Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4260/13 (ARNOLDO MONDADORI EDITORIE S.p.a.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4260/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-4260/13, rješavajući apelaciju ARNOLDO MONDADORI EDITORIE S.p.a. , na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ARNOLDO MONDADORI EDITORIE S.p.a. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 025401 12 Rev od 9. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
ARNOLDO MONDADORI EDITORIE S.p.a. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milana, Republika Italija, podnio je 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 025401 12 Rev od 9. jula 2013. godine. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 025401 07 Ps od 18. oktobra 2010. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi „GRACIJA-PRESS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) povrijedio pravo na žig apelanta zaštićen kod Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) pod br. 817006, 861073, 861075, 861243 i 861236, kojim je registrovan žig apelanta pod nazivom ,,GRAZIA“, te da se tuženom zabrani dalja povreda prava na žig, kao i dalje štampanje, distribucija, prodaja i reklamiranje, putem bilo kojeg medija, časopisa ,,GRACIJA“ (stav prvi izreke). Stavom drugim izreke prvostepene presude apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženom naloži da mu isplati određeni novčani iznos na ime pričinjene štete sa kamatama na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka, te da se odredi da se ta presuda objavi u jednim dnevnim informativnim novinama na području FBiH, a na trošak tuženog.
U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelant nositelj prava iz registracije žigova na znak ,,GRAZIA“ u izgledu, za znak „GRAZIA ACCESSOI E DINTRONI“ u izgledu, za znak „GRAZIA ACCESSOI“ u izgledu, za znak „GRAZIA CASA“ u riječi, za znak „GRAZIA CAZA" u izgledu za proizvode i usluge u razredima 09 i 08 međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga, da je apelant registrovao navedene žigove kod Instituta pod navedenim brojevima, da je Društvo za izdavačku djelatnost, usluge i trgovinu ,,CIVITAS“ d.o.o. u Sarajevu 2005. godine počeo sa izdavanjem časopisa pod nazivom ,,GRACIJA“, što je uslovilo da se apelant obrati firmi „Živko Mijatović i partneri“ d.o.o. Sarajevo sa zahtjevom da se bez odlaganja prekine sa povredom žiga apelanta, kao i da se obustavi štampanje, distribucija i prodaja časopisa i reklama putem tog časopisa i da mu se na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos. Kako po takvom zahtjevu apelanta tuženi nije postupio, a što nije ni sporno među strankama, to je apelant nadležnom sudu podnio predmetnu tužbu. Nadalje, konstatovano je da je ocjenom nalaza vještaka jezikoslovca, akademskog slikara, i žurnalističke struke, prvostepeni sud utvrdio da su obje riječi (grazia i gracija) strukturno vrlo slične, ali da po grafičkom i vizuelnom obliku ova dva logotipa nemaju ništa zajedničko, da se i koncepcija dizajna naslovnih strana razlikuje, da su časopisi različiti i po formatu, ali da sličnost proizilazi iz forme dizajna časopisa (što je gotovo nemoguće izbjeći), da časopisi pripadaju sličnoj vrsti, ali da su logotipi različiti, da se vizuelni izgled naslova časopisa značajno razlikuje, pa da prosječan kupac može razlikovati ova dva časopisa. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da ne postoji opasnost da se kod prosječnog lica izazove zabuna na štetu apelanta jer se znak apelanta ,,GRAZIA“ i znak tuženog „GRACIJA“ razlikuje, pa kako apelant nije dokazao da tuženi neosnovano koristi njegove zaštićene znakove, to je primjenom relevantnih odredaba Zakona o industrijskom vlasništvu odbijen sa tužbenim zahtjevom.
Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 025401 11 Pz 2 od 12. januara 2012. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude i ta je presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud nakon što je utvrdio da tuženi izdavanjem časopisa pod nazivom „GRACIJA“ nije povrijedio relevantne odredbe Zakona o industrijskom vlasništvu, odnosno da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da okolnost što je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na Zakonu o industrijskom vlasništvu, umjesto na Zakonu o žigu (koji se počeo primjenjivati 1. januara 2011. godine, i koji je prijelaznom odredbom člana 103. stav 1., stavio van snage odredbe Zakona o industrijskom vlasništvu koje se odnose na žig), po već ranije zauzetom shvatanju sudske prakse, ne predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu relevantne odredbe ZPP, jer bi identična odluka bila donesena i primjenom relevantnih odredbi Zakona o žigu. Također, i Vrhovni sud je konstatovao da posmatrajući žig apelanta pod nazivom ,,GRAZIA“ i znak tuženog ,,GRACIJA“ u njihovoj sveukupnosti i cjelovitosti, odnosno primjenjujući vizuelni i semantički kriterij, kao i kriterij općeg dojma, smatra da ne postoji njihova bitna sličnost, odnosno ne postoji vjerovatnoća da javnost može biti dovedena u zabludu, što uključuje vjerovatnoću dovođenja u vezu s tim znakom i žigom, neovisno od sličnosti strukture obje riječi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se ne može govoriti o snižavanju standarda stepena sličnosti od strane prvostepenog i drugostepenog suda, te je donio odluku kao u izreci presude.
Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Smatra da presuda Vrhovnog suda nije ponudila nikakve razloge osim paušalnih navoda o tome da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze a što je pravilno prihvatio i drugostepeni sud.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman