Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3829/13 (R. H.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3829/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine, u predmetu broj AP-3829/13, rješavajući apelaciju Ramiza Hajdarovića, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Hajdarovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 001044 11 Rev od 4. srpnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001044 10 Gž od 16. rujna 2010. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001044 08 P od 26.
listopada 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Hajdarović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šemsa Droce, odvjetnica iz Mostara podnio je 6. rujna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 001044 11 Rev od 4. srpnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001044 10 Gž od 16. rujna 2010. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 001044 08 P od 26. listopada 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 001044 08 P od 26. listopada 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena Republika Srpska, zastupana po Pravobranitelju RS (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosna i Hercegovina, zastupana po Pravobraniteljstvu BiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) obvežu da mu solidarno, na ime naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode za vrijeme boravka u ratnom logoru Bileća u periodu od 10. lipnja 1992. godine do 28. kolovoza 1992. godine, isplate iznos od 10.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je istakao da je člankom 376. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu ili za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema tome, apelant je, shodno članku 376. ZOO, naknadu štete mogao potraživati samo u rokovima određenim tim Zakonom. Kako je neposredna ratna opasnost i ratno stanje na teritoriji Republike Srpske ukinuto 19. lipnja 1996.godine, to je apelant u daljem periodu od tri godine mogao podnijeti tužbu. Imajući u vidu da je apelant tužbu podnio tek 11. srpnja 2008.godine, Osnovni sud je zaključio da je njegovo potraživanje zastarjelo. Također, Osnovni sud nije prihvatio navode apelanata da su se u radnjama neosnovanog lišavanja slobode, te fizičkog i psihičkog maltretiranja apelanata stekla obilježja kaznenih dijela (Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZ SFRJ, kaznenog djela Surovog postupanja sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 150. KZ SFRJ, kaznenog djela Rasne i druge diskriminacije iz članka 154. KZ SFRJ i dr.) koja ne zastarijevaju, te da samim time ni predmetna potraživanja nisu zastarjela. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da apelant nije ukazao ni na jednu pravomoćnu presudu koja bi ukazivala na postojanje logora zvanog Bileća, odnosno presudu po kojoj su pojedinačno određene osobe proglašene krivim za kaznena djela koja navodi, a kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku sukladno odredbi članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 95 0 P 001044 Gž 16. rujna 2010. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju zastarijevanje teče od 19. lipnja 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da je tužba podnesena van okvira iz članka 376. ZOO. Također, Okružni sud je istakao da se po stavu toga suda rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisane odredbom članka 377. ZOO može primijeniti samo ako je postojanje kaznenog djela utvrđeno pravomoćnom presudom, zbog čega se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja apelanta da je prvotužena odgovorna za nastalu štetu i da je od njenih formacija učinjeno kazneno djelo iz čl. 142., 150. i 154. KZ SFRJ, za koje sukladno članku 100. KZ SFRJ ne nastupa zastara.
4. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je presudom od broj 95 0 P 001044 11 Rev od 4. srpnja 2013. godine, odbio reviziju apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da rokovi zastarijevanja iz članka 377. ZOO teku samo prema učinitelju kaznenog djela kojim je šteta uzrokovana, a ne i prema pravnoj osobi (što se odnosi na državu) koja odgovara za štetu umjesto učinitelja kaznenog djela prema odredbama članka 172. ZOO. Vrhovni sud je dalje naveo da, i kada bi se na zastarijevanje naknade štete primijenili rokovi iz članka 377. ZOO, apelant je propustio dokazati postojanje objektivnih okolnosti zbog kojih nije mogao biti sproveden kazneni postupak i postojanje procesnih smetnji zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv osoba koja su mu nezakonitim radnjama prouzrokovale štetu, kazneni postupak pokrene i okonča, zbog čega se primjenom odredbi članka 7. i članka 123. ZPP o teretu dokazivanja, može zaključiti da se radi o potraživanju naknade štete koja zastarijeva u rokovima propisanim odredbom članka 376. ZOO. Vrhovni sud je konstatirao da naprijed izneseni stav suda nije u koliziji sa odredbom članka 12. ZPP, s obzirom da u parničnom postupku sud samo izuzetno, kada se steknu naprijed opisani uvjeti, može utvrđivati postojanje kaznenog djela, kao uvjeta za primjenu odredbe članka 377. ZOO. Kod ovakvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena zbog čega je istu valjalo odbiti kao neutemeljenu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da je izraženi stav u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi rezultat povreda međunarodnog prava i temeljnih ljudskih prava i sloboda, a posebno nepravilne primjene materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, iz razloga što su pobijane odluke donesene prihvaćanjem prigovora zastare potraživanja odnosno nepravilnom primjenom odredbe članka 376. stavak 2. ZOO uz istovremeno obrazlaganje iz kojih razloga sud nije primijenio odredbu članka 377. stavak 1. ZOO. Pored povrede navedenih prava, apelant se u apelaciji pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, pravo na osobnu slobodu i sigurnost, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba članka 376. ZOO, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka
377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana kaznenim djelom.
10. U svezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. ožujka 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Europskog suda prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Europskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stavak 66, 1. travnja 2010. god.). Prema mišljenju Europskog suda, to osobito znači da se Europski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stavak 35, 11. srpnja 2002, već citirani predmet Vrbica, stavak 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stavak 69, 19. srpnja 2011. god.). Europski sud je, također, primijetio da članak 377. ZOO predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za kazneno djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Europskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. listopada 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu kaznenim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.
11. Naime prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, navedenu praksu Europskog suda i relevantne stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama članka 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe članka 377. ZOO.
12. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacijskih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, u kojoj je između ostalog naveo da:
13. Dovodeći navedena načela u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili suglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od lipnja do kolovoza 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba članka 376. ZOO. Naime, redoviti sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinitelje, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redoviti sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. lipnja 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u kolovozu 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama članka 376. ZOO.
29. U vezi sa odredbama članka 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redoviti sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redoviti sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan člankom 377. ZOO, može primijeniti ako je kazneno djelo utvrđeno u kaznenom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz danih obrazloženja redovitih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem danim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u stavu da se odredba članka 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe članka 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba članka 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju kaznenog djela, koji za štetu odgovora po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja kaznenog djela, po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.
30. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).
31. S tim u vezi, ukazuje se na točku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) sprovedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, kazneno gone osobu navodno odgovornu za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da tu osobu kazne. Točka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (točka IV/6). Međutim, u točki IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju kaznena djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u toč. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u točki IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.
32. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz točke IX/18. Osnovnih načela. U točki IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kojem je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe točke IV. Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz članka 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz toč. VII. i VIII. Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.
33. Kao što je već rečeno, točka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stavka. Prvim stavkom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stavak se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe točke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba točke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno kazneno gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo točka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, kazneno gone i kazne osobe koje su odgovorne za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz točke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u točki IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju kaznena djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.
34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe članka 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe članka 376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz točke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz članka 376. stavak 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako tko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman