, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupanje u predmetnoj pravnoj stvari bilo po zakonu, uz poštovanje svih procesnih garancija, pri čemu su utvrđene sve relevantne činjenice nakon čega je donesena odluka koja se zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava uz relevantno obrazloženje, te stoga nema osnova za pozivanje na povredu odredaba Evropske konvencije.
23. Drugotužena MOBiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njezinoj strani. U tom pravcu je pojasnila da je sa 31. decembrom 2005. godine prestalo da postoji FMO, a članom 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH je regulirano da „osim ako nije drugačije predviđeno u planu i prijenosu ostalih prava i obaveza iz stava 1. ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine“. Iz navedenog jasno proizlazi da ne postoji pasivna legitimacija na strani drugotužene, što su redovni sudovi tokom postupka pravilno utvrdili.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 88/05 i 94/05) relevantne odredbe glase:
Član 72.
(Prijenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, sa 1. januarom 2006. godine.
(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine.
(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.
25. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Član 112.
Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.
Član 113.
Ako su pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu ukinuta pojedina radna mjesta, službenik koji je radio na tom radnom mjestu, bez konkursa odnosno oglasa, postavlja se na drugo radno mjesto odnosno na drugi položaj koji odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu uprave odnosno službi za upravu iste razine vlasti.
Ako se ukida organ uprave odnosno služba za upravu, organ uprave odnosno služba za upravu u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu, preuzima službenike koji su obavljali te poslove u organu uprave i službi za upravi na dan donošenja akta o ukidanju organa uprave odnosno službe za upravu. Preuzimanje službenika vrši se istovremeno sa preuzimanjem poslova ukinutog organa uprave i službe za upravu i bez natječaja odnosno oglasa vrši se njihovo postavljenje na radna mjesta odnosno imenuju na položaj koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu.
Član 114.
Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta sukladno odredbama članu 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:
1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža;
2) na vrijeme od šesti mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;
3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.
Rješenje o stavljanju službenika na raspolaganje, sukladno odredbi stavka 1. ovog članka, donosi:
1) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stavka 1. članka 113. ovog zakona - za službenike iz te odredbe, 2) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stavka 2. članka 113. ovog zakona, u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu - za službenike ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu.
Član 116.
Za vrijeme raspolaganja službenici na raspolaganju mogu se privremeno ili stalno postaviti odnosno rasporediti u bilo koji organ uprave odnosno službe za upravu iste razine vlasti na radna mjesta, koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu, bez obzira na zvanje, do isteka roka iz člana 114. stav 1. ovog zakona. Službenik na raspolaganju ima pravo prvenstva na postavljanje odnosno raspored u bilo koji organ uprave odnosno službe za upravu istog nivoa vlasti, bez konkursa odnosno oglasa, o čemu sporazumno odlučuju rukovoditelji organa uprave u kojem se službenik nalazi na raspolaganju i organa uprave u koji se službenik na raspolaganju treba da postavi odnosno rasporedi, uz pristanak službenika na raspolaganju, a postavljanje odnosno raspored u službama za upravu vrši u gradu gradonačelnik, a u općini općinski načelnik. Član 118.
Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stavka 1. članka 114. ovog zakona, i stavka 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu. Za službenike iz člana 114. stava 2. tačke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz tač. 2. i 3. stav 1. tog člana, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stava 2. ovog člana teče od isteka posljednjeg dana roka iz stava 1. člana 114. ovog zakona. Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.
Član 121.
Službeniku prestaje radni odnos u organu uprave odnosno u službi za upravu, i to: (…); 4) otpustom istekom posljednjeg dana probnog rada, ako službenik ne bude primljen u radni odnos, odnosno ako službenik na raspolaganju ne bude postavljen na drugo radno mjesto odnosno položaj istekom posljednjeg dana otkaznog roka;(…) Član 136.
Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovoditelju podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja.
Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovoditelja organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana, od dana podnesenog prigovora.
Član 137.
Protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru.
26. U Zakonu o oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/05) relevantne odredbe glase:
Član 184.stav 1.
(Preuzimanje) (1) Osobe na službi u entitetskim vojskama postaju osobe na službi u Oružanim snagama 1. januara 2006. godine u činu i na položaju na kojem su se zatekli 31. decembra 2005.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 3. stav (1) (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 120565 12 Rev od 14. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 12. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Suštinski apelantica izražava nezadovoljstvo osporenim odlukama jer redovni sudovi nisu u cijelosti udovoljili njezinom tužbenom zahtjevu ukazujući da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantica zbog svega navedenom smatra da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu ukazujući da, iako je njenom tužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno jer je utvrđena nezakonitost spornih rješenja, apelantica zapravo od toga nema nikakvih pozitivnih efekata u ostvarivanju svojih prava, prije svega prava na penziju.
37. U vezi sa prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. Razmatrajući apelanticine ključne prigovore Ustavni sud prije svega podsjeća da je apelantica konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom usmjerenim na tužene FMO i MOBiH, postavila više tužbenih zahtjeva, pa je prema ocjeni Ustavnog suda za razumijevanje spornih pitanja potrebno razlučiti od koga je i šta apelantica tražila. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantica od tuženih tražila vraćanje na posao i uspostavljanje radno-pravnog statusa u periodu od 1. oktobra do 31. decembra 2005. godne, kakav je bio prije stavljanja na raspolaganja, i izvršenje obaveza u vezi sa radnim odnosom za taj period, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, u tom pravcu ukazao je da je u predmetnom slučaju, suprotno apelanticinim shvaćanjima, Zakon o radnim odnosima, kojim je jasno propisana situacija u kojoj se našla apelantica nakon ukidanja njezinog radnog mjesta nakon čega je stavljena na raspolaganje, u smislu odredaba čl. 112. - 118. Zakona o radnim odnosima, zapravo lex specialis u odnosno na ZOR. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe citiranog zakona propisuju uvjete, način, vrijeme trajanja raspolaganja, te, suprotno apelanticinim tvrdnjama, prestanak radnog odnosa (član 118. propisuje „u slučaju da službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave, odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. članka 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu“). Ustavni sud zatim zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio koje poslove je apelantica obavljala do momenta kada je došlo do ukidanja njezinog radnog mjesta, nakon čega je stavljena na raspolaganje, kao i druge relevantne činjenice bitne za odlučenje.
40. Prema ocjeni Ustavnog suda utvrđeno činjenično stanje, relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima, te posebno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila od tuženih uspostavljanje radnog odnosa kakav je bio prije stavljanja na raspolaganje, bili su osnov redovnim sudovima za zaključak da ne postoji mogućnost da se udovolji tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Navedeno, kako iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi, jer je apelantica stavljena na raspolaganje kao posljedica ukidanja radnog mjesta, pa stoga nije postojala mogućnost da se apelantici uspostavi radni odnos kakav je bio prije stavljanja na raspolaganje, te izvrše ostala prava koja proizlaze iz radnog odnosa. Ustavni sud također zapaža da se tokom postupka zapravo nije ni raspravljalo pitanje eventualnog nezakonitog prestanka radnog odnosa, kako to apelantica u apelaciji tvrdi, budući da se sporna rješenja odnose na stavljanje apelantice na raspolaganje zbog ukidanja njezinog radnog mjesta. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud upravo iz tog razloga ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore koje ponavlja u apelaciji da zbog nezakonitog postupanja FMO nije imala mogućnost da ostvari pravo na penziju, jer bi, prema ocjeni tog suda, osnov za takav zahtjev mogao biti samo zahtjev usmjeren na utvrđivanje nezakonitosti prestanka radnog odnosa, koji apelantica u predmetnom postupku nije postavila. Stoga se u takvim okolnostima kada sud, u smislu člana 2. stav (1) ZPP-a odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pri čemu je apelantica imala mogućnost da disponira zahtjevima koje je postavila tokom postupka,u smislu člana 3. stav (1) ZPP-a, što prigovore usmjerene na kršenje prava na pristup sudu čini neosnovanim.
41. U odnosu na tužbeni zahtjev koji je apelantica usmjerila na drugotuženu MOBiH Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu u cijelosti neosnovan cijeneći osnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene MOBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbe čl. 72. i 73. Zakona o odbrani BiH, relevantnu sudsku praksu u sličnim predmetima, te odredbu člana 184. Zakona o službi u oružanim snagama BiH koja je drugotuženoj pružala mogućnost preuzimanja samo onih osoba koje su se 31. decembra 2005. godine zatekle u entitetskim vojskama, što nije bio slučaj sa apelanticom. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu plaća Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je jedan dio potraživanja shodno odrebi člana 106. ZOR-a obuhvaćen zastarom potraživanja (period od 1. novembra 2005. godine do 14. jula 2007. godine imajući u vidu da je apelantica svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelila 14. jula 2010. godine), a da je jedan dio potraživanja neosnovan jer apelantica nije dokazala visinu plaće koja bi joj zaista pripadala kao naknada na ime plaće.
42. Cijeneći postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i apelacionih prigovora Ustavni sud iz dati obrazloženja ne uočava proizvoljnosti na koje apelantica ukazuje, koje bi za posljedicu dovele do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje. Kako apelantica ni u apelaciji, osim svojih tvrdnji i zapažanja, nije ponudila dokaze i argumente kojim bi opravdala svoje navode o proizvoljnosti redovnih sudova u segmentima na koje je neosnovano ukazala, pri čemu obrazloženja redovnih sudova ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala predmetnom apelacijom.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. U suštini iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se može govoriti o diskriminaciji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica osim svojih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
48. U vezi sa ostalim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije posebno obrazložila, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu također smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući u granicama postavljenih tužbenih zahtjeva, za svoje odluke dali obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelacionim prigovorima neosnovano ukazano.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantica osim svojih navoda u ovom dijelu nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelantice u predmetnom postupku.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman