Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-729/16 (Z. N. i drugi)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-729/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-729/16, rješavajući apelacije Zile Nevesinjac i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zila Nevesinjac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 262904 14 Gži od 23. decembra 2015. godine;

N. T., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 191389 13 Gž od 27. januara 2016. godine;

Zvonimir Mlikota, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299867 14 Gži od 15. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-729/16 Zila Nevesinjac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Hadžića, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 262904 14 Gži od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantice kao tražitelja izvršenja koju je izjavila protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 9. aprila 2014. godine kojim je odbijen apelantičin prijedlog za izvršenje. U toku postupka, utvrđeno je da je rješenjem Općinske službe za boračko – invalidsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, izbjegla i raseljena lica od 5. februara 2007. godine, apelantici priznat status civilne žrtve rata sa pravom na mjesečno lično novčano primanje u određenom novčanom iznosu. Nadalje je utvrđeno da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu naprijed navedenog rješenja Općinske službe radi namirenja potraživanja na ime lične invalidnine. Pored toga, konstatovano je da odredba člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisuje da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. U vezi s tim, konstatovano je da u predmetnoj izvršnoj ispravi nije određen izvršenik, pa je stoga izvršna isprava nepodobna za izvršenje.

2. AP-1489/16 N. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 2. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 191389 13 Gž od 27. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta kao tražitelja izvršenja koju je izjavio protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 2. oktobra 2014. godine kojim je izvršenje, koje je određeno rješenjem o izvršenju od 1. jula 2011. godine, obustavljeno u dijelu kojim je određeno vraćanje apelanta na rad, te su u vezi s tim ukinute sve provedene radnje. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje imao preko 69 godina života, a da je uz određene prekide, na dan podnošenja prijedloga za izvršenje, u radnoj knjižici imao upisano preko 30 godina staža osiguranja. Nadalje je utvrđeno da su odredbom člana 86. Zakona o radu, propisani načini prestanka ugovora o radu temeljem zakona, pa tako stav 3. navedenog člana propisuje da ugovor o radu prestaje i kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno kada navrši 40 godina staža osiguranja, a sve pod uslovom da se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore. Obzirom da je u predmetnoj pravnoj stvari pokrenut postupak izvršenja, zaključeno je da nije bilo dogovora između apelanta i izvršenika kao poslodavca („Mljekara Milkos“ d.d. Sarajevo), te da se izvršenje ne može provesti u dijelu kojim je naloženo izvršeniku vraćanje apelanta na rad. Isto tako, zaključeno je da je poslovnica izvršenika u Mostaru prestala sa radom i da je izvršenik pozvao apelanta da se javi u sjedište firme u Sarajevu u cilju realizacije izvršenja, ali da se apelant nije odazvao pozivu, čime je propustio mogućnost za postizanje dogovora propisanu odredbom člana 86. tačka 3. Zakona o radu, te je shodno tome realizacija rješenja o izvršenju postala neprovodiva zbog starosti apelanta.

3. AP-1740/16 Zvonimir Mlikota (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vitine, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299867 14 Gži od 15. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta kao tražitelja izvršenja izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 4. januara 2013. godine, kojim se Općinski sud oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, pa je apelantov prijedlog za izvršenje odbačen. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu zaključka Službe za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Ljubuški od 4. oktobra 2011. godine radi naplate osobne invalidnine u određenom mjesečnom iznosu. Nadalje je utvrđeno da je odredbom člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koji je u predmetnom postupku lex specialis, propisano da rješenja o pravima na naknade iz člana 8. ovog zakona (lične invalidnine) po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ. Dakle, konstatovano je da odluka koja je dostavljena uz prijedlog za izvršenje jeste odluka kojom se u upravnom postupku izvršava rješenje kojim je apelantu utvrđeno pravo na ličnu invalidninu, te shodno naprijed navedenoj odredbi Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, sud, pazeći po službenoj dužnosti da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, zaključuje da nije nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-729/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-729/16 (Z. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio