Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5134/13 (Z. M.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5134/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-5134/13, rješavajući apelaciju Zorana Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Milanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001955 13 U od 31. oktobra 2013. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, Odjeljenja za upravno-nadzorne poslove Pale broj 16-03/3-560-22/12 od 16. januara 2013. godine i rješenjā Odjeljenja za opštu upravu opštine Pale broj 06/2-560/10-2 od 15. decembra 2011. godine i 28. decembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aleksandrovca-Republika Srbija, kojeg zastupa Ivan Toskić advokat iz Aleksandrovca, podnio je 13. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 001955 13 U od 31. oktobra 2013. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, Odjeljenja za upravno-nadzorne poslove Pale (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 16-03/3-560-22/12 od 16. januara 2013. godine i rješenjā Odjeljenja za opštu upravu opštine Pale (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) br. 06/2-560/10-2 od 15. decembra 2011. godine i 06/2.560/10-1 od 28. decembra 2010. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 04/9-560/10 od 15. aprila 2002. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida prve kategorije s pravom na ličnu invalidninu u 100% iznosu i pravo na ortopedski dodatak, počev od 1. februara 2002. godine, dok za to postoje zakonom propisani uslovi na osnovu Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).

3. Prvostepeni organ uprave je rješenjem broj 06/2-560/10 od 22. decembra 2009. godine, po službenoj dužnosti, u postupku prevođenja rješenja lične invalidnine, apelantu priznao pravo ratnog vojnog invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta trajno, pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 130% od osnova propisanog u članu 44. Zakona o pravima boraca, pravo na ortopedski dodatak prvog stepena u mjesečnom iznosu od 29% od osnova (član 50. Zakona), pravo na njegu i pomoć kao invalidu prve kategorije u visini od 100% (član 46. Zakona) i pravo na dopunsko materijalno obezbjeđenje u visini od 100% od osnova (član 51.a Zakona). Navedena prava, kako je naznačeno u drugom stavu izreke rješenja, apelant počinje ostvarivati od 1. maja 2008. godine., i ona traju dok za to postoje zakonom propisani uslovi (član 77. Zakona). U obrazloženju je dalje navedeno da je osnovica za obračun propisana u odredbi člana 17. Zakona o pravima boraca, da je apelant kao korisnik prava dužan prvostepenom organu uprave prijaviti svaku promjenu koja je od uticaja na korištenje i prestanak prava (član 77. Zakona) i da navedeno rješenje podliježe reviziji.

4. Rješavajući po službenoj dužnosti o pravu na ličnu invalidninu, prvostepeni organ uprave je donio rješenje broj 06/2.560/10-1 od 28. decembra 2010. godine kojim je ukinuto ranije rješenje od 22. decembra 2009. godine prema kojem su apelantu bila priznata prava koja proističu iz statusa ratnog vojnog invalida prve kategorije. Istim rješenjem (stav II izreke) je navedeno da prestanak isplata mjesečnih primanja počinje teći od 31. augusta 2010. godine i da je prekid isplate invalidnine uslijedio na osnovu člana 77. Zakona o pravima boraca jer je utvrđeno da je apelant dvostruki korisnik prava, u Republici Srpskoj i u Republici Srbiji.

5. Prvostepeni organ uprave je rješenjem broj 06/2-560/10-2 od 15. decembra 2011. godine, apelantu utvrdio obavezu vraćanja neosnovano primljenih novčanih sredstava za period od 1. septembra 2007. godine do 31. augusta 2010. godine u iznosu od 62.933,28 KM. Obaveza vraćanja je utvrđena u mjesečnim ratama u iznosu od 897,50 KM odnosno u visini jedne polovine mjesečnih primanja koja je apelant ostvario u augustu 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu rješenjem od 28. decembra 2010. godine prestao status ratnog vojnog invalida u Republici Srpskoj, da je time prestalo pravo na mjesečna primanja, da je apelant dvostruki korisnik prava iz oblasti boračko invalidske zaštite, odnosno da je to pravo stekao i u Republici Srbiji a potom u Republici Srpskoj, da je u Republici Srpskoj navedeno pravo prestalo zbog postojanja raskidnog uslova iz člana 16. Zakona o pravima boraca kao i to da je ostvario novčano primanje na koje nije imao pravo. Budući da je apelant pravo iz istog osnova ostvarivao i u Republici Srbiji, pokrenut je postupak za vraćanje neosnovano primljenih novčanih sredstava, pa je shodno članu 109. stav 3. Zakona o pravima boraca i članu 4. stav 1. Instrukcije Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite, apelant obavezan da vrati novčana primanja koja je primio u posljednje tri godine računajući od posljednje isplate, u konkretnom slučaju počev od 1. septembra 2007. do 31. augusta 2010. godine.

6. Drugostepeni organ uprave je odlučujući o apelantovoj žalbi donio rješenje broj 16-03/3- 560-22/12 od 16. januara 2013. godine, kojim je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa uprave odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da žalba nije osnovana i da se u cjelini prihvata obrazloženje prvostepenog organa uprave, budući da apelant u žalbi nije negirao da je primao sredstva iz dva fonda. Iz dokaza koje je pobrojao prvostepeni organ uprave i koje apelant ne negira proizlazi da je apelant korisnik prava ratnog vojnog invalida u Srbiji-opština Aleksandrovac. Ta činjenica je dodatno provjerena i potvrđena u postupku o žalbi, pribavljajući od opštine Aleksandrovac informaciju uz koju je dostavljeno rješenje Ministrastva za rad, boračka i socijalna pitanja Republike Srbije prema kojem je apelant korisnik ovog prava u Republici Srbiji od 9. novembra 1994. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelant ostvario pravo u Republici Srbiji a potom po istom činjeničnom osnovu i u Republici Srpskoj, pa mu je zbog postojanja raskidnog uslova iz člana 16. Zakona o pravima boraca prestao status ratnog vojnog invalida i pravo po tom osnovu u Republici Srpskoj. Osim toga, apelant u svojoj žalbi nije iznio niti jedan argument kojim osporava zakonitost pobijanog rješenja, pa je žalba odbijena kao neosnovana.

7. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave od 16. januara 2013. godine. Okružni sud je donio presudu broj 14 0 U 001955 13 U od 31. oktobra 2013. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana. Razmotrivši tužbu i osporeni akt, Okružni sud je u smislu odredbe člana 31. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZUS) zaključio da je tužba neosnovana, osporeni akt pravilan i da zaključak i pravno shvatanje iz pobijanog rješenja prihvata i taj sud. U vezi apelantovih tvrdnji da je pobijano rješenje nezakonito jer se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o pravima boraca kojim se obavezuje na vraćanje novčanih sredstava u spornom periodu iz razloga što je svoje pravo ostvario prije stupanja na snagu Zakona o pravima boraca iz 2007. godine, Okružni sud je naveo da Zakon o pravima boraca iz 2007. godine, kao i onaj iz 2004. godine, identično propisuju koja lica ne/mogu ostvariti status ratnog vojnog invalida. Također je na identičan način propisana dužnost korisnika, dakle u konkretnoj situaciji apelanta, da nadležnom organu prijavi svaku promjenu koja je od uticaja na ostvarenje i prestanak prava. Kako je u konkretnom slučaju po službenoj dužnosti na temelju člana 77. Zakona o pravima boraca ukinuto rješenje kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, to je nakon konačnosti i pravosnažnosti rješenja od 28. decembra 2010. godine apelantu kao dvostrukom korisniku prava iz boračko invalidske zaštite utvrđena obaveza vraćanja neosnovano primljenih sredstava. U vezi s tim je naveden sadržaj odredbe člana 109. Zakona o pravima boraca prema kojoj lice kojem je isplaćeno novčano primanje na koje nije imalo pravo, dužno je vratiti primljeni iznos, ako nije prijavilo nastale promjene koje utiču na gubitak, prestanak ili obim nekog prava, a znalo je ili moralo znati za te promjene. Stoga je apelantova tužba iz svih navedenih razloga odbijena kao neosnovana.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjima upravnih organa povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i ističe da je tek 2007. godine u Zakonu o pravima boraca ustanovljena mogućnost vraćanja primljenih sredstava po osnovu boračko invalidske zaštite, da se odredbe tog zakona ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer je pravo po osnovu invaliditeta u Republici Srpskoj ostvario 2002. godine a osim toga i odredbe Ustava Republike Srpske zabranjuju retroaktivnu primjenu zakona. Stoga smatra da je pobijana presuda, kao i rješenja koja su joj prethodila, nezakonita i da je zbog takvih odlučenja lišen prava koja mu po osnovu invaliditeta pripadaju. Smatra da je neprihvatljiv stav prema kojem mu je ukinuto pravo koje proističe iz statusa ratnog vojnog invalida kao i novčana satisfakcija koja iz tog osnova proizlazi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelacijom je u suštini ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. U vezi navoda apelacije kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud je nakon razmatranja tužbe i osporenog akta, zaključio da je akt drugostepenog organa uprave pravilan, kao pravni zaključak utemeljen na Zakonu o pravima boraca, koji je prihvatio u cjelini kao svoj. U obrazloženju presude je u vezi apelantovih tvrdnji iz tužbe kojima je ukazano na neprimjenjivost Zakona o pravima boraca iz 2007. godine, Okružni sud jasno naveo da primijenjeni Zakon o pravima boraca iz 2007. godine, kao i onaj iz 2004. godine, identično propisuju koja lica ne/mogu ostvariti status ratnog vojnog invalida, da je identično propisana obaveza korisnika prava (apelanta) da prijavi svaku promjenu koja je od uticaja na ostvarenje i prestanak prava, da je apelantu po službenoj dužnosti (člana 77. Zakona o pravima boraca) ukinuto rješenje kojim mu je bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida zbog postojanja raskidnog uslova i da mu je kao dvostrukom korisniku prava iz boračko invalidske zaštite u Republici Srbiji i Republici Srpskoj, utvrđena obaveza vraćanja neosnovano primljenih sredstava.

13. Imajući u vidu da je Okružni sud u osporenoj presudi dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredbi Zakona o pravima boraca, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije proizvoljna, niti postoji išta što bi ukazalo da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe na štetu apelanta.

14. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5134/13 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio