Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-847/16 (M. F.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-847/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-847/16, rješavajući apelaciju Mate Filipovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mato Filipović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Filipović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je tužitelj (M. M.) na osnovu kupoprodajnog ugovora (od 6. januara 1992. godine) zaključenog sa prodavcem „Agropromet“ Nova Varoš (u daljnjem tekstu: prodavac) stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci drugostepene odluke), također je utvrđeno da je ništavan kupoprodajni ugovor (od 18. avgusta 1998. godine) kojeg su zaključili apelant (prvotuženi u predmetnom postupku) i drugotuženi (H. H.), te je obavezan drugotuženi da tužitelju preda u posjed predmetnu nekretninu.
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je tužitelj zaključio kupoprodajni ugovor 6. januara 1992. godine sa prodavcem, da je isplatio kupoprodajnu cijenu 31. marta 1992. godine, da je prodavac predmetni poslovni prostor predao u posredan posjed tužitelju, na način da je na njega prenio pravo zahtijevati njegovu predaju, koja se objektivno, zbog ratnih okolnosti nije mogla izvršiti na način da se preda u neposredan posjed. Dalje je utvrđeno da je apelant sa prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor 15. januara 1992. godine radi prodaje istog predmetnog poslovnog prostora, da je prilikom potpisivanja ugovora platio kaparu dok je ostatak bio dužan da isplati najkasnije do 25. juna 1992. godine, što nije učinjeno zbog izbijanja rata, da je apelant priznanicom od 17. avgusta 1998. godine, dokazivao da je isplatio ostatak kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor, a koji novac je primio i priznanicu potpisao M. B. i ovjerio pečatom ZZ „Poljoprivreda“ Nova Varoš, a nema dokaza da je isti bio ovlašten od prodavca za takvo postupanje, niti da je ZZ „Poljoprivreda“ Nova Varoš pravni slijednik prodavca, tako da preostali iznos cijene nije plaćen prodavcu niti njegovom ovlaštenom licu. S obzirom na navedeno, u predmetnom postupku, je utvrđeno da je tužitelj jači u pravu, ne samo što je isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, već što je prvi stekao pravni osnov za prijenos prava vlasništva u smislu člana 38. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri tom je cijenjeno da apelant nije uveden u posjed nekretnine od strane prodavca, već od strane bespravnog korisnika pa takav posjed nije od značaja pri utvrđivanju jačeg prava. Također je utvrđeno da pošto apelant nije ispunio ugovor u roku, te nije ni naknadno ispunio ugovor prema prodavcu, da nije legalno uveden u posjed, pa je znao da nije stekao vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru i da njegovo raspolaganje tim prostorom nije dopušteno, stoga je kupoprodajni ugovor (od 18. avgusta 1998. godine) predmetnog poslovnog prostora, zaključen između apelanta i drugotuženog ništav shodno članu 47. Zakona o obligacionim odnosima. U predmetnom parničnom postupku, drugostepeni sud zaključuje da kako je tužbeni zahtjev zasnovan na pravnim interesima tužitelja da ostvari i zaštiti stečeno vlasništvo po osnovu pravnog posla, to je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih (apelanta i drugotuženog) neosnovan, iz razloga što da se prizna pravo ne mora postojati odnos između tužitelja i tuženih, jer je postojanje pravnog interesa jedino važno da bi se moglo tražiti utvrđenje postojanja prava ili pravnog odnosa, shodno članu 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman