Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4961/15 (I. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4961/15

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4961/15, rješavajući apelaciju Ibre Kare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b, člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ibre Kare.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana, koji se trenutno vodi pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka, u predmetu broj 05-050-02-01-2976/99.

Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka, da u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni upravni postupak, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ibri Kari u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Ibri Kari zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak po zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovorâ, koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 057937 09 P.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni parnični postupak, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ibri Kari u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Ibri Kari zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka i Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ibro Kara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Minhena, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka po zahtjevu za vraćanje u posjed stana, koji se trenutno vodi pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvu - Odsjek Banja Luka), te parničnog postupka po tužbi apelanta za utvrđivanje ništavosti ugovorâ, koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 4. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 11. decembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo je to učinilo 14. decembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak za vraćanje u posjed stana

5. Apelant je 29. jula 1999. godine Ministarstvu - Odsjek Banja Luka podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Ulici Nikole Pašića broj 28/4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Ministarstvo - Odsjek Banja Luka je donijelo Rješenje broj 05-050-02-01-2976/99A od 16. aprila 2003. godine, kojim je potvrdilo da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te mu se dozvoljava vraćanje u posjed stana. Stavom tri rješenja privremeni korisnik Ostoja Đukić se obavezuje da apelantu vrati predmetni stan u roku od 90 dana od dana dostavljanja rješenja.

7. Odlučujući po žalbi Ostoje Đukića protiv rješenja od 16. aprila 2003. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-362/03 od 22. maja 2003. godine, kojim je poništilo prvostepeno rješenje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

8. U postupku ponovnog odlučivanja prvostepeni upravni organ je Rješenjem broj 05-050-02- 01-2976/99A od 11. septembra 2003. godine usvojio apelantov zahtjev, te odlučio istovjetno kao i rješenjem od 16. aprila 2003. godine.

9. Ministarstvo - Odsjek Banja Luka je donijelo zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-050-02- 01-2976/99-A od 13. novembra 2003. godine, kojim je zakazano izvršenje za 19. decembar 2003. godine.

10. Ostoja Đukić je podnio žalbu protiv rješenja Ministarstva - Odsjek Banja Luka od 11. septembra 2003. godine, koja je Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-929/03 od 18. decembra 2003. godine usvojena, rješenje Ministarstva - Odsjek Banja Luka od 11. septembra 2003. godine u cijelosti poništeno zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen kao neosnovan.

11. Apelant je protiv rješenja od 18. decembra 2003. godine pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je apelantovu tužbu usvojio svojom Presudom broj U-35/04 od 9. aprila 2008. godine i osporeni akt poništio, vraćajući ga drugostepenom organu na ponovni postupak.

12. U ponovnom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P230/08 od 12. juna 2008. godine, kojim je apelantova žalba uvažena, rješenje Ministarstva - Odsjek Banja Luka od 11. septembra 2003. godine poništeno i predmet vraćen tom organu na ponovni postupak i rješavanje.

13. Apelant se 19. septembra, 7. decembra i 15. decembra 2009. godine obraćao Ministarstvu - Odsjek Banja Luka molbom da u što kraćem roku zakaže raspravu, naročito imajući u vidu da postupak traje već 10 godina.

14. Ministarstvo - Odsjek Banja Luka je donijelo Rješenje broj 05-050-02-01-2976/99 od 24. decembra 2009. godine kojim je ponovo usvojen apelantov zahtjev.

15. Ostoja Đukić i Vanja Đurić (stranke sa suprotnim interesom u odnosu na apelanta u upravnom postupku) su podnijele žalbu protiv rješenja od 24. decembra 2009. godine, a koju je Ministarstvo svojim Rješenjem broj 18.05/2-P54/10 od 4. februara 2010. godine uvažilo, pobijano rješenje u cijelosti poništilo i predmet vratilo na ponovno odlučivanje.

16. Nakon pismene urgencije apelanta od 1. marta 2010. godine, Ministarstvo - Odsjek Banja Luka je donijelo zaključak broj 05-050-02-01-2976/99 od 22. juna 2010. godine, kojim se prekida upravni postupak do pravosnažnog okončanja parničnih postupaka koji se vode pred Osnovnim sudom, i to postupka pod brojevima 71 0 P 040475 03 P i 71 0 P 057937 09 P, pokrenutih po zahtjevu za poništenje rješenja Komande Garnizona Banja Luka, ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana.

17. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv zaključka od 22. juna 2010. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P276/10 od 22. jula 2010. godine, kojim je apelantovu žalbu odbilo i potvrdilo zaključak od 22. juna 2010. godine.

18. Apelant je protiv rješenja Ministarstva od 22. jula 2010. godine pokrenuo upravni spor, kojeg je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) riješio svojom Presudom broj 11 0 U 004729 10 U od 15. februara 2012. godine na način da je apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt poništio.

19. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-R30/12 od 9. marta 2012. godine, kojim je apelantova žalba, podnesena protiv zaključka Ministarstva - Odsjek Banja Luka od 22. juna 2010. godine, uvažena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.

20. Ministarstvo - Odsjek Banja Luka je 14. marta 2013. godine apelantu dostavilo obavijest broj 05-050-02-01-2976/99 kojim ga obavještava da je u skladu sa zaključkom sa usmene javne rasprave održane 11. oktobra 2012. godine službeno lice izvršilo uvid i provjeru cjelokupnog spisa broj 05-050-02-01-2976/99, odnosno svih materijalnih dokaza i utvrdilo da su oni provedeni u postupku, te ukoliko nema novih prijedloga i dokaza za izvođenje, smatrat će se da je usmena rasprava zaključena, te će službeno lice donijeti odluku nakon apelantovog izjašnjenja na tu obavijest u roku od osam dana od dana njenog prijema.

21. Apelant je 22. marta 2013. godine Ministarstvu - Odsjek Banja Luka dostavio svoje izjašnjenje, te još jednom zamolio taj organ da donese odluku u njegovom predmetu.

22. Apelant se i 22. septembra 2015. godine obratio Ministarstvu - Odsjek Banja Luka sa urgencijom za hitno rješavanje njegovog predmeta.

23. Prema stanju spisa, predmetni upravni postupak je u toku pred Ministarstvom - Odsjek Banja Luka.

Postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora, vrijednost spora 45.000,00 KM

24. Apelant je 6. marta 2009. godine protiv Ostoje Đukić, Vanje Đurić i Republičke direkcije za obnovu i izgradnju Ministarstva za prostorno uređenje Republike srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) Osnovnom sudu podnio tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovorâ, vrijednost spora 45.000,00 KM. Naime, apelant je tužbom tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana koji je prvotuženi, kao kupac, zaključio za predmetni stan, te ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između prvotuženog kao prodavca i drugotužene kao kupca 19. decembra 2005. godine, ovjerenog u Osnovnom sudu 22. decembra 2005. godine pod brojem OV-20058/05.

25. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 057937 09 P od 28. februara 2013. godine (u presudi stoji datum 28. februar 2012. godine, što je očigledno greška) kojom je u cijelosti odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.

26. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv presude Osnovnog suda od 28. februara 2013. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 057937 13 Gž od 17. aprila 2014. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

27. Apelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji ju je usvojio svojim Rješenjem broj 71 0 P 057937 14 Rev od 5. augusta 2015. godine, ukinuo presudu Okružnog suda od 17. aprila 2014. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

28. Apelant je 25. augusta 2015. godine Okružnom sudu uputio urgenciju za hitno rješavanje njegovog predmeta.

29. Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 057937 15 Gž 2 od 8. septembra 2015. godine, kojim je apelantova žalba uvažena, presuda Osnovnog suda od 28. februara 2013. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

30. Apelant je 21. oktobra 2015. godine Osnovnom sudu dostavio urgenciju za hitno rješavanje njegovog predmeta.

31. Osnovni sud je 6. novembra 2015. godine dao naredbu da se otvori nova faza u predmetu, a zatim je zakazao pripremno ročište za 29. februar 2016. godine.

32. Prema stanju spisa, predmetni parnični postupak je u toku pred Osnovnim sudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima i sudovima u predmetu po zahtjevu za vraćanje stana u posjed, te zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovorâ povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu njegovih prava i naloži Osnovnom sudu i Ministarstvu - Odsjek Banja Luka da bez daljnjeg odlaganja donesu odluku u njegovom predmetu. Apelant s tim u vezi potražuje i naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 400,00 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno 2.800,00 KM za parnični postupak i 6.400,00 KM za upravni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

34. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je 21. oktobra 2015. godine primio dopis Okružnog suda i u prilogu fotokopije povratnice kao dokaz o uručenju drugostepene odluke strankama u postupku, te da su se tek tada stekli uvjeti da sud može preduzeti bilo koju radnju u ponovnom postupku, a što je i učinio 6. novembra 2015. godine, kada je zakazano pripremno ročište za 29. februar 2016. godine. Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, ali da su priroda predmeta, te određene okolnosti utjecali da taj sud odgađa rasprave, kao naprimjer neodazivanje pozivu pojedinih svjedoka, a što je utjecalo na dužinu postupka. Osnovni sud ističe da nisu tačni apelantovi navodi da postupak traje 16 godina, budući da je apelant tužbu podnio 2009. godine, dakle prije šest godina. Činjenica da je apelant pred nadležnim ministarstvom pokrenuo postupak za povrat imovine prije 16 godina nema nikakve veze sa radom Osnovnog suda, jer je tužba tom sudu podnesena 10 godina nakon što je zahtjev za povrat stana podnesen nadležnom ministarstvu.

35. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je u toku postupka doneseno nekoliko prvostepenih i drugostepenih odluka upravnih organa, da su u postupku bile sporne određene činjenice, čije utvrđivanje je zahtijevalo provođenje niza dokaza. Uz to, upravni postupak je usporila i činjenica da su sadašnji korisnici stana stan otkupili i upisali se kao vlasnici u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Odluke po žalbama upravni organ je donosio u okviru zakonskih rokova, a posebno je poštovao rokove iz presuda nadležnog suda u pogledu donošenja novog drugostepenog upravnog akta. Ministarstvo je istaklo i to da je od njegovog osnivanja to Ministarstvo pretrpjelo organizacione promjene u smislu smanjenja velikog broja izvršilaca ovlaštenih za vođenje upravnih postupaka, što je jedan od objektivnih razloga dugog trajanja postupka.

V. Relevantni propisi

36. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom. Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

37. Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 59.

Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, poštujući osnovna načela postupka obezbjeđuje efikasna zaštita prava i interesa građana.

38. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasu:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41. Iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja upravnog postupka i upravnog spora, koji se vodi po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana, te parničnog postupka za utvrđivanje ništavosti ugovorâ.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

45. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima i sudovima u predmetu po zahtjevu za vraćanje stana u posjed, te zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovorâ, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Pravo na pravično suđenje:

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu po zahtjevu za vraćanje stana u posjed a)Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom predmetu započeo 29. jula 1999. godine, podnošenjem apelanta zahtjeva za vraćanje stana u posjed, te da taj postupak prema stanju spisa još uvijek traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od gotovo 17 godina.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed stana, a koji je, prema stanju spisa i odgovoru nadležnih organa, nešto složenije prirode, pa je u tom smislu i zahtjevniji za rješavanje.

50. Ocjenjujući značaj predmetnog postupka za apelanta, Ustavni sud zapaža da se radi o vraćanju u posjed stana na kojem apelant smatra da je imao stanarsko pravo, pa je nesumnjivo da je on od velike važnosti za apelanta.

51. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da je on na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja postupka. Naprotiv, svojim višestrukim urgencijama koje je slao nadležnim organima nastojao je izdjejstvovati odluku u njegovom predmetu što prije, te je na taj način i pokazao svoj interes za okončanje postupka.

52. Posmatrajući ponašanje organa u upravnom postupku, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni upravni organ odluku po apelantovom zahtjevu donio tek u aprilu 2003. godine, odnosno gotovo četiri godine nakon što je zahtjev podnesen. Ovako dug period neaktivnosti Ustavni sud ne može ocijeniti opravdanim. Postupak po žalbi protiv rješenja prvostepenog upravnog organa okončan je protekom roka od mjesec dana, što je iznimno brzo. Prvi ponovljeni postupak je također proveden brzo, pa je tako odluka donesena već u septembru 2003. godine. I žalbeni postupak protiv ovog rješenja okončan je u vrlo kratkom periodu. Nakon upravnog postupka, apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je odluku u apelantovom predmetu donio tek u aprilu 2008. godine, odnosno nakon više od četiri godine od podnošenja tužbe, što se ne može ocijeniti kao naročito ažurno. U ponovnom postupku, drugostepeni upravni organ je odlučio u roku od svega dva mjeseca, te je predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak, a koji je svoju odluku donio u decembru 2009. godine, odnosno godinu dana nakon što je dobio predmet na postupanje. Žalbeni postupak protiv odluke prvostepenog upravnog organa okončan je također u vrlo kratkom roku. Prvostepeni upravni organ je u junu 2010. godine donio zaključak o prekidu postupka do okončanja parničnih postupaka koji se vode pred Osnovnim sudom. Drugostepeni upravni organ je u vrlo kratkom roku donio odluku po žalbi podnesenoj protiv zaključka od juna 2010. godine. Drugi upravni spor kojeg je apelant pokrenuo okončan je u februaru 2012. godine, na način da je apelantova tužba usvojena i osporeni akt poništen. U ponovnom postupku, drugostepeni upravni organ je donio odluku u martu 2012. godine, dakle vrlo brzo nakon što je dobio spis od Okružnog suda, apelantovu žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Prvostepeni upravni organ je u martu 2013. godine od apelanta zatražio da se izjasni u pogledu novih prijedloga i dokaza za izvođenje, te naveo da će nakon apelantovog izjašnjenja odluka u apelantovom predmetu biti donesena. Iako se apelant izjasnio na zahtjev prvostepenog upravnog organa, taj organ još uvijek nije odlučio u apelantovom predmetu.

53. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud konstatirada, iako je nesporno da su organi uprave provodili procesne radnje i donosili odluke u apelantovom predmetu, uočljiva su dva vremenska perioda u kojima su oni bili potpuno pasivni. Radi se o periodu na samom početku postupka gdje je prva odluka donesena protekom roka od četiri godine nakon podnošenja zahtjeva, te period trajanja upravnog spora pred Vrhovnim sudom koji je trajao više od četiri godine. Iako je predmetni postupak predstavljao nešto složeniju strukturu i zahtijevao provođenje različitih dokaza i drugih procesnih radnji, Ustavni sud smatra da je ovaj period pretjerano dug čak i u takvim okolnostima. Dakle, od 17 godina, koliko postupak već traje, osam godina otpada na neaktivnost prvostepenog upravnog organa i Vrhovnog suda, koji su svojom pasivnošću nesumnjivo doprinijeli cjelokupnoj dužini trajanja upravnog postupka i upravnog spora. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantov predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak prvostepenom, odnosno drugostepenom upravnom organu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zapaža da, iako je u konkretnom predmetu doneseno ukupno 13 odluka, od početka upravnog postupka proteklo je 17 godina i postupak još uvijek nije okončan, te je neizvjesno kada će biti. U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo nije ponudilo nikakve argumente koji bi išli u prilog nadležnim organima koji su postupali u apelantovom predmetu, ali to postupanje nije bilo djelotvorno, jer su odluke po žalbi bile ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak, pa je tako u nekoliko navrata bio pred svim instancama u upravnom postupku.

54. Sve navedeno, a posebno činjenica da postupak pred upravnim organima traje 17 godina i da još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog upravnog postupka i upravnog spora ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Ministarstvu - Odsjek Banja Luka da po hitnom postupku donese odluku u apelantovom predmetu, posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu po zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora, vrijednost spora 45.000,00 KM a)Period koji se uzima u obzir

56. Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom predmetu započeo 6. marta 2009. godine, apelantovom tužbom za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana, te ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, te da taj postupak prema stanju spisa još uvijek traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od sedam godina. b)Analiza razumnosti trajanja postupka

57. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku po zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovorâ, a koji je, prema stanju spisa i odgovoru Osnovnog suda, nešto složenije prirode.

58. Ocjenjujući značaj predmetnog postupka za apelanta, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku koji ima cilj utvrđivanje ništavosti ugovora koji su sklopljeni između trećih lica, ali čiji je predmet stan za koji apelant traži povrat u posjed, pa ishod ovog postupka može imati utjecaja na daljnji tok upravnog postupka koji se tiče samog vraćanja u posjed predmetnog stana.

59. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da je on na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja postupka, uz napomenu da se apelant više puta obraćao nadležnim sudovima urgencijama za postupanje u njegovom predmetu, čime je pokazao svoj interes za okončanje postupka.

60. Posmatrajući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je prva presuda u apelantovom predmetu donesena u februaru 2013. godine, odnosno gotovo četiri godine nakon podnošenja tužbe. Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za ovako dug period trajanja postupka. Žalbeni postupak protiv presude Osnovnog suda je okončan u roku od godinu dana, što se ne smatra nerazumno dugim periodom. Postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom je okončan za nešto više od godinu dana, što se također ne može ocijeniti kao nerazumno dug period. Ponovni postupak pred Okružnim sudom okončan je također u iznimno kratkom roku, tačnije za mjesec dana. Predmet se trenutno nalazi pred Osnovnim sudom u ponovnom postupku, a iz odgovora na apelaciju je vidljivo da je pripremno ročište zakazano za 29. februar 2016. godine. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud nije dao nikakve naznake u pogledu okvirnog roka u kojem se može očekivati donošenje odluke u apelantovom predmetu.

61. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je postojao određeni zastoj na samom početku postupka, gdje je Osnovni sud svoju presudu donio tek protekom roka od četiri godine, a taj period nije ničim opravdao. Nakon toga, postupak se odvijao jednom vrlo urednom dinamikom i nadležni sudovi su svoje oduke donosili u razumnim rokovima. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u trenutku donošenja ove odluke predmet po drugi put nalazi pred Osnovnim sudom i da je neizvjesno kada će taj sud donijeti odluku u apelantovom predmetu.

62. Sve navedeno, a posebno činjenica da postupak pred redovnim sudovima traje sedam godina i da još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

63. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u apelantovom predmetu, posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje.

Pitanje naknade nematerijalne štete

64. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja upravnog postupka i upravnog spora, te parničnog postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

65. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana traje preko 17 godine, a postupak povodom tužbe za utvrđivanje ništavosti ugovorâ sedam godina, te da nijedan od ovih postupaka nije pravosnažno okončan, Ustavni sud smatra da iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 2.550,00 KM za upravni postupak i upravni spor, te iznos od 1.050,00 KM za parnični postupak. Ove iznose apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada upravni organi nisu odlučili o zahtjevu za vraćanje u posjed stana u periodu od 17 godina, te kada redovni sudovi nisu odlučili o apelantovoj tužbi za utvrđivanje ništavosti ugovorâ u periodu od sedam godina, te kada su odluke prvostepenog i drugostepenog upravnog organa više puta poništene i predmet vraćen na ponovni postupak, a nadležni organi za to nisu ponudili adekvatno opravdanje.

67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4961/15 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio