Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-617/16 (A. B., F. P. i H. K.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-617/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-617/16, rješavajući apelacije Atife Brković i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Atifa Brković, Fetija Pašić i Hikmeta Kuči protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 166987 14 Rev od 13. oktobra 2015. godine;
Bojan Vlajić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 144090 15 Rsž 2 od 21. januara 2016. godine;
Aida Topić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 002254 15 Rev od 8. decembra 2015.
godine;
R.K. protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 176335 15 Rsž od 22. januara 2016. godine;
Ivan Slišković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 010986 15 Rev 2 od 11. februara 2016.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-617/16 Atifa Brković, Fetija Pašić i Hikmeta Kuči (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijele su 5. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 166987 14 Rev od 13. oktobra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantica izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 001009 14 Rsž od 20. avgusta 2014. godine u pravnoj stvari zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2267/14 od 6. novembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP- 4191/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 20. avgusta 2014. godine, kojom je uvažena žalba tuženog (Tuzlanski kanton) i preinačena prvostepena presuda na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obaveže tuženi da na ime naknade za prevoz i topli obrok za period 28. mart-30. septembar 2012. godine apelanticama isplati iznose navedene u dispozitivu odluke, dok je odbijena žalba apelantica i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelantica za isplatu naknade za prevoz i topli obrok, te višak tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio dio tužbenog zahtjeva apelantica (za isplatu naknade za prevoz i topli obrok za period 20. maj 2010. godine do 28. marta 2012. godine) iz razloga što navedena potraživanja nemaju osnova u Zakonu o platama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH. Naime, navedenim Zakonom je propisano da sudije i tužitelji za svoj rad imaju pravo na platu, plaćeni godišnji odmor i odsustva za vjerske potrebe, plaćena odsustva, naknade prilikom odlaska u penziju, zdravstveno i penziono osiguranje, naknadu za putne troškove edukacije i naknade za upućivanje u drugi sud. Dakle, navedenim zakonom nije predviđena isplata naknade za prevoz i topli obrok koje apelantice potražuju. Kantonalni sud ističe da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je, primjenom Zakona o platama i naknadama u organima vlasti FBiH i na osnovu odluke Ustavnog suda FBiH broj 28/11, obavezao tuženog da apelanticama na ime naknade za prevoz i topli obrok za period 28. mart-30. septembar 2012. godine isplati iznose navedene u dispozitivu odluke. Naime, prvostepeni sud je pogrešno tumačio presudu Ustavnog suda FBiH broj 28/11 (kojom je naloženo Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te odluke (objavljena 28. marta 2012. godine) dopuni navedeni zakon u pogledu predmetnih naknada) odnosno, nije pravilno utvrdio vremenski period za koji bi apelanticama pripadalo pravo isplate na ime toplog obroka i troškova prevoza, jer taj period ne počinje od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH nego šest mjeseci poslije. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe čl. 226. i 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-1616/16 Bojan Vlajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 9. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 144090 15 Rsž 2 od 21. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba prvotužene (Škola učenika u privredi Banjaluka) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi odluka prvotužene od 12. septembra 2011. godine, te je obavezan apelant da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka, dok je žalba apelanta odbijena i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu (odbijen zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže prvotužena da mu isplati odšetu u iznosu od 12.000,00 KM, te da sud proslijedi predmet nadležnom tužilaštvu radi provođenja krivičnog postupka). Okružni sud navdi da je prema raspisanom konkursu od strane prvotužene, za prijem radnika u radni odnos na određeno vrijeme na mjesto profesora engleskog jezika, od prijavljenih kandidata zatraženi dokazi (između ostalog i uvjerenje da kandidat nije osuđivan pravosnažnom presudom na bezuslovnu kaznu zatvora) koji su bili uslov da se prijava kandidata uzme u razmatranje, te da se u skladu sa odredbom člana 76. stav 3. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju kandidat pozove na razgovor. S obzirom da apelant nije dostavio tražene dokaze po raspisanom konkursu, to njegova prijava nije uzeta u razmatranje, dok je drugotužena (M.P.) ispunjavala uslove konkursa i njena prijava je uzeta u razmatranje, te je u konačnici osporenom odlukom prvotužene drugotužena primljena u radni odnos. Okružni sud je istakao da apelant nije pobijao konkurs koji je prvotužena raspisala u konkretnom slučaju, te je na taj način izgubio pravo da o istom u sudskom postupku raspravlja da li je zahtijevani dokaz od strane prvotužene protivan odredbi člana 75. stav 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, člana 103. Krivičnog zakona RS i člana 3. stav 1. tačka b. Zakona o zaštiti ličnih podataka, to apelant nema ni pravnog interesa da pobija odluku o izboru kandidata, zbog čega je Okružni sud uvažio žalbu prvotužene i odbio tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu isplate odštete apelantu i prosljeđivanju predmeta nadležnom tužilaštvu radi provođenja krivičnog postupka. Naime, bez spora pune jurisdikcije (odluke suda o zasnivanju radnog odnosa apelanta ili nalog da se isti primi u radni odnos) nema mjesta ni primjeni pravila o naknadi štete, kako obične tako i izgubljene dobiti, u smislu odredbe čl. 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, a posebno u situaciji kada je zahtjev apelanta za poništenje odluke o izboru drugotužene odbijen. Također, pravilno je prvostepeni sud odbio zahtjev apelanta da sud proslijedi predmet nadležnom tužilaštvu radi provođenja krivičnog postupka, iz razloga što prijedlog stranke da sud prijavi postojanje krivičnog djela sud ne obavezuje, te je zahtjev apelanta postavljen u formi tužbenog zahtjeva valjalo odbaciti kao nedopušten, a kako je odluka o meritumu kojom se odbija zahtjev apelanta ima iste pravne posljedice kao i odbacivanje tužbe, to je u ovom dijelu valjalo potvrditi prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe čl. 226. i 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS.
3. AP-1628/16 Aida Topić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazin, podnijela je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 002254 15 Rev od 8. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (JU „Gimnazija“ Cazin) da apelantici na ime razlike plata, naknade za regres i toplog obroka, za periode označene u dispozitivu presude, isplati ukupan iznos od 4.933,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 319,39 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelantice kao i zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan, a odbačeni su kao nedopušteni svi supsidijarno postavljeni tužbeni zahtjevi. Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelantice za isplatu razlike plate, naknade za topli obrok i regresa po Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) za period od 2004. do 2008. godine. Dalje se navodi da je članom 28. GKU propisano da osnovicu za obračun plata čini najniža plata zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plate u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora. Osnovica za plate i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije, ministra obrazovanja i sindikata, s tim da plaće zaposlenicima u srednjim školama, utvrđene na način iz stava 2. navedenog člana (28), ne mogu biti manje od plata službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Vrhovni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, pravilno odlučeno samo usporedbom isplaćenih plata apelantice (osnovica x koeficijent) sa platama službenika organa uprave iste stručne spreme i iste složenosti poslova, kako je i propisano članom 28. stav 3. GKU-a na osnovu čega je vještak utvrdio tu razliku, a nižestepeni sudovi u tom dijelu udovoljilli tužbenom zahtjevu apelantice. Također, nižestepeni sudovi su pravilno odbili apelanticin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, neovisno od prigovora apelantice da je obračun trebao biti po drugom metodu tako da bi iznos osnovanosti zahtjeva trebao biti uvažen u većem iznosu. Naime, revizijski navod apelantice, da je trebalo na osnovnu platu stručnog/višeg saradnika primijeniti koeficijent kojeg je apelantica dobila po ugovorou o radu i pravilniku o radu, nije osnovan, jer takav način obračuna nije moguć po materijalno pravnoj osnovi kakav je GKU, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
4. AP-1631/16 R.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jagoda Zvonar zaposlenik Službe za besplatnu pravnu pomoć Saveza sindikata Republike Srpske, podnijela je 3. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 176335 15 Rsž od 22. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelantice i preinačena je prvostepena presuda na način što je poništeno kao nezakonito rješenja tuženog („Pošte Srpske“ A.D. Banjaluka) od 3. jula i 16. avgusta 2013. godine, naloženo je tuženom da apelanticu vrati na njeno radno mjesto ili neko drugo radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima, kao i da tuženi naknadi apelantici plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, za period i u iznosim navedenim u dispozitivu presude, zajedno sa pripadajućim doprinosima, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja od 1. septembra 2014. godine do povratka na posao. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo (član 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu) kada je zaključio da apelantici prestaje ugovor o radu zbog navršenih 40. godina penzijskog staža. Naime, kako tuženi u konkretnom slučaju nije dokazao da je apelantica do zaključenja glavne rasprave u prvostepenom postupku ispunila uslove iz navedene odredbe zakona, to je u skladu sa odredbom člana 130. Zakona o radu Okružni sud preinačio prvostepenu presudu i naložio tuženom da apelanticu vrati na rad i isplati joj naknadu plata i uplati doprinose za period od prestanka radnog odnosa (16. juli 2013. godine) do 31. avgusta 2014. godine, uključujući samo naknade plata koje su dospjele do zaključenja glavne rasprave. S druge strane, zahtjev apelantice za isplatu plata i uplatu doprinosa za period od 1. septembra 2014. godine do povratka na posao nije osnovan, iz razloga što je tužba u tom dijelu podnesena preuranjeno u smislu člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 91. stav 3. Zakona o radu. Naime, prema navedenim odredbama tuženom se može naložiti da ispuni samo one činidbe koje su dospjele u vrijeme zaključenja glavne raasprave, pa se za nedospjele činidbe tužbeni zahtjev odbija kao preuranjen. S obzirom da potraživanje naknade plate apelantice za septembar 2014. godine dospijeva za plaćanje 31. oktobra 2014. godine, a kako je glavna raasprava zaključena prije tog datuma (1. septembra 2014. godine), to je pravilno prvostepeni sud ovaj zahtjev apelantice odbio kao preuranjen. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe čl. 226. i 229. tač. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku RS.
5.AP-1650/16 i 6.AP-1911/16
Ivan Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Gordan Stojić advokat iz Mostara i Predrag Mišić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 11. i 29. aprila 2016. godine apelacije Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 010986 15 Rev 2 od 11. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (Prva Osnovna škola Široki Brijeg) od 10. avgusta 2009. godine, da se utvrdi da apelant u periodu od 1. aprila 1992. godine do 31. decembra 1993. godine nije bio u radnom odnosu kod tužene, da tužena poništi upis u radnoj knjižici za navedeni period i izvrši prijavu u radni odnos sa danom 1. januar 1994. godine, da tužena vrati apelanta na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa i naknadi mu izgubljenu zaradu na ime plata, razlike plata i penzije, u iznosima i za periode naznačene u dispozitivu presude, zajedno sa pripadajućim doprinosima, dok je apelant obavezan tuženoj naknaditi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant u spornom periodu od 1. aprila 1992. godine do 31. decembra 1993. godine radio kod tužene na poslovima i radnim zadacima učitelja razredne nastave, da je imao radnu obavezu, i da je bio angažovan i u Crvenom križu, zbog čega pravilno nižestepeni sudovi ne prihvataju podatke potvrde HVO da je apelant u periodu od 6. aprila 1992. godine do 31. decembra 1993. godine bio pripadnik Oružanih snaga HVO. Vrhovni sud ističe da su nižestepeni sudovi, polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja i upisanog staža, pravilno zaključili da je zakonito rješenje tužene kojim je apelantu radni odnos prestao zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, zbog čega ne postoji pravni osnov za obavezivanje tužene da apelantu omogući ostvarivanje drugih prava iz osnova radnog odnosa koje potražuje tužbom. Naime, staž osiguranja u spornom periodu nije cijenjen kao poseban staž u dvostrukom trajanju u skladu sa odredbom člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, zbog naprijed utvrđenih činjenica (apelant imao radnu obavezu i nije sudjelovao u pripremama za odbranu i u odbrani BiH kao pripadnik HVO), tako da je upisani staž osiguranja u tom periodu apelantu računat kao staž osiguranja po odredbama člana 83. a ne čana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe čl. 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-617/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman