Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4917/13 (N. L.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4917/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4917/13, rješavajući apelaciju Neđe Lučića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Neđe Lučića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji se vodio kod Osnovnog suda u Sokocu u predmetu broj: 89 0 O 021435 98 O, koji je okončan Rješenjem tog suda broj: 89 0 O 021435 98 O2 od 21. maja 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Neđi Lučiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Neđi Lučiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Neđo Lučić (u daljem tekstu: apelant) sa Pala, podnio je 29. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajanja ostavinskog postupka koji se vodio pred Osnovnim sudom u Sokocu (u daljem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj: 89 0 O 021435 98 O, koji je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem o nasljeđivnju Osnovnog suda broj: 89 0 O 021435 98 O2 od 21. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. maja 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 26. maja 2014. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Opština Pale, je putem matičara po službenoj dužnosti pred Osnovnim sudom 11. marta 1998. godine pokrenula predmetni ostavinski postupak iza umrlog D. L. dostavljanjem smrtovnice broj: 202-291/1998, u kojoj su pored ličnih podataka ostavioca navedeni i njegovi zakonski nasljednici. Predmet je pred Osnovnim sudom zaveden pod brojem O-32/98. Ostavinska rasprava u predmetnom postupku održana je 3. jula 1998. godine, kada je utvrđena imovina iza umrlog koja je upisana u p.l. br. 76 k.o. Pale, te proglašeni nasljednici prvog nasljednog reda, djeca ostavioca i to tri sina: M. L., R. M. i apelant i pet kćeri: V. M., R. P., J. M., I. L. i R. S. Na navedenoj ostavinskoj raspravi nasljedničku izjavu su dali R. L. i apelant, na raspravi održanoj 6. avgusta 1998. godine nasljedničku izjavu dala je nasljednica R. S. Nasljednice I. L. i V. M. su 21. septembra 1998. godine pristupile bez poziva pred Osnovni sud gdje su na zapisnik dale nasljedničke izjave, a iz razloga što nisu bile u mogućnosti da pristupe raspravi koja je bila zakazana za 25. septembar 1998. godine. Nasljednice R. P. i J. M. su pred Generalnim konzulatom Savezne Republike Jugoslavije 3. decembra 1998. godine dale nasljedničke izjave. Iz stanja spisa proizlazi da je na ostavinsku raspravu 22. oktobra 1999. godine pristupio M. L. koji je dao nasljedničku izjavu. Iz stanja spisa proizlazi da su svi zakonski nasljednici apelanta do kraja 1999. godine dali nasljedničke izjave, gdje su se kćeri ostavioca i to: R. P., J. L. i R. S. odrekle svog nasljednog dijela u korist svoje braće na jednake dijelove, a kćeri V. M. i I. L. su prihvatile svoj nasljedni dio koji im po zakonu pripada i koji dio su ustupile svojoj braći na jednake dijelove, koji su ustupljene nasljedne dijelove kao i dijelove koji su im po zakonu pripadali i prihvatili.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud novo ročište održao 1. septembra 2003. godine na kome su pristupili apelant i R. N. kao zakonski nasljednici ostavioca, gdje su izjavili da je njihov brat M. L. umro 5. aprila 2002. godine. Na navedenom ročištu pročitane su izjave drugih zakonskih nasljednika ostavioca i konstatovano da je na ročište pristupio i sin umrlog zakonskog nasljednika ostavioca M. L. koji je izjavio da je nasljednička izjava njegovog oca tačna, da se predmetna nekretnina koristi na način kako je to ostavilac za vrijeme svog života podijelio, te da je zakonski nasljednik M. L. izdržavao ostavioca koji nije imao penziju i navodi da se po njegovom mišljenju imovina ostavioca ne može dijeliti na tri jednaka dijela. Naveo je da I nasljedni red iza umrlog M. L. čine još i njegova kćerka i supruga. Sud je rješenjem donesenim na ročišitu obavezao M. L. da dostavi izvod iz matične knjige umrlih za svog oca, kao i rodne listove djece umrlog zakonskog nasljednika i vjenčani list. Zakonski nasljednik ostavioca R. L. je 12. februara 2004. godine uplatio sudsku taksu. Osnovni sud je ročište održao i 1. decembra 2005. godine na kome je pristupio M. L. kao zakonski nasljednik iza umrlog M. L. gdje je naveo da se negova sestra nalazi van teritorije Bosne i Hercegovine, a da je njegova majka bolesna i da će nasljednu izjavu naknadno dati pred sudom. Na navednom ročištu su pristupili i apelant i R. L. kao zakonski nasljednici iza ostavioca, koji su istakli da među njima nema ništa sporno, da su i oni kao i umrli M. L. finansijski pomagali ostavioca te da ih sud, ukoliko nasljenici njihovog brata misle da imaju veća prava nego što je M. L. prihvatio, uputi na parnični postupak.
7. Iz stanja spisa proizlazi da je 21. januara 2011. godine predmetni spis zadužio drugi sudija i predmet se vodio pod CMS brojem: 89 0 O 021435 98 O.
8. Iz stanja spisa proizlazi da su u toku postupka pored zakonskog nasljednika ostavioca R. L. umrle i zakonske nasljednice V. M. i I. L., te da su u ostavinski postupak po pravu predstavljanja stupili njihovi nasljednici. Bez poziva za raspravu pred Osnovni sud su 2. marta 2011. godine pristupili unuci ostavioca sa pravom predstavljanja iza umrlog zakonskog nasljednika R. L. i to: N. L. i Ž. T. koji su na zapisnik dali nasljedničke izjave na način pobliže naveden na zapisniku. Sud je rješenjem odredio da se nastavak ostavinske rasprave zakazuje za 13. april 2011. godine. Na raspravi održanoj 13. aprila 2011. godine nasljedničku izjavu dao je M. L. kao zakonski nasljednik iza umrlog sina ostavioca M. L., kojeg je sud rješenjem obavezao da sudu u roku od osam dana dostavi tačne adrese za druge nasljednike, pobliže navedene u zapisniku. Sud je održao ostavinsku raspravu i 20. juna 2011. godine na kojoj je pristupio apelant, koji je dao nasljedničku izjavu, odnosno naveo je da u cijelosti ostaje kod nasljedničke izjave koju je pred tim sudom dao 3. jula 1998. godine. Sud je nastavak ostavinske rasprave zakazao za 1. septembar 2011. godine, odnosno za 24. oktobar 2011. godine kako je sud na drugom zapisniku o ostavinskoj raspravi, održanoj istog dana tj. 20. juna 2011. godine, naveo.
9. Iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud u predmetnom postupku donio rješenje o prekidu postupka broj: 89 0 O 021435 98 O od 31. oktobra 2011. godine zbog toga što je tokom postupka utvrdio da su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi veličina njihovog nasljednog dijela. Na navedeno rješenje M. L. je podnio žalbu, a apelant i N. L. su blagovremeno dostavili odgovor na žalbu. Osnovni sud je nastavak ostavinske rasprave održao 24. maja 2012. godine kada je na raspravi donio rješenje da se ukida rješenje tog suda o prekidu postupka, koje je pismeno sačinjeno 18. juna 2013. godine, te je na raspravi konstatovano da će službenim putem pomoću nadležnih organa Bosne i Hercegovine pribaviti tačnu adresu za nasljednicu A. P- L. koja živi u Australiji, a zakonskom nasljedniku M. L. je takođe naloženo da sudu blagovremeno dostavi adresu koju ima za nasljednicu A.P-L. koja je njegova sestra.
10. Osnovni sud je u predmetnom postupku donio Rješenje broj: 89 0 O 021435 12 O2 od 28. maja 2013. godine kojim je A. P-L. imenovao privremenog zastupnika Vesnu Tupajić-Škiljević, advokata iz Istočnog Sarajeva. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud nasljednicu A. P-L. pozvao da pristupi u sud oglasom objavljenim u Službenom glasniku Republike Srpske broj 39 od 15. maja 2013. godine. Osnovni sud je 19. maja 2014. godine uzeo nasljedničku izjavu od privremenog zastupnika zakonske nasljednice A. P.-L., te je sud donio Rješenje o nasljeđivanju broj: 89 0 O 021435 98 O2 od 21. maja 2014. godine, kojim je predmetni postupak okončan.
11. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant predsjedniku Osnovnog suda podnio urgenciju u cilju okončanja predmetnog postupka, na koju je postupajući sudija 12. aprila 2012. godine apelantu dostavila odgovor.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, gdje navodi da su svi zakonski nasljednici ostavioca do kraja 1999. godine dali nasljedne izjave, kada se rješenje o nasljeđivanju moglo i donijeti. Ističe da svojim postupcima nije uticao na dužinu trajnja postupka, zbog čije dužine traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju postupajući sudija Osnovnog suda je ukratko navela tok predmetnog ostavinskog postupka, izloženog u činjeničnom dijelu odluke, gdje je istakla da je predmet apelanta zadužila tek 21. januara 2011. godine i da je u predmetnom postupku preduzimala sve procesne radnje u skladu sa zakonom. Ističe da je za predmetni postupak od 11. marta 1998. godine do 21. januara 2011. godine bila zadužena sudija R. M. koja u predmetnom postupku od 1. decembra 2005. godine do 21. januara 2011. godine nije preduzimala procesne radnje. Ističe da postupajući sudija u predmetnom postupku ne može da snosi odgovornost za nepostupanje ranijeg sudije u predmetnom postupku koji nije blagovremeno donijela odluku kojom bi postupak okončala.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o nasljeđivanju SRBiH («Službeni list SR BiH» br.7/80),u relevantnom dijelu glasi:
a) Prvi nasljedni red Potomci i bračni drug umrlog Član 10.
Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug. Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Pravo predstavljanja Član 11.
Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostaviočeva, na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca, praunučad ostaviočeva, na jednake dijelove, i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih. Prelazak zaostavštine na nasljednike Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Odricanje od nasljeđa Član 134.
Nasljednik se može odreći od nasljeđa izjavom kod suda do svršetka rasprave zaostavštine.
Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa ako nije izrično izjavio da se odriče samo u svoje ime.
Ako su potomci maloljetni za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa.
Nasljednik koji se odrekao od nasljeđa samo u svoje ime, smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.
Ako se odreknu od nasljeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavioca pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljeđe se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda.
Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju nasljedstva i njezin poništaj Član l39.
Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa, ne može se opozvati. […] Predmet postupka za raspravljanje zaostavštine Član 151.
U postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu, i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima.
15. Zakon o vanparničnom postupku SR BiH («Službeni list SR BiH» br.10/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 91.
U postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvrđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima ili drugim licima.
Član 92.
Učesnikom u postupku raspravljanja zaostavštine smatraju se nasljednici i legatari, kao i druga lica koja ostvaruju neko pravo iz zaostavštine. Član 93.
Postupak za raspravljanje zaostavštine sud pokreće po službenoj dužnosti čim sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno umrlim.
16. Zakon o vanparničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br.36/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 126.
(1) Ako se nasljednik primio naslijeđa ili ako se odrekao naslijeđa pred sudom, izjavu o tome mora potpisati nasljednik ili njegov zastupnik.
(2) Po zamolnici suda nasljedničku izjavu može uzeti i notar, primjenjujući pravila koja važe i za sud prilikom uzimanja nasljedničke izjave.
(3) U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona ili na osnovu testamenta, ili se izjava odnosi na nužni dio.
(4) Izjavu o odricanju od naslijeđa nasljednik može dati pred sudom ili pred svakim drugim nadležnim sudom. Ovu izjavu sa istim pravnim djejstvom nasljednik može dati i pred konzularnim predstavnikom ili diplomatskim predstavništvom Bosne i Hercegovine koje vrši konzularne poslove.
(5) Prilikom davanja izjave o odricanju od naslijeđa sud će nasljednika upozoriti da se može odreći od naslijeđa samo u svoje ime ili u ime svojih potomaka. Član 240.
(1) Ako je prije početka primjene ovog zakona doneseno prvostepeno rješenje kojim se postupak pred prvostepenim sudom okončava, dalji postupak provest će se po tadašnjim propisima vanparničnog postupka.
(2) Ako nakon početka primjene ovog zakona bude ukinuto prvostepeno rješenje, dalji postupak provest će se po odredbama ovog zakona.
Član 241.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje primjena preuzetog Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni list SRBiH”, broj 10/89) i prestaje važiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 74/05).
17. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. U konkretnom slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koji postupak je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj: 89 0 O 021435 98 O2 od 21. maja 2014. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog ostavinskog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Period koji se uzima u obzir
26. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkrentom slučaju apelant žali na cjelokupnu dužinu trajanja ostavinskog postupka koji je pokrenut 11. marta 1998. godine pa do 21. maja 2014. godine kada je Osnovni sud donio rješenje o nasljeđivanju kojim je okončao predmetni ostavinski postupak. Dakle, postupak koji je trajao 16 godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o ostavinskom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom, koji postupak po zakonu nije hitne prirode, te s obzirom na činjenice koje su se tokom postupka morale utvrditi, ne radi se o naročito složenom postupku. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta jer je u pitanju nasljeđivanje zakonskog dijela imovine koji mu je pripadao nakon smrti oca tj. ostavioca, te da apelant svojim ponašanjem nije uticao na dužinu trajanja postupka.
29. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da se Osnovi sud u predmetnom postupku ponašao pasivno, da procesne radnje nije preduzimao blagovremeno, što je u odlučujućoj mjeri uticalo na dužinu trajnja postupka. Ustavni sud zapaža da među zakonskim nasljednicima ostavioca, tj. među njegovom djecom, koji su nasljedne izjave dali do kraja 1999. godine nije postojalo ništa sporno što bi uticalo na dužinu trajanja postupka, da su njihove nasljedne izjave bile jasne i precizne, tj. da se imovina ostavioca trebala podijeliti na tri nasljednika, koji su predmetnu imovinu u trenutku raspravljanja zaostavštine već koristili na način kako je ostavilac za vrijeme svog života i podijelio. Ustavni sud zapaža i to da je zakonski nasljednik ostavioca M. L. umro tri godine nakon što su svi nasljednici ostavioca dali nasljedne izjave, po kojima je imovina ostavioca trebala da se podijeli na tri jednaka dijela između trojice sinova ostavioca, te činjenica da je zakonski nasljednik ostavioca umro tri godine nakon datih izjava, nije mogla da utiče na dužinu trajanja predmetnog postupka, a iz stanja spisa proizlazi da je nakon smrti zakonskog nasljednika Osnovni sud tek 2003. godine održao raspravu. Ustavni sud zapaža krajnju pasivnost Osnovnog suda i u vremenskom periodu od 2005. godine do 2011. godine tj. u periodu dužem od pet godina, kada u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, sve dok predmetni postupak nije uveden u CMS bazu i dok predmet nije zadužila drugi sudija. Analizirajući postupanje Osnovnog suda u predmentom postupku i nakon 2011. godine, Ustavni sud zapaža da je nakon tog perioda postupajući sudija preduzimala procesne radnje koje su dovele do toga da se predmetni postupak u koji su po pravu predstavljanja stupili i unuci ostavioca od kojih pojedini žive van teritorije Bosne i Hercegovine, što je uticalo da se predmetni postupak okonča u maju 2014. godine donošenjem rješenja o nasljeđivanju.
30. Sve navedeno, a naročito na činjenica da je Osnovnom sudu bilo potrebno 16 godina da bi u predmetnom postupku koji nije naročito složen donio navedeno rješenje o nasljeđivanju, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog vanparničnog postupka koji je trajao 16 godina, ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
32. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog vanparničnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. U skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra, da zbog utvrđene povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelantu priprada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
33. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
34. U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi se o predmetu koji ne zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu odlagđanja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati je iznos od 2.400,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
35. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni vanparnični postupak trajao 16 godina za čiju dužinu je u odlučujućoj mjeri odgovoran Osnovni sud, koji u predmentom postupku nije blagovremeno preduzimao procesne radnje tj. ponašao se krajnje pasivno, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za dužinu trajanja postupka čija dužina ne zadovoljava zahtjeve razumnog roka.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman